Rat i darvinizam: biološki militarizam u europskoj i američkoj misli krajem 19. i početkom 20. stoljeća

Početkom ljeta 1918., dok se Prvi svjetski rat bližio kraju, poznati američki biolog Raymond Pearl kritizirao je svoje kolege na znanstvenoj konferenciji u Washingtonu jer nisu razmatrali rat kao biološki fenomen: “gigantski eksperiment o ljudskoj evoluciji”. Pearl je tvrdio da je temelj velikog rata u Europi bio postavljen knjigom Charlesa Darwina “Podrijetlo vrsta”.

Zaista, općenito se priznaje da je darvinizam ne samo imao značajan utjecaj na različite rasističke teorije, već je i aktivno poticao rat. Na primjer, filozof i povjesničar Aleksej Rutkevič, u svom djelu “Ideje 1914.”, navodi da je “Socijalni darvinizam bio sastavni dio ideologije kolonijalnih sila“. Ali je li darvinizam stvarno poticao rat i rasistički imperijalizam, te na kraju doveo do Prvog svjetskog rata? Ili je sam Darwin imao drugačija mišljenja, a njegove su teorije bile iskrivljene? Je li postojalo alternativno darvinsko nasljeđe, utemeljeno na pristanku i uzajamnoj pomoći, umjesto na nasilnom sukobu?

To pitanje postavio je povjesničar Paul Crook u svojoj knjizi “Darvinizam, rat i povijest: Rasprave o biologiji rata, od Podrijetla vrsta do Prvog svjetskog rata”. U ovom djelu, Crook istražuje pitanja oko uzroka i bioloških posljedica rata između objavljivanja Darwinovog “Podrijetla vrsta” 1859. i Prvog svjetskog rata. On rekonstruira teorijske temelje rata i ljudske agresije kod mnogih europskih mislilaca, od Darwina i Spencera do Kropotkina i Chalmersa.

U ovom članku razmotrit ćemo Crookov rad i neke od njegovih glavnih točaka.

Charles Darwin o ratu i borbi za opstanak

Paul Crook piše da kada su militaristi prizivali darvinovske teorije kako bi opravdali rat, često su koristili izraze poput “preživljavanje najjačih” (ili “preživljavanje najsposobnijih”), ali su rijetko ulazili u stvarne Darwinove stavove o ljudskoj agresiji i ratu. Darwin je priznavao da su rat i genetska selekcija bili važni faktori ljudske povijesti, ali je također vjerovao da su nasilje i altruizam usko povezani s ljudskom evolucijom, i vjerovao je da sukobi postupno postaju manje nasilni i više prožeti suosjećanjem.

Charles Darwin je primijetio da su primitivni ljudi po prirodi bili društvena bića, ali i ratoborni – plemena su stalno ratovala jedni protiv drugih, u vječnoj borbi za preživljavanje. Plemeniti aspekti ljudske prirode i moralne kvalitete imale su tamnu stranu: služile su za poboljšanje metoda ratovanja. Drugim riječima, društvena suradnja bila je neraskidivo povezana s vojnom učinkovitošću, dok je rat imao društvene prednosti i biološka opravdanja.

Još od antike, plemena koja nisu bila samo fizički jaka, već i društveno kohezivna, vješta u organizaciji i tehnologijama proizvodnje, plemena u kojima je bilo “mnogo hrabrih i odanih članova, uvijek spremnih upozoriti na opasnost i zaštititi jedni druge” genetski su potisnula druga plemena. Kako su narodi s visokom razinom društvene i vojne discipline prevladali nad drugim narodima, “njihove društvene i moralne osobine su se razvile i proširile po cijelom svijetu”.

To je dovelo do teškog pitanja koje su istraživači više puta postavljali u kasnijim raspravama: hoće li se sklonost čovječanstva ratu smanjiti kako društveno napreduje, ili će se pokazati neukorijenjenom?

Sam Darwin bio je oprezni optimist po tom pitanju. Nije bio sklon smatrati ljudsku agresivnost nepromjenjivim obrascem ponašanja, neosjetljivim na kulturne promjene. Darwin je vjerovao da će se etičke vrijednosti postupno širiti i postati sastavni dio ljudske kulture, a altruizam će postati uobičajen i univerzalan fenomen.

Darwin je naglašavao da je kao posljedica sukoba – između plemena, a zatim između nacija i carstava – nastao viši moral koji će se razvijati, na kraju čineći rat i razne okrutnosti zastarjelima. Međutim, Darwin je izrazio najmanje dvije bitne ograde: (1) priznavao je da razvoj čovječanstva zahtijeva stalnu borbu za opstanak; (2) predviđao je mogućnost nazadovanja, pa čak i zastoja, u ljudskoj evoluciji.

Prirodna selekcija bila je nužna za razvoj naroda, i Darwin je upozorio, što su kasnije preuzeli eugeničari, da su napredna društva u opasnosti od opadanja jer pretjerano štite slabe i siromašne, grade azile za slabomisleće i bolesne, te podržavaju bolesne modernom medicinom i cijepljenjem. Darwin je napisao:

“Tako se slabi i nesposobni množe, što je štetno za ljudsku rasu”.

Darwin je sam bio čovjek svog vremena s miješanim osjećajima po pitanju rase. Njegovi politički stavovi bili su relativno liberalni, protivio se ropstvu i podržavao je Sjever tijekom Američkog građanskog rata. S jedne strane, Darwin nije podržavao genocid “inferiornih rasa” u ime napretka i divio se “dobrim divljacima” – Indijancima koji su se do kraja borili protiv Španjolaca u Južnoj Americi. S druge strane, često je doživljavao kulturni šok pri susretu s divljim plemenima. Na primjer, nakon susreta s Patagoncima 1832. tijekom putovanja Beaglea, napisao je:

“Gledajući takve ljude, teško je vjerovati da su oni vaša braća”.

Darvinizam i militarizam u Njemačkoj

Sredinom 19. stoljeća, doktrine biološkog militarizma pojavile su se na Zapadu, ali su naišle na otpor liberalnih političkih krugova, jer su išle protiv prihvaćenih vrijednosti utemeljenih na tradicionalnom moralu, redu i legitimitetu. Iz tih razloga, anglo-američki militarizam, koji je bio značajan fenomen, izražavao se manje u agresivnim darvinističkim terminima, a više u smislu rasne i imperijalne službe i paternalizma.

U Njemačkoj su veze između militarizma, imperijalizma i darvinizma bile posebno jake, ali čak i tamo su interakcije bile složene. Neki elementi sugeriraju da je militarizam Bismarckove Njemačke bio više motiviran nacionalističkim pobudama i Realpolitikom nego biološkim logikama. Ekonomski imperijalisti i prvi teoretičari Lebensrauma svakako su se inspirirali Darwinovim idejama, ali militantna i ekspanzionistička ideologija, koja je spajala darvinovsku znanost s čvrstom tradicijom politike, pojavila se tek početkom 20. stoljeća.

Postoji vrlo malo dokaza da je darvinovski princip borbe za opstanak bio korišten tijekom Bismarckovih godina za opravdanje rastućeg kapitalizma pomoću “socijalno-darvinističkih” paradigmi. Tek su nakon 1890-ih nastale radikalne struje socijalnog darvinizma, koje su predlagale eugeničke mjere za spas nacije i vrste.

U predratnoj Njemačkoj, socijalni darvinizam nije bio tako žestok kako se tvrdi. Najpoznatiji popularizatori darvinizma u Njemačkoj bili su Ernst Haeckel i njegov prijatelj Wilhelm Bölsche, autor bestselera “Ljubav u prirodi”. U njihovom darvinizmu, “borba za opstanak” nije igrala značajnu ulogu.

Glorifikacija rata od strane Helmutha von Moltkea i Heinricha von Treitschkea činila se darvinističkom samo na prvi pogled, ali zapravo je bila samo ponavljanje stare aksiome “sila čini pravo”. (Zapravo, Treitschke je bio nepovjerljiv prema darvinizmu.) Čak je i general Friedrich von Bernhardi, koji je nazivao rat “biološkom nužnošću”, a kojeg su anglo-američki propagandisti tijekom Prvog svjetskog rata nazivali zlim genijem biološkog militarizma, koristio darvinizam samo kao koristan dodatak svojim temeljnim idejama o njemačkoj hegemoniji.

Pravi utemeljitelji njemačke konfliktologije mogu se smatrati pruski povjesničari Friedrich Hegel, Leopold von Ranke i Heinrich von Treitschke, s njihovim preddarvinističkim teorijama racionalizacije državnog nasilja. Iako se Hegel nadao da bi se zla rata mogla na kraju prevladati razumom i etikom, pridavao je veliku važnost njegovom stimulativnom učinku, naglašavajući da:

Dugotrajni mir, da ne govorimo o “vječnom miru”, može dovesti do moralnog propadanja naroda.

Vjerovao je da je rat sredstvo pročišćenja i uzdizanja duha nacije. S druge strane, Leopold von Ranke odbacivao je liberalnu teoriju o nastanku države, tvrdeći da je država rođena iz rata – “majke svih stvari”, katalizatora napretka.

“Rat kao pokretač promjene”: teorije Waltera Bagehota

U Engleskoj, Walter Bagehot (1826-1877) bio je čovjek koji je svjesno pokušao primijeniti Darwinove ideje na društvenu teoriju. Njegove misli o ratu, civilizaciji, napretku i nazadovanju čovječanstva utjecale su na Darwina u pisanju “Podrijetla čovjeka”.

Bagehot je bio uvjeren da su sukob i umijeće ratovanja pokretači promjena. To je bilo pravilo: “prema kojem se napredak postiže konkurentskom borbom u uvjetima stalnog rata”. Tijekom većeg dijela povijesti, uspjeh evolucije ovisio je o mjeri u kojoj su jaki brojčano nadmašivali slabe “i u nekim slučajevima, najjači se pokazao najboljim”.

Bagehot je smatrao ljudsku povijest krvavim i nepredvidivim događajem. Napredak je bio anomalija prije nego neizbježan događaj: Darwin je zabilježio ovaj odlomak čitajući Bagehotov esej. Prema Bagehotu,

Samo nekoliko nacija, i to samo europskih, moglo je napredovati, a sve one smatraju taj napredak neizbježnim, prirodnim i vječnim.

Prema Bagehotu, ratovi “nemilosrdno uništavaju stare temelje i promiču inovacije i raznolikost”. I stoga se mogu smatrati pravim katalizatorima društvene promjene. Tvrdio je da ratovi mogu dovesti do rasnog miješanja i stvoriti “korisnu varijabilnost”.

Bagehotovo djelo svakako je odgovaralo viktorijanskim brigama i anticipiralo kulturne predrasude sljedećeg stoljeća, obilježene strahom od atavizma i teškim shvaćanjem napretka.

Prvi svjetski rat i mit o “unutarnjoj zvijeri”

Prvi svjetski rat nije promijenio tijek rasprave o biologiji rata, ali joj je dao novi zamah. Kako je kasnije primijetio oxfordski pragmatičar Ferdinand Schiller, rat “je jasno pokazao koliko homo sapiens ostaje nepromijenjen u svojoj okrutnosti, i koliko je vjerovanje u moralni napredak bilo iluzorno”. Brutalnost tih događaja dala je novu snagu mitu o “Unutarnjoj zvijeri”, koji je sada bio utjelovljen u biološkim terminima.

Kako se približavao Prvi svjetski rat, američki psiholog Henry Rutgers Marshall mislio je da ljudi dijele sa životinjama “instinktivne osjećaje” koji podupiru obrasce ponašanja “boriti se ili pobjeći”. Tumačio je altruističko ponašanje ratnika kao oblik altruizma korisnog za pleme. Čovjekov borbeni instinkt primjer je kolektivnih instinktivnih radnji, karakterističnih za više sisavce, koje doprinose biološkoj dobrobiti plemena.

Drugi američki psiholog, William James, pak je izravno izjavio: “Čovjek je prije svega životinja koja voli se boriti… Čak nas ni tisuću godina mira neće osloboditi naše sklonosti borbi”.

S biološkog stajališta, čovjek je bio “najstrašniji od svih grabežljivih životinja i, zapravo, jedini koji sustavno lovi pripadnike svoje vlastite vrste”. James je primijetio da unatoč iracionalnosti i užasima modernog rata, “užas rađa fascinaciju”.

Prvi svjetski rat mnogi su zaista doživjeli kao bijeg od banalnosti buržujskog života i materijalizma, kao revolucionarni čin protiv kapitalizma i kao sredstvo duhovne obnove. U Engleskoj, pisac Hilaire Belloc zagovarao je “klasni rat”, “plodnu viziju rata obnove”, a mnogi su ga vidjeli kao protuotrov propadanju civilizacije. Ratna književnost bila je puna metafora o krhkosti civilizacije i “divljoj zvijeri” koja se krije u čovjeku.

Škotski povjesničar John Adam Cramb, koji je napisao Njemačka i Engleska 1914., predviđajući neizbježan sukob između tih teutonskih naroda, hvalio je rat kao nužan korak na putu države prema punom samoostvarenju.

Europski rat činilo se zaista, prema riječima američkog evangelista Geralda Stanleyja Leeja, “veličanstveno i strašno ispunjenje” primitivne teorije ljudske prirode (Kruppova teorija o ljudskoj prirodi – “ogrebite gospodina i naći ćete divljaka”). Tijekom rata, proširile su se pojednostavljene ideje o čovjeku, smatranom majmunom koji se bori ili primitivnim grabežljivcem. Ljudi su bili prikazani kao lutke kontrolirane biološkim nitima, a nasilje se smatralo evolucijskom nužnošću.

Prema Paulu Crooku, teorije “borbene životinje” uspostavljene su prije rata u radovima znanstvenika kao što su G. Marshall, W. James i W. McDougall.

Zaključak

Suvremena istraživanja o darvinizmu i socijalnom darvinizmu pokazala su da darvinizam ne treba poistovjećivati s militarizmom, jer je bio popularan i među “ljevicom” i “desnicom”, među revolucionarima i reakcionarima, socijalistima i konzervativcima, militaristima i pacifistima.

Paul Crook naglašava da su Darwinove teorije svakako imale značajan utjecaj na raspravu o ratu i miru, ali također smatra da je upotreba darvinizma za opravdanje rata precijenjena u povijesnoj literaturi. Darwin je često citiran kako od desničarskih militarista tako i od ljevičarskih marksista (poput Karla Marxa).

Kao što je Crook pokazao, za većinu militarista, Darwinova teorija bila je samo retorički dodatak važnijim opravdanjima rata utemeljenim ne na darvinizmu već na realpolitici, radikalnom nacionalizmu i imperijalizmu.