fbpx

Pjesme iz djetinjstva

Curica i dječak

Svi se sjećamo pjesama iz djetinjstva, pjesama koje su nam pjevali ili koje su nas učili da ih i mi pjevamo. Neke su nam ostale toliko urezane u sjećanje da su nam s vremenom postale tako drage da ih i sada znamo i u posebnim prilikama pjevušimo.

Ja sam bio dijete u vremenu kad još nije bilo struje u mom selu (dobili smo struju tek kad sam pošao u prvi razred osnovne škole), pa tako nije bilo ni radija. Čuli smo samo pjesme koje su pjevane uživo, u raznim prigodama različito, ali pjevalo se na sve strane! Pjevalo se dok se rade poslovi koji su to dozvoljavali, a ako je više osoba radilo zajedno, što je bio čest slučaj, pjevalo se skupa. Pjevalo se i kad je neko sam; to mu je bio vid razonode i opuštanja, posebno kad se radilo lijepo i uspješno.

Često bih, trčkarajući za ocem dok on radi u štali ili oko kuće, čuo kako on pjeva. Sav bih se pretvorio u uho, ne toliko zbog njegovog glasa, (Nije bio baš neki vrstan pjevač, a taj „talent“ sam, čini se, od njega i ja naslijedio),nego kako bih čuo riječi pjesme. Nekad sam s maćehom bio u bašti i pomagao joj, ili „pomagao“ u poslu; nekada dok bi ona brala grah koji se lozao uz kukuruz, i također slušao njene pjesme. Zapazio sam da neke pjesme pjevaju i muški i ženske, a da su neke samo muške ili samo ženske.

Međutim, nigdje se nije moglo naslušati toliko pjesama koliko u svatovima. Tamo se pjevalo i neko vrijeme prije i poslije svadbe, ali na samoj svadbi – to je bilo pjesma za pjesmom! Nema o čemu se nije pjevalo. Bilo je tu i pjesama koje „nisu za dječje uši“, ali na svadbi je bilo nepisano pravilo da je sve dozvoljeno pa je i to prolazilo. I zanimljivo, rijetko kad bi se pojavila nova pjesma, sve su to bile one koje su se na svakoj svadbi ponavljale, svi su ih znali, ali su uvijek izazivale iste reakcije kod publike, najčešće smijeh. Zapjevalo bi se: „U curice noge ko u zeca, uzet ću je, bit će brza djeca“, ili: „Moja mala nema prednjih zubi, kad me ljubi, jezikom me ubi“, i svi bi se tome smijali kao da prvi put čuju pjesmu. Pjevalo se o dobroj hrani i uživanju u jelu, jer tada je još bilo svježe sjećanje na vrijeme gladi pa se bar u pjesmi moglo uživati i zamišljati dobru hranu: „Pečem pitu, sedam kila germe, četir konja vuku je iz rerne“, ili: „Kad se moja usta raskorače, sama pita iz tepsije skače“. U svatovima je bilo dozvoljeno i narugati se pa se prijama gotovo redovno prigovaralo za kavu: „Prije moje, kakva vam je kava, kao da se upišala krava“. A bilo je i dosta erotskih pjesama, jer svadbe su bile rijetka mogućnost gdje su se i takve pjesme mogle zapjevati: „Daj mi, mala, ako misliš davat, ako ne daš, nemoj zajebavat!“, ili: „Mala moja, kad te kuči brale, sletjet će ti gaće na sandale!“ Ali najpoznatije i najčešće izvođene pjesme iz ove kategorije su bile tipa: „Mala moja, i tvoja je pukla…“ i „Guraj, turaj, ne može da uđe…“

I mada su to, kako rekoh, bile uglavnom pjesme koje su se ponavljale, ispjevane ko zna kada, ipak je bilo i stvaranja novih koje bi nastajale spontano, često u trenu kad bi se pojavio neki inspirativan događaj, a da je tu i neko kome ide od ruke stvaranje pjesme. Tako je na jednoj svadbi, na kojoj su se kum i stari svat toliko napili da su obojica prevrnuli klupu na kojoj se sjedili i pali na zemlju, odmah nastala i pjesma: „Kum gujica, a stari svat dupe, napili se pa pali sa klupe“.

Tada se pjevalo i uz tamburu (šargiju), violinu ili uz gusle, ali to je već bila ozbiljnija stvar i to nije umio svako. Ove pjesme nisu svi znali „dočekati“, mada su svi voljeli slušati njihovo izvođenje. No, dolaskom radija sve te pjesme su postale manje važne, čak nešto što je simboliziralo prevaziđenost i nazadak, a stigle su nove, narodne i zabavne. Kasnije smo saznavali da ni one nisu sve iste, nego da ih ima raznih kategorija. One stare sad su se zvale „izvorne“ i rijetko su se čule na radiju, a nama su postale „bez veze“ i počeli smo ih izbjegavati.

Ali kad prođe dovoljan broj godina, kad se čovjek počne češće vraćati u djetinjstvo i zaključi da mu je djetinjstvo bilo ljepše nego što mu se to činilo dok je bio dijete, i sve što je doživio kao dijete mu se odjednom čini ljepšim. Tako mu i te pjesme postaju drage, još draže nego što su bile kad ih je prvi put čuo. Postaju blago koje se ne mjeri novcem, ali s kojim se osjeća bogatim i sretnim.

0 0 vote
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
6 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments
jasmin
Gost
jasmin
2 godine prije

Gospodine Ivo,to je zal za proslim vremenima , za bezazlenim i toplim djetinjstvom i ljudima koji su bili dio njega:roditelji,rodjaci,komsije,drugovi…Mnogi,nazalost nisu ni zivi.Slicno se i meni desava,iz tih vremena pamtim i najmanje sitnice koje me danas uveseljavaju.To je i zal za djecijom bezbriznocu.Danasnja djeca,cini mi se ,i ne znsju igrati se kao sto smo to mi cinili.Na prvom mjestu su im mobiteli ,tableti isl.Mislim da smo ali divno djetinjatvo tih davnih vremena.

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah
2 godine prije
Reply to  jasmin

Eto ,jucer je pokraj mene prosao autobus i shvatih kako je sve prolazno.

Majk Majers
Gost
Majk Majers
2 godine prije

Avanture maloga Juju 🙂
Pitan se, kakvi bi svit bija da se dozvoli dici da budu samo dica, dokle god je moguce. Kad ih nebi zatrpali sa tonu obaveza vec od predskolske dobi, kad ih nebi uokvirili kroz skolovanje, kad bi dozvolili potpuni kreativni razvoj svakog pojedinca i na racun razvoja, odabrali struku. Eh….

Har Megiddo
Gost
Har Megiddo
2 godine prije

Moj dragane, dobro me zajaši, moja te se brkulja ne plaši.
Kako sam ju kod ovaca, rode, četiri ju čobanice vode.
Majka ćerku čekićem u glavu, ćerka plače majka lupa jače.
Lezi, puzi, pucaju Francuzi, puzi, lezi, pucaju Englezi.

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah
2 godine prije
Reply to  Har Megiddo

Dobra stara partizanska:
Sijedi Mare na kamen studencu,
neda pic… agresoru Njemcu!

StarDam
Gost
StarDam
2 godine prije

Danas sam se i ja sjetio pjesmice iz djetinjstva:
https://www.youtube.com/watch?v=Uou-ERvI5Vo

POVEZANE VIJESTI

Izbornik