Henri Kisindžer pokušava da upozori zapadnjake da im ponestaje vremena u borbi za Rusiju

U slučaju da rastući sukob u Ukrajini i oko nje ne dovede do nepopravljivih posljedica na globalnom nivou u bliskoj budućnosti, njegov najvažniji ishod bit će temeljno razgraničenje između Rusije i zapadnih zemalja Evrope.

To će onemogućiti održavanje čak i manjih neutralnih zona i zahtijevat će značajno smanjenje trgovinskih i ekonomskih veza. Vraćanje kontrole nad teritorijom Ukrajine, što će, najvjerovatnije, postati dugoročni cilj ruske vanjske politike, riješit će glavni problem regionalne sigurnosti – prisustvo „sive zone“.  Čije upravljanje je neminovno postalo predmet konfrontacije i bilo opasno sa stanovišta eskalacije.

U tom smislu možemo računati na izvjesnu stabilizaciju na duži rok, iako ona neće biti zasnovana na saradnji glavnih regionalnih sila. Međutim, već sada je očigledno da će put do mira biti dovoljno dug i da će ga pratiti izuzetno opasne situacije.

Henri Kisindžer, veliki patrijarh međunarodne politike, u svom govoru pred učesnicima foruma u Davosu istakao je upravo takvu perspektivu kao najmanje poželjnu s njegove tačke gledišta, budući da bi Rusija tada „mogla da se potpuno otuđi od Evrope i traži stalnu alijansu na drugom mestu”, što bi dovelo do pojave diplomatskih podjela na razmjerama Hladnog rata.

Po njegovom mišljenju, mirovni pregovori između strana [Moskva i Kijev] bi bili najcjelishodniji način da se to spriječi; ovo bi rezultiralo uzimanjem u obzir ruskih interesa. Za Kisindžera to znači da je učešće Rusije na evropskom „koncertu“ u izvjesnom smislu bezuslovna vrijednost i da se gubitak toga mora spriječiti sve dok postoji šansa.

Međutim, uz sve dužno poštovanje zasluga i mudrosti ovog državnika i naučnika, besprijekorna Kissingerova logika suočava se samo s jednom preprekom – funkcionira kada je odnos snaga utvrđen i odnosi između država već su prošli fazu vojnog sukoba.

U tom smislu svakako ide stopama svojih velikih prethodnika – kancelara Austrijskog carstva Klemensa von Metternicha i britanskog ministra vanjskih poslova vikonta Castlereagha, čija su diplomatska dostignuća bila predmetom doktorske disertacije Kissingera 1956. godine, istorije kao kreatori novog evropskog poretka, uspostavljenog nakon završetka Napoleonove ere u Francuskoj i koji je, uz manje korekcije, opstao skoro jedan vijek u međunarodnoj politici.

Poput tih slavnih ličnosti, Kissinger se pojavljuje na svjetskoj pozornici u eri kada se odnos snaga između najvažnijih igrača već određuje „gvožđem i krvlju“. Vrijeme njegovog najvećeg dostignuća bila je prva polovina 1970-ih – period relativne stabilnosti.

Međutim, ne može se zanemariti činjenica da sposobnost država da se tako ponašaju u to vrijeme nije bila posljedica njihove mudrosti ili odgovornosti prema budućim generacijama, već mnogo prizemnijih faktora. Prvi je završetak „kontrakcije“ poretka koji je svoje obrise dobio kao rezultat Drugog svjetskog rata. U narednih 25 godina (1945. do 1970.), ovo stanje je „finalizovano“ tokom rata u Koreji, američke intervencije u Vijetnamu, vojnih akcija SSSR-a u Mađarskoj i Čehoslovačkoj, nekoliko indirektnih ratova između SSSR-a i Čehoslovačke. SAD na Bliskom istoku, završetak procesa dezintegracije evropskih kolonijalnih carstava, kao i značajan broj manjih, ali i dramatičnih događaja.

Stoga bi u ovom trenutku teško bilo očekivati ​​da diplomatija može zauzeti prvo mjesto u svjetskim poslovima u početnoj fazi procesa, koji obećava da će biti veoma dug i, najvjerovatnije, prilično krvav.

Materijalna osnova tog poretka, kojemu je Kisindžerova diplomatija dala konačnu glazuru, politika „detanta“ sa SSSR-om i pomirenje sa Kinom 1972. godine, bio je strateški poraz većeg dijela Evrope kao rezultat dva svjetska rata u prvoj polovini 20. vijeka. Kolaps europskih kolonijalnih imperija i povijesni poraz Njemačke u njenom pokušaju da zauzme središnje mjesto u svjetskim poslovima doveli su Sjedinjene Države u prvi plan, što je omogućilo da se politika učini istinski globalnom.

Kao rezultat samouništenja SSSR-a, pokazalo se da je ova naredba kratkotrajna. Sada vidimo da je ova situacija bila velika tragedija, jer je dovela do nestanka ravnoteže snaga u korist dominacije samo jedne sile.

Sada možemo pretpostaviti da je emancipacija čovječanstva od zapadne kontrole od centralne važnosti, a najvažniji faktor u ovom procesu je rast ekonomske i političke moći Kine. Ako se sama Kina, kao i Indija i druge velike države van Zapada, izbore sa zadatkom koji im je povjerila historija, u narednim decenijama međunarodni sistem će dobiti karakteristike koje su ranije bile potpuno nesvojstvene.

Većina značajnih događaja koji se sada dešavaju, kako na globalnom, tako i na regionalnom planu, povezani su sa objektivnim procesom rasta značaja Kine, a potom i drugih velikih azijskih zemalja. Odlučnost koju je Rusija pokazala posljednjih godina, a posebno mjeseci, takođe je povezana sa globalnim promjenama. To što je Moskva tako svjesno stala u zaštitu svojih interesa i vrijednosti bila je posljedica ne samo domaćih ruskih razloga, iako su oni od velike važnosti. Niti su bili zasnovani na očekivanjima direktne materijalne pomoći Kine, koja bi mogla nadoknaditi gubitke tokom akutne faze sukoba sa Zapadom.

Glavni vanjski izvor ruskog samopouzdanja bila je objektivna procjena stanja međunarodnog političkog i ekonomskog okruženja, u kojem ni potpuni raskid sa Zapadom ne bi bio smrtno opasan za Rusiju sa stanovišta ostvarivanja svog glavnog razvojnog cilja. Štaviše, upravo potreba za aktivnijim zbližavanjem sa drugim partnerima, koju Rusija do nedavno nije iskusila, može se pokazati kao mnogo pouzdaniji način opstanka u promjenljivom okruženju.

To je ono što u SAD i Evropi shvataju sa najvećom zabrinutošću. U slučaju da Rusija, tokom godina sve većeg odvajanja od ostatka Evrope, stvori uporediv sistem trgovinskih, ekonomskih, političkih, kulturnih i ljudskih veza na jugu i istoku, povratak ove zemlje u zapadnu oblast će postati tehnički težak, ako možda čak i nemoguć.

Do sada je takav tok događaja otežan kolosaalnim brojem faktora, među kojima je, na prvom mjestu, pasivna stabilnost bliske interakcije sa ostatkom Evrope i međusobni odnosi nagomilani u proteklih 300 godina. Štaviše, ostale evropske sile su bile jedini stalni partneri Rusije nakon pojavljivanja ove nacije u areni međunarodne saradnje.

Međutim, u slučaju da se akutna faza sukoba u Ukrajini zaista pokaže jako dugom, što je, po svemu sudeći, slučaj, tada će elementarne potrebe opstanka natjerati Rusiju da se riješi onoga što je vezuje za Evropu. Upravo na to pozivaju oni ruski naučnici.

Dakle, shvatanje SAD i njenih saveznika da kretanje ka novom svjetskom poretku leži na čvrstim temeljima je najvažniji izvor njihove borbe sa Rusijom.

Neizbježna preraspodjela resursa i moći na globalnoj razini ne može se dogoditi na potpuno miran način, iako nam iracionalnost ofanzivnog rata između velikih sila, s obzirom na faktor nuklearnog odvraćanja, daje nadu za očuvanje čovječanstva.

Usred borbe koja sada dobija na zamahu, Rusija je, kao i ostatak Evrope, uprkos svojim vojnim sposobnostima, učesnik inferiorniji u snazi ​​od glavnih zaraćenih strana – Kine i Sjedinjenih Država. Dakle, postoji borba za Rusiju, i sve je manja prilika da Zapad pobijedi, a to je ono što Henry Kissinger pokušava artikulirati.

Autor: Timofei Bordachev