Povratak čovječanstva na Mjesec započinje misijom koja će posadu izložiti rizicima svemirskog zračenja.
NASA se misijom Artemis II sprema na veliki korak u povratku čovječanstva na Mjesec. Ovo će biti prva posada programa Artemis koja će u svemirskoj kapsuli Orion krenuti na desetodnevno putovanje oko našeg prirodnog satelita. Misija će posadu izvesti izvan zaštitnog okrilja Zemljine magnetosfere, izlažući ih tako pojačanom svemirskom zračenju.
Za razliku od misija u niskoj orbiti, poput onih na Međunarodnoj svemirskoj stanici, Artemis II će svoju posadu odvesti daleko izvan Zemljine magnetosfere, zaštitnog mjehura koji stvara Zemljino magnetsko polje. U tom dijelu svemira astronauti će biti izloženi znatno intenzivnijem radijacijskom okruženju. Ova misija, čije je lansiranje sada planirano za početak travnja, služi prije svega kao test u stvarnim uvjetima. Njezin je cilj potvrditi funkcionalnost navigacijskih i komunikacijskih sustava, ali i sposobnosti zaštite od zračenja. Cilj je jasan: pripremiti buduće misije Artemis, uključujući Artemis III koja cilja na povratak na Mjesečevu površinu, a dugoročno i posade koje će putovati na Mars.
Misija Artemis II poslat će četiri astronauta u orbitu oko našeg satelita, što je posljednji test u stvarnim uvjetima prije slijetanja na Mjesec s budućom misijom Artemis III.
Sunce je izvor energije koji čini život mogućim na Zemlji. Međutim, naša je zvijezda i iznimno dinamičan stroj, sposoban vrlo brzo osloboditi kolosalne količine energije. Među najnasilnijim pojavama su solarne baklje i koronalna izbacivanja mase, koja u svemir izbacuju ogromne količine nabijenih čestica, ponekad ubrzanih do brzina bliskih brzini svjetlosti. Kada te čestice dosegnu svemirsku letjelicu, stvaraju ono što se naziva ionizirajućim zračenjem: energetske čestice koje mogu stupiti u interakciju s materijom i otrgnuti elektrone atomima.
Misija Artemis II dovest će četiri astronauta na drugu stranu našeg satelita u kapsuli Orion.
Taj proces može oštetiti žive stanice, posebice DNK. Na Zemlji te čestice uvelike skreće magnetsko polje i apsorbira atmosfera, ali ne i u dalekom svemiru, gdje su astronauti puno ranjiviji. Pretjerana izloženost tim nevidljivim olujama može povećati rizik od raka, utjecati na živčani sustav, pa čak i poremetiti kognitivne sposobnosti – što je ključni izazov za misiju s ljudskom posadom.
Kako bi se suočila s tim rizikom, NASA provodi posebno sofisticiranu strategiju nadzora u stvarnom vremenu. Sateliti posvećeni promatranju Sunca, poput Solar Dynamics Observatoryja (SDO), NOAA-ina satelita GOES-19 ili sonde SOHO (razvijene s ESA-om), neprestano promatraju našu zvijezdu s ciljem otkrivanja znakova upozorenja o bakljama ili koronalnim izbacivanjima mase, analizirajući njihovu veličinu, brzinu i smjer. Što je još zanimljivije, misija će mobilizirati i instrumente smještene… na Marsu. Rover Perseverance doista može promatrati određena područja Sunca nevidljiva sa Zemlje, budući da se Mars trenutno nalazi na suprotnoj strani Sunca od nas. Ova konfiguracija pruža uvid u pojavu sunčevih pjega koje bi mogle proizvesti baklje.
Rover Perseverance NASA-e, koji istražuje površinu Marsa, snimio je ove sunčeve pjege u svibnju 2024.
Sve te podatke kontinuirano analiziraju timovi NASA-e i NOAA-e. U slučaju opasnog događaja, astronauti misije Artemis II mogu biti upozoreni u stvarnom vremenu pomoću nekoliko uređaja ugrađenih u letjelicu koji izravno mjere zračenje: senzori raspoređeni po kabini stalno prate razinu izloženosti, dok će astronauti nositi individualne dozimetre. Ako razine postanu previsoke, posada se može skloniti u bolje zaštićeno područje letjelice. Princip je jednostavan: upotrijebiti masu ugrađene opreme (oprema, zalihe) kao improvizirani štit od energetskih čestica. Ova sposobnost reorganizacije unutarnjeg prostora ključni je element testa Artemis II.
Osim same misije, Artemis II igra temeljnu ulogu za budućnost svemirskih istraživanja s ljudskom posadom. Prikupljeni podaci omogućit će poboljšanje modela za predviđanje svemirskog vremena i bolje razumijevanje načina na koji se zračenje širi svemirom, kao i optimizaciju strategija zaštite posada. Ta će dostignuća biti neophodna za dugotrajne misije, posebice one prema Marsu, gdje će astronauti provesti mjesece, pa čak i godine, daleko od bilo kakve prirodne zaštite.
Teško se vratiti tamo gdje nikada nisi bio.
Za vas bi se isto moglo reći da ste astronauti, plivate negdje daleko u svemiru svog svijeta.
I sad ce meni netko rec da vjeruje da su oni bili na mjesecu????Allo???!
Koliko moras bit glup da popusis tu pricu,u onim sardina letjelicama iz 60-tih su rijesili Van alenove pojeseve radijacije a gle sad nakon 70 godina oni kazu:Kako ce to utjecati na Astronaute? Pa pitajte Bazz Adrina,Luisa Amstronoga i druge iz Appolo misija oni su to rijesili nikakva radijacija,ma mislim opet ponavljam fascinira me koliko moras bit glup da popusis pricu da su 60 rijesili sve probleme sa tranzistor tehnologijom a danas se tek pitaju.Ha,ha,ha…….
obozavam svemirska putovanja. da nisu ljudi bili na mjesecu bilo bi jako tužno na veseloj planeti
U kom studiju su već upaljeni reflektori za snimanje tog njihovog,navodnog, mlatomudjenja na Mjesecu, trebali su uzeti Muju kao turističkog vodiča jer je on gore već poodavno – k’o domaći.
Istini za volju , samo u narodnoj pjesmi ali hebi ga, kakav je takav je , naš je.
Tako je i Peter Jackson strpljivo čekao da mu omoguće što bolji CGI da snimi trilogiju.
Ovaj članak dostiže novu dimenziju ako pojedinac zna da ljudska noga nikad nije i nikad neće kročit na mjesec. Izvještaji patoloških lažova. Svako slovo od njih je laž. Proučite malo makar NASA-in logo.
Pitanje moje malenkosti: zna li uredništvo ovog portala makar približno istinu u pozadini ovih “izvješća”?
Mislim da se ovi neće živi vratiti. Ta letjelica je na konstantnom remontu već godinu dana i još nisu riješili sve probleme.
Ali vrag ih tjera, jer nedobog da Kinezi odu gore, kao da bi to Kinezima donijelo išta dobrog.
Prvi ionako više ne bi bili, a o nekakvoj budućoj eksploataciji Mjeseca nema govora ni za koga.
Zanimljivo da se ni ne spomene Van allenove radiacijske pojaseve oko zemlje, u kojima je vrlo velika radiacija koja ne dozvoljava živom biću da prođe bez štete.
Indijci ne kažu da je Sunce izašlo – oni kažu “Bog Sunca se pojavio na nebu!”.
Oni imaju staru Vedsku knjigu “Vimanika šastra” koja ima nacrte Vimana, svemirskih letjelica i materijale od kojih su bili sastavljeni.
Kako to da su oni znali riješiti probleme u vezi zračenja u Svemiru, a ovi danas to kao ne znaju?
Kako to da VanZemaljci to isto znaju, a jedino moderni Zemaljci pojma nemaju?