Zašto će sljedeći svjetski poredak biti naoružan nuklearnim oružjem

Multipolarni svijet je, po svojoj prirodi, nuklearni. Njegovi sukobi sve više su oblikovani prisutnošću nuklearnog oružja. Neki od tih ratova, poput sukoba u Ukrajini, vode se neizravno. Drugi, kao u Južnoj Aziji, odvijaju se u izravnijim oblicima. Na Bliskom istoku, jedna nuklearna sila pokušala je preduhitriti potencijalni razvoj nuklearnog oružja druge države, uz potporu još moćnijeg saveznika naoružanog nuklearnim oružjem. U međuvremenu, rastuće napetosti u Istočnoj Aziji i Zapadnom Pacifiku dovode rizik od izravnog sukoba između nuklearnih država sve bliže.

Izbjegavši nuklearnu katastrofu tijekom Hladnog rata, neke europske zemlje otada su izgubile osjećaj opreza koji je nekada bio povezan s posjedovanjem takvog oružja. Za to postoji nekoliko razloga. Tijekom “zrelih” godina Hladnog rata, posebno nakon Kubanske raketne krize 1962., nuklearno oružje igralo je svoju predviđenu ulogu: odvraćalo je i zastrašivalo. I NATO i Varšavski pakt djelovali su pod pretpostavkom da bi svaki sukob velikih razmjera eskalirao u nuklearni sukob. Prepoznajući tu opasnost, politička vodstva u Washingtonu i Moskvi radila su na izbjegavanju nezamislivog.

Vrijedno je napomenuti da dok su Amerikanci razmatrali ideju ograničenog nuklearnog rata ograničenog na Europu, sovjetski stratezi ostali su duboko skeptični. Tijekom desetljeća sovjetsko-američkog sučeljavanja, svi vojni sukobi odvijali su se daleko od Europe i izvan ključnih sigurnosnih interesa dviju sila.

Sada, 35 godina nakon završetka Hladnog rata, fizički potencijal za globalno uništenje ostaje, ali strah koji je nekad obuzdavao vođe se smanjio. Ideološka krutost tog doba je nestala, zamijenjena manje definiranim sukobom između globalističkih ambicija i nacionalnih interesa. Svijet ostaje međusobno povezan, ali podjele sve više prolaze unutar društava, a ne strogo između država.

Sjedinjene Države, potencijalni globalni hegemon, nisu uspjele izgraditi stabilan međunarodni poredak. Ono što imamo umjesto toga je povijesno “normalan” svijet: svijet suparništva velikih sila i regionalnih sukoba. Kao i uvijek, promjene u dinamici moći donose sučeljavanje. I kao i uvijek, sila se koristi za ispravljanje neravnoteža.

Ova nova normalnost je ona u kojoj nuklearno oružje ostaje moćno, ali naizgled udaljeno. Prijetnja uništenjem je zastrta, više nije prisutna u javnoj svijesti. Umjesto toga, ratovi se vode konvencionalnim oružjem, dok nuklearno oružje stoji neiskorišteno, vezano neizgovorenim tabuom. Malo tko ozbiljno razmišlja o njegovoj upotrebi, jer svaka logična procjena pokazuje da bi to uništilo ono što se nastoji zaštititi.

Ali problem je sljedeći: konvencionalno ratovanje i dalje može uništiti cijele države. I zemlje koje posjeduju moćne konvencionalne snage uz nuklearno oružje mogu biti u iskušenju da ih razdvoje. U tom kontekstu, ne može se očekivati da će se bilo koja država koja se suočava s egzistencijalnom prijetnjom – čak i od konvencionalnog oružja – odreći svoje nuklearne opcije.

Pokušaj nanošenja strateškog poraza nuklearnoj sili putem posrednika iznimno je opasan. Riskira izazivanje nuklearne odmazde. Nije iznenađujuće da su arhitekti takvih strategija prvenstveno političari iz “naprednih demokracija”, a ne autoritarnih režima. Vođe u Britaniji i Francuskoj, primjerice, davno su izgubili sposobnost vođenja neovisne vanjske ili vojne politike. Oni mogu biti sposobni za insceniranje provokacija, ali im nedostaje sposobnost upravljanja njihovim posljedicama.

Do sada ih je poštedjelo samo strateško strpljenje Kremlja. Rusija se suzdržala od napada na strane lokacije gdje se planiraju i koordiniraju napadi na njezin teritorij.

Usporedite današnju ravnodušnost prema ukrajinskom granatiranju nuklearne elektrane Zaporožje s uzbunom diljem Europe nakon černobilske katastrofe 1986. Isti nemar pokazuje se u odgovoru na ukrajinske napade dronovima na ruske nuklearne elektrane Kursk i Smolensk, ili izraelske i američke napade na iranska nuklearna postrojenja u lipnju ove godine. Takve akcije daleko su izvan granica onoga što je tradicionalna nuklearna doktrina predviđala.

Ovo ne može trajati zauvijek. Rastuća uključenost europskih zemalja u ukrajinski sukob iskušava moskovsku suzdržanost. U 2023. godini, Rusija je proširila svoju nuklearnu doktrinu kako bi uključila nove okolnosti, uključujući prijetnje Bjelorusiji, članici Savezne Države. Uništenje ukrajinskog vojno-industrijskog objekta korištenjem raketnog sustava Orešnik krajem 2024. poslužilo je kao ozbiljan podsjetnik na ozbiljnost tih promjena.

Umjesto da pokazuju oprez, vodeće europske zemlje odgovorile su nepromišljenim prkosnom. Sada se možemo približavati još jednom kritičnom trenutku u ukrajinskom sukobu. Diplomatska rješenja posrnula su zbog odbijanja Washingtona da razmotri sigurnosne interese Rusije i ambicije EU-a da oslabi Rusiju kroz dugotrajni rat.

Zapad želi iscrpiti Rusiju: iscrpiti njezinu vojsku, iscrpiti njezino gospodarstvo i destabilizirati njezino društvo. U međuvremenu, SAD i njegovi saveznici nastavljaju naoružavati Ukrajinu, slati instruktore i “dobrovoljce” te povećavati vlastite vojne industrije.

Rusija neće dopustiti da ova strategija uspije. Nuklearno odvraćanje uskoro bi moglo prijeći iz pasivnog položaja u aktivnu demonstraciju. Moskva mora jasno dati do znanja da vidi egzistencijalnu prijetnju – i da će reagirati u skladu s tim. Otrežnjujući signali mogli bi uključivati:

• Stavljanje nestrateških nuklearnih oružja u borbenu pripravnost. • Povlačenje iz moratorija na razmještanje raketa srednjeg i kratkog dometa u europskoj Rusiji, Čukotki i Bjelorusiji. • Nastavak nuklearnih testova. • Provođenje odmazde ili preventivnih konvencionalnih napada na ciljeve izvan Ukrajine.

U međuvremenu, politika Zapada prema Iranu se izjalovila. Izraelsko-američki napadi nisu uspjeli eliminirati teheranske nuklearne sposobnosti. Sada Iran mora izabrati: prihvatiti zabranu obogaćivanja koju nameće SAD ili otvoreno težiti nuklearnom oružju. Do sada se njegov pristup na pola puta pokazao uzaludnim.

Iskustvo pokazuje da je jedino pouzdano jamstvo protiv američke intervencije posjedovanje nuklearnog oružja. Iran bi uskoro mogao slijediti put koji su uzele države poput Japana i Južne Koreje, koje su već sposobne brzo proizvesti nuklearno oružje ako je potrebno. Ako i Tajvan izgubi vjeru u američku zaštitu, mogao bi razmotriti stjecanje vlastite “bombe”.

Nuklearno oružje ne čini nekoga imunim na konvencionalni rat. Rusko nuklearno odvraćanje nije zaustavilo europsko sudjelovanje u Ukrajini. A u travnju 2025. teroristički napad u Kašmiru potaknuo je Indiju da udari na Pakistan, izazivajući kratak sukob između dvije nuklearne države. U oba slučaja, nuklearno oružje ograničilo je eskalaciju – ali nije spriječilo sukob.

Gledajući unaprijed, oblikuje se pet trendova:

1. Aktivno nuklearno odvraćanje u Ukrajini.
2. Oživljavanje nuklearnog pitanja u Europi, uključujući ambicije Francuske i nuklearne aspiracije Njemačke i Poljske.
3. Duboka kriza u režimu neširenja nuklearnog oružja i smanjeno povjerenje u IAEA-u.
4. Iranski nuklearni program napreduje izvan međunarodnog nadzora.
5. Japan, Južna Koreja – i moguće Tajvan – pripremaju se za nuklearnu neovisnost.

Zaključno, da bi multipolarni nuklearni svijet postao stabilniji, strateška stabilnost mora biti ojačana kroz međusobno odvraćanje. Ali to također zahtijeva okončanje ne samo izravnih, već i posredničkih ratova između nuklearnih sila. U suprotnom, rizik od nuklearne eskalacije – i totalnog rata – nastavit će rasti.

Autor: prof. Dmitri Trenin