Olovka s gumicom

Sastala se rodbina i prisjeća se raznih događaja iz prošlosti. Izbjegavaju se teške teme pa Jovica priča o nekim svojim doživljajima iz djetinjstva. Priča kako je za vrijeme poplave uzeo čamac i odgurnuo se od obale, mada nije umio veslati kako treba, a otac ga je pozivao da se vrati i prijetio batinama, zbog čega on nije želio izaći sve do mraka. I dalje, kako je za to bio kažnjen i kakve je još nestašluke pravio, ali meni je najzanimljivija bila priča o olovci.

Jednog dana Jovica je došao u školu, a na školskoj klupi, u udubljenju u koje se obično stavljala pernica, stajala je nova olovka, bijela, na kojoj je bilo naslikano mnogo životinja, a na vrhu je imala gumicu. Moguće je da ju je neko iz prethodne smjene ostavio tu i za nju zaboravio ili ko zna već kako se našla na ovom mjestu. Jovica do tada nikada nije imao cijelu olovku, jer je iz njegove kuće četvero djece išlo u školu i otac, kad bi kupio olovku, presjekao bi je na četiri dijela i dao svakom djetetu po jedan komadić. A ova – cijela, nova, i još ima gumicu!

Razmišljao je da je odmah uzme i stavi u svoju pernicu, ali se sjetio da bi to bila krađa zbog koje bi dobio najstrašnije batine, jer su mu kod kuće govorili kako je krađa najveći prekršaj i kako se to ne smije činiti. Možda bi trebalo prijaviti učiteljici da je tu nečija olovka? Ali ne, to nije njegova obaveza. Ostala je olovka tu sve do kraja nastave, a onda je Jovica pomislio: „Pa šta, svakako je niko ne uzima, samo tu stoji i stajala bi ko zna do kada ako je ja ne uzmem?! To i nije neka krađa, ne uzimam je od nekoga direktno, to je jednostavno stvar koju je neko izgubio, ne znam ko, a ja sam je našao.“ Uzeo je olovku, stavio je u torbu i pošao kući. Usputno je već zamišljao kako će biti važan kad počne pisati novom, čitavom olovkom s gumicom na vrhu i kako će mu drugari zbog toga zavidjeti.

Dok je tako razmišljao o lijepim trenucima koji ga očekuju, na nasipu kojim je išao kući pojavi se nekoliko policajaca sa psom. Jovicu nešto presiječe – je li moguće da su već saznali za njegovu krađu?! Zastao je, noge su mu se prosto odsjekle, nije mogao ni korak više napraviti. A pas ga je gledao kao da mu čita misli, što ga je dodatno plašilo. Policajac koji je držao psa na povodcu je primijetio strah u djetetovim očima pa mu je rekao: „Samo ti prođi, neće on tebi ništa!“ Jovica je krenuo, a policajac je nastavio: „On ne napada dobru djecu, on je dresiran da napadne samo lopove i oni mu se ne mogu sakriti ni u mišju rupu, odmah ih prepozna“. Jovici se opet odsjekoše noge. „Taj sam!“ pomisli i pogleda psa. A on isplazio jezičurdu čini mu se do zemlje, usta mu ogromna, a zubi samo čekaju da se zariju plijen. Činilo mu se da će svakog trenutka skočiti na njega i rastrgnuti ga. Drugi policajac je vidio dječakov strah i pomogao mu je da nastavi put, a tek kad se udaljio na sigurnu dionicu puta, Jovica je odahnuo, izvadio iz torbe tuđu olovku i bacio je što je dalje mogao s nasipa. Tad je obećao sebi da više nikada neće uzeti tuđu stvar, ma kako mu se ona nudila i privlačna bila.