Ranjeni djed

Ovih dana sam ponovo počeo pisati dječje pjesme. Već treći dan, svaki puta po jednu. Postao sam djed i čini se da me to okupira, kopka i potiče da se i kroz pjesmu bavim ovim pitanjem.

Ne bih sad pričao o osjećajima koji su prisutni u čovjeku kada se postaje djed, pogotovo u vremenu kada je sve oko nas tako sivo i maglovito. Želio bih čitateljima da se malo udalje od takve stvarnosti, da malo pobjegnu u neki drugi, ljepši svijet. A čini mi se da je u dječjem svijetu ljepše nego u ovom našem, svijetu odraslih. Zato danas, umjesto da napišem nešto o kakvoj ozbiljnoj, teškoj temi, nudim čitateljima pjesmu koju sam upravo napisao:

RANJENI DJED

Rane ljute djeda ima,
i ne jednu, nego dvije.
Ponosno ih pokazuje,
zbog njih sreću on ne krije.

Dvije rane na prstu mu
napravila dva zubića
od, na ovom cijelom svijetu,
najdražega njemu bića.

Unuk ga je ugrizao,
ali djeda to ne žali,
i sada se svima redom
ko ordenom ranom hvali:

„Pogledajte, tako mali,
a toliku snagu ima!
To će biti, kad vam kažem,
junak nad svim junacima!“

Pokazuje djeda rane
i žao mu što na kraju
čak i ove, tako drage,
jednom ipak zarastaju.

Volio bi da do smrti
te rane mu krase ruku
i svjedoče bez prestanka
o junaku, o unuku.