fbpx

Zar je moguće da smo ipak odrasli?!

Cipele

Gledam ljuljačke po dječjim igralištima, čvrsto napravljene, od pouzdanog materijala da bi mogle bez problema izdržati i odrasle, i sjećam se kako smo se mi ljuljali kad smo bili djeca.

Naše ljulje smo pravili sami. Najčešće bismo našli dvije susjedne vrbe čija je krošnja kresana svakih nekoliko godina za ogrjev i sa svake po jednu granu savili do zemlje, zatim njihove vrhove isprepletali i likom uvezali da se ne odpletu. Baš na taj sastav grana smo sjedali i tako se ljuljali. Nakon nekog vremena i najbolje i najvještije upletene grane bi popustile pa ih je trebalo ponovo splesti i učvrstiti, ali često se dešavalo da se zaigramo i zaboravimo na to i da se grane raspletu dok se ljuljamo, a onda smo padali ili na leđa ili potrbuške, kao klade, nekada i s dva-tri metra visine. Često bi onaj ko padne ostajao bez zraka, ugruvao se da je jedva hodao, mada se ne sjećam da je bilo lomova kostiju ili još težih povreda. I ja sam se nekoliko puta razbio da sam „sve zvijezde vidio“, ali to je za nas tada bilo nekako normalno, kao sastavni dio igre. Ni roditelji se nisu mnogo uzbuđivali pa nam se sve činilo nevrijednim pažnje.

A tek odlazak na rijeku Savu i u okolne bare na plivanje! To su već neki roditelji branili, ali malo ih je uspjelo i stvarno zabraniti, jer su djeca uvijek nalazila načina da se iskradu. Znam nekoliko djece koja su se utopila, što kupajući se što kližući se na ledu, a ja sam, kad sam porastao, odjednom spasio od utapanja tri djevojčice. Voda je nekako uvijek nalazila načina da uzme svoj danak u vidu dječjih života. Utapali su se i stariji, ali ne koliko djeca.

Čuvanje stoke nosilo je druge opasnosti. Jašući krave, pa i svinje, padali smo kao snoplje, a pri padovima je znalo biti i ozljeda. I ne samo to – čuvajući stoku djeca su smišljala razne pustolovine. Sjećam se jednog dječaka koji se popeo na sam vrh dalekovoda koji su baš te godine postavljeni da bi nam doveli struju. Možete zamisliti koliko je visok dalekovod, a ovaj dječak se popeo na sam vrh i stao na ploču koja je tamo učvršćena. Bilo je to strašno i za pogledati djeci odozdo, sa zemlje, a onda je ovaj dječak želio pokazati još veći stupanj junaštva i počeo je mokriti po žici dalekovoda. Naravno, mokraća provodi struju i dječak je izgorio. Sjećam se, da sam, kad sam ga vidio onako skroz izgorjelog, crnog, kad su ga u zaprežnim kolima dovezli kući, cijele noći bio u nekom bunilu, stalno mi je pred očima bio taj prizor.

Čuvajući stoku vidio sam i kad su se dvojica dječaka, rođaci, potukli i kad je jedan drugoga nožem ubo u vrat, a krv šiknula. Srećom, nije bilo težih posljedica, ali ta slika mi je zauvijek ostala u sjećanju.

A moj drugar i ja smo pravili neke improvizirane pištolje, kubure, od mesinganih čahura koje smo nalazili još iz rata. Pravo je čudo kako nam to sve nije eksplodiralo u rukama, bilo je tako traljavo napravljeno, ali očito je da smo imali više sreće nego pameti. I u sportskim igrama smo se povrjeđivali kao da smo na ratištu. Ja sam lomio obje ruke, jednu u nogometu, jednu u košarci. Jednu sam slomio kad sam bio šesti razred osnovne škole. Trebao sam tada iz Bosne otići u Vinkovce da bi mi stavili gips. Nikada do tada nisam sjeo u vlak, ali mi je otac objasnio šta i kako trebam uraditi i ja sam sam otišao, sve obavio kako treba i vratio se. I to je tada bilo normalno.

Mogao bih vam ovako navoditi još primjera iz svog djetinjstva ali mislim da je i ovo dovoljno da shvatite šta sam želio reći. Jednostavno, nekada se o djeci nije brinulo na sadašnji način. Više su bila prepuštena sama sebi, ali i slobodnija, samostalnija. Naglasio bih i da sam ja bio relativno mirno i dobro dijete, a ni sredina u kojoj sam odrastao nije bila na zlu glasu, što znači da ovo što sam naveo nije nikakav ekstreman primjer, nego nešto normalno za te prilike. I kad sada, s ove udaljenosti pogledam unazad, ponekad se začudim – kako je moguće da smo ipak odrasli, da nas tolike opasnosti nisu sve progutale? Onda opet razmislim i sve pogledam iz drugog ugla pa pomislim kako smo imali sretno, slobodno i razigrano djetinjstvo.

0 0 vote
Ocijenite članak
Sviđa li vam se Logično? Ako niste već lajkali, učinite sada: ❤
Pretplati se
Obavijest
guest
7 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments
otpisani
Gost
otpisani
3 godine prije

Eh Ivo, danas su drugi, drugačiji ljudi nego onda!
Ne bih rekao da su se vremena promijenila, jer se godišnja doba i vremenske prilike izmjenjuju kao i tada, ali su se ljudi drastično promijenili i to pod utjecajem svoje vlastite organizacije života i raznih novotarija koje su izmislili.
Spomenuo si jezive primjere kako su djeca u svojoj “igri” stradavala. Danas djeca manje stradavaju od tjelesnih povreda, ali zato je psihička trauma nastala upotrebom “pametnog telefona”,kompjutera i kupljenih igračaka, velika k`o planina, stradavaju i od raznih tabletica, opijata koje uzimaju da bi dostigli ono što smo mi imali kroz našu igru i slobodu dok smo bili djeca.
Ne bi se složio da su nas roditelji manje pazili, čak mislim da roditelji danas imaju manji utjecaj na sudbinu svoje djece nego onda.
Prave razmjere šteta koje moderna tehnologija i organizacija života čini mladeži, biti će uočljive kada ta djeca budu imali svoju djecu i zato neka im Bog pomogne.

(e, da ti čestitam na broju skupljenih komentara na “kosti” koju si jučer bacio među “braću)

17 novembar
Gost
17 novembar
3 godine prije

ivo burazeru nista nam nisi rekao kada si prvi put dosao u dodir sa erotskim casopisima i kada si virio zaljubljene parove u akciji.

Pero
Gost
Pero
3 godine prije
Reply to  17 novembar

Hahahha start?

Majk Majers
Gost
Majk Majers
3 godine prije

A di su vrimena kad bi isli u dispet tj zaj…. ljude. Lijepit selotejp na zvona, kvaku ulaznih vrata konopom vezat za obliznje stablo, pozvonit i biz….pa kad bi nas skuzilo, doc doma isprid oca, matere. Jednom sam, sican se satima seta oko kuce od straha, iako me nisu batinali doma. Al bilo mi je uzasno neugodno. I sva ta neugoda bi prosla i prvom prilikom opet u stetu……….

Hari1
Gost
Hari1
3 godine prije

To su sve primjeri koji govore u prilog potrebi da roditelji (bolje) odgajaju svoju djecu, da budu u blizini i paze što se to s njihovom djecom događa, barem dok se ne uvjere kako su djeca dobro usvojila ono čemu ih se uči. Jer ako ih ne budu oni odgajali, bude ulica. A ulica je u korumpiranom dobu također korumpirana. Organizacija društva u kojem se maksimalno iskorištava rad oba roditelja za megalomanske ciljeve globalista, lokalnog državnog vodstva ili bezobzirnih poslodavaca smanjuje kvalitetu odgoja u velikom broju slučajeva. Slično vrijedi za generacije koje će biti odgajane od te djece kad odrastu i primijene ono što su vidjeli od svojih roditelja.

Pero
Gost
Pero
3 godine prije

Zao mi je nas koji djecu u ovo doba moramo odgajati. Mozda nema fizickog rata ali svejedno je jako tesko.
Danas odgojiti dijete da bude covjek je ravno cudu.
S druge strane, drago mi je i nekako sam ponosan da ce nasa generacija biti ta koja ce slomiti, nadam se jednom zauvijek, ovaj financijski sistem i zlo koji dolazi u paketu i donijeti mir buducim generacijama.

Alerik
Gost
Alerik
3 godine prije

Prve sijede, neka zaboravljena pjesma, iznenadni susret….bilo što može poslužiti kao okidač… i misli o prolaznosti počnu neumitno teći. Ta, koliko još jučer bila si dijete.. pjevao je Hus Hasanefendić iz Parnog Valjka (a on je još od svojih tridesetih opsjednut prolaznošću vremena, skoro da ne postoji ni jedan album, a da ne govori o vremenu. Od Vrijeme je na našoj strani do danas). I da, koliko još jučer svi smo bili djeca. Prošlost nije nešto linearno unatrag u vremenu. Prošlost je mjesto koje egzistira paralelno s našim postojanjem. Kamo god da pogledamo, na drage ljude (odavno s one strane života), na drage događaje, dovoljno je uhvatiti trenutak mira, bivanja sam sa sobom i evo nas tamo. Ne u vremenu samo, već u vremenu i prostoru. Mi smo hodajuće riznice povijesti.
Znamo da nam je vrijeme ograničeno, smrti su uvijek oko nas. Samo naša nije. Zato jer hoda s nama i čeka pogodan trenutak da se spotaknemo. Jesmo li učinili sve o čemu smo sanjali kao djeca? Jesmo li u svom dosadašnjem vijeku bili dovoljno dobri ljudi, jesmo li mogli pomoći drugima više, jesmo li mogli više naučiti? Jesmo li ukazali dovoljno poštovanja onima koji ga zaslužuju? Jesmo li svojim djelima zaslužili poštovanje drugih, ….da, pitanja se množe, a onda nas netko prekine, možda prođe kakav auto, netko nas nazove i ne znajući iz čega nas je izbavio..
Ali znamo da će se te misli vratiti opet, opet će nas sačekati na nekom drugom mjestu. Možemo bježati od zakona, možemo bježati od ljudi, ali ne možemo pobjeći od sebe. Istinu o samima sebi znamo sami. Možemo neko vrijeme samoga sebe oblijepiti vlastitim lažima, samima sebi se prikazujući boljima, poštenijim, pravednijima…ali naša duša zna, naše tijelo zna. Istini ne možemo pobjeći. Laži će nas odvesti u bolest. I ne trebamo previše bjesniti kad o nama laži iznose drugi. Te laži nas ne mogu dotaknuti, ma koliko puta bile ponovljene ne mogu se pretvoriti u istinu. Na nama je da svoju istinu živimo.
Ali to u ovom svijetu nije dovoljno. Nismo u Edenu u kojem nas pozdravljaju jutrom zlaćane pčele, u kojem teče med , mlijeko i kakao po želji. Mi smo na planetu pod upravom i vlašću psihopata.- ljudi koji se rađaju bez duše. Jer samo bezdušni ,tek naizgled ljudi, mogu uživati u patnjama drugih (a to im je hrana) i mogu patnju nametati svima. Prečesto nasjedamo na njihove podvale i krvimo se među sobom, mi ljudi s dušom jedni protiv drugih u areni koju su nam smjestili. Njima nije bitno po kojoj osnovi smo suprotstavljeni, crnac-bijelac, muško-žensko, liberal-socijalist, musliman-kršćanin, seljak-građanin. Oni nas gledaju s visoka i smiju nam se. Uživaju u gozbi od naše patnje.. (lako je prepoznati bića bez duše, to su oni koji negiraju postojanje duše i pritom govore istinu – svoju istinu jer ne mogu pojmiti što duša jest,)
Ako smo napunili određen broj godina, jesmo li odrasli doista? Jesmo li se uspjeli pomaknuti i za milimetar od svega onoga s čime smo u djetinjstvu programirani? Jesmo li uspjeli nadići vlastite programe i zaviriti u ono što se nalazi iznad i ispod njih? Danas našom kulturom, našom religijom, našim zakonodavstvom upravljaju psihopati, drže nas u toru i jednog po jednoj isporučuju…(ma znate komu…istim onima kojima su isporučili 10 000 sirijske djece koja su ‘nestala’ u Njemačkoj nakon dolaska u izbjegličkom valu).

POVEZANE VIJESTI

Izbornik