fbpx

Zar je moguće da smo ipak odrasli?!

Cipele

Gledam ljuljačke po dječjim igralištima, čvrsto napravljene, od pouzdanog materijala da bi mogle bez problema izdržati i odrasle, i sjećam se kako smo se mi ljuljali kad smo bili djeca.

Naše ljulje smo pravili sami. Najčešće bismo našli dvije susjedne vrbe čija je krošnja kresana svakih nekoliko godina za ogrjev i sa svake po jednu granu savili do zemlje, zatim njihove vrhove isprepletali i likom uvezali da se ne odpletu. Baš na taj sastav grana smo sjedali i tako se ljuljali. Nakon nekog vremena i najbolje i najvještije upletene grane bi popustile pa ih je trebalo ponovo splesti i učvrstiti, ali često se dešavalo da se zaigramo i zaboravimo na to i da se grane raspletu dok se ljuljamo, a onda smo padali ili na leđa ili potrbuške, kao klade, nekada i s dva-tri metra visine. Često bi onaj ko padne ostajao bez zraka, ugruvao se da je jedva hodao, mada se ne sjećam da je bilo lomova kostiju ili još težih povreda. I ja sam se nekoliko puta razbio da sam „sve zvijezde vidio“, ali to je za nas tada bilo nekako normalno, kao sastavni dio igre. Ni roditelji se nisu mnogo uzbuđivali pa nam se sve činilo nevrijednim pažnje.

A tek odlazak na rijeku Savu i u okolne bare na plivanje! To su već neki roditelji branili, ali malo ih je uspjelo i stvarno zabraniti, jer su djeca uvijek nalazila načina da se iskradu. Znam nekoliko djece koja su se utopila, što kupajući se što kližući se na ledu, a ja sam, kad sam porastao, odjednom spasio od utapanja tri djevojčice. Voda je nekako uvijek nalazila načina da uzme svoj danak u vidu dječjih života. Utapali su se i stariji, ali ne koliko djeca.

Čuvanje stoke nosilo je druge opasnosti. Jašući krave, pa i svinje, padali smo kao snoplje, a pri padovima je znalo biti i ozljeda. I ne samo to – čuvajući stoku djeca su smišljala razne pustolovine. Sjećam se jednog dječaka koji se popeo na sam vrh dalekovoda koji su baš te godine postavljeni da bi nam doveli struju. Možete zamisliti koliko je visok dalekovod, a ovaj dječak se popeo na sam vrh i stao na ploču koja je tamo učvršćena. Bilo je to strašno i za pogledati djeci odozdo, sa zemlje, a onda je ovaj dječak želio pokazati još veći stupanj junaštva i počeo je mokriti po žici dalekovoda. Naravno, mokraća provodi struju i dječak je izgorio. Sjećam se, da sam, kad sam ga vidio onako skroz izgorjelog, crnog, kad su ga u zaprežnim kolima dovezli kući, cijele noći bio u nekom bunilu, stalno mi je pred očima bio taj prizor.

Čuvajući stoku vidio sam i kad su se dvojica dječaka, rođaci, potukli i kad je jedan drugoga nožem ubo u vrat, a krv šiknula. Srećom, nije bilo težih posljedica, ali ta slika mi je zauvijek ostala u sjećanju.

A moj drugar i ja smo pravili neke improvizirane pištolje, kubure, od mesinganih čahura koje smo nalazili još iz rata. Pravo je čudo kako nam to sve nije eksplodiralo u rukama, bilo je tako traljavo napravljeno, ali očito je da smo imali više sreće nego pameti. I u sportskim igrama smo se povrjeđivali kao da smo na ratištu. Ja sam lomio obje ruke, jednu u nogometu, jednu u košarci. Jednu sam slomio kad sam bio šesti razred osnovne škole. Trebao sam tada iz Bosne otići u Vinkovce da bi mi stavili gips. Nikada do tada nisam sjeo u vlak, ali mi je otac objasnio šta i kako trebam uraditi i ja sam sam otišao, sve obavio kako treba i vratio se. I to je tada bilo normalno.

Mogao bih vam ovako navoditi još primjera iz svog djetinjstva ali mislim da je i ovo dovoljno da shvatite šta sam želio reći. Jednostavno, nekada se o djeci nije brinulo na sadašnji način. Više su bila prepuštena sama sebi, ali i slobodnija, samostalnija. Naglasio bih i da sam ja bio relativno mirno i dobro dijete, a ni sredina u kojoj sam odrastao nije bila na zlu glasu, što znači da ovo što sam naveo nije nikakav ekstreman primjer, nego nešto normalno za te prilike. I kad sada, s ove udaljenosti pogledam unazad, ponekad se začudim – kako je moguće da smo ipak odrasli, da nas tolike opasnosti nisu sve progutale? Onda opet razmislim i sve pogledam iz drugog ugla pa pomislim kako smo imali sretno, slobodno i razigrano djetinjstvo.

VAŽNA PORUKA ZA LOGIČARE

Vrijeme uvjeravanja prolazi. One koji ne shvaćaju što se događa, treba ignorirati i ne gubiti vrijeme na njih. Poštene, empatične i logične osobe se trebaju okupiti, bez obzira na osobna uvjerenja i svjetonazore. Osim raskrinkavanja, dolazi vrijeme djelovanja brojnim i legalnim sredstvima u gospodarstvu, zdravlju, autonomiji… U protivnom, sve će nas porobiti.

Pitate se što učiniti nakon čitanja ovog teksta? Jednostavno, šaljite i dijelite tekst poštenim, empatičnim i logičnim osobama. Informirajte bližnje o postojanju portala Logično. Priključite nam se na našem Telegram kanalu tako što ćete kliknuti na Vijesti.  Od danas možete komunicirati i pisati nam u Telegram grupi Zajednica. Budimo složni, mudri i jaki.


Posjetite naš novi video kanal na platformi Odysee i obvezno se registrirajte, kao i najveću arhivu alternativnih video snimaka Jubitu.

Svidio vam se članak i
pitate se što možete napraviti?
PODIJELITE ga s PRIJATELJIMA

*Stavovi izneseni u kolumnama su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Logicno.com

Pretplati se
Obavijest
guest
Zaštitite svoje ime u komentarima... REGISTRACIJA
7 Komentara
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments
otpisani
Gost
otpisani
3 godine prije

Eh Ivo, danas su drugi, drugačiji ljudi nego onda! Ne bih rekao da su se vremena promijenila, jer se godišnja doba i vremenske prilike izmjenjuju kao i tada, ali su se ljudi drastično promijenili i to pod utjecajem svoje vlastite organizacije života i raznih novotarija koje su izmislili. Spomenuo si… Pročitaj više »

17 novembar
Gost
17 novembar
3 godine prije

ivo burazeru nista nam nisi rekao kada si prvi put dosao u dodir sa erotskim casopisima i kada si virio zaljubljene parove u akciji.

Pero
Gost
Pero
3 godine prije
Reply to  17 novembar

Hahahha start?

Majk Majers
Gost
Majk Majers
3 godine prije

A di su vrimena kad bi isli u dispet tj zaj…. ljude. Lijepit selotejp na zvona, kvaku ulaznih vrata konopom vezat za obliznje stablo, pozvonit i biz….pa kad bi nas skuzilo, doc doma isprid oca, matere. Jednom sam, sican se satima seta oko kuce od straha, iako me nisu batinali… Pročitaj više »

Hari1
Gost
Hari1
3 godine prije

To su sve primjeri koji govore u prilog potrebi da roditelji (bolje) odgajaju svoju djecu, da budu u blizini i paze što se to s njihovom djecom događa, barem dok se ne uvjere kako su djeca dobro usvojila ono čemu ih se uči. Jer ako ih ne budu oni odgajali,… Pročitaj više »

Pero
Gost
Pero
3 godine prije

Zao mi je nas koji djecu u ovo doba moramo odgajati. Mozda nema fizickog rata ali svejedno je jako tesko. Danas odgojiti dijete da bude covjek je ravno cudu. S druge strane, drago mi je i nekako sam ponosan da ce nasa generacija biti ta koja ce slomiti, nadam se… Pročitaj više »

Alerik
Gost
Alerik
3 godine prije

Prve sijede, neka zaboravljena pjesma, iznenadni susret….bilo što može poslužiti kao okidač… i misli o prolaznosti počnu neumitno teći. Ta, koliko još jučer bila si dijete.. pjevao je Hus Hasanefendić iz Parnog Valjka (a on je još od svojih tridesetih opsjednut prolaznošću vremena, skoro da ne postoji ni jedan album,… Pročitaj više »

POVEZANE VIJESTI

Izbornik