Kritični trenutak – Najudaljenija sonda od Zemlje ulazi u opasnu zonu

NASA gasi instrumente legendarnih Voyagera kako bi im produžila život u međuzvjezdanom prostoru.

Gotovo pola stoljeća nakon lansiranja, svemirske sonde Voyager 1 i Voyager 2 suočavaju se s najvećim izazovom svog dugog putovanja. Kako bi uštedjele dragocjenu energiju i produžile svoje misije u dubokom svemiru, NASA je prisiljena redom gasiti njihove znanstvene instrumente. Ova odluka stavlja u pitanje daljnje prikupljanje podataka iz područja u koje se još nijedan ljudski objekt nije usudio.

Godina je 1977. U Francuskoj vlada moda Laurenta Voulzyja, a Eurosong osvaja Marie Myriam. Na filmu ljubitelji znanstvene fantastike prvi put gledaju priču o zlokobnom Carstvu, svjetlosnim mačevima i robotima koji pištu. U isto vrijeme NASA lansira u svemir sondu koja će postati legenda: Voyager 1. Iako je prvotno poslana da istraži divovske planete poput Jupitera i Saturna, nastavila je putovati dalje, sve do međuzvjezdanog prostora, izvan utjecaja našeg Sunca.

Postupno su mnogi njezini instrumenti stavljeni u stanje mirovanja ili potpuno isključeni u nadi da će se tako produžiti njezin (već iznimno dug) životni vijek. Posljednji u nizu je LECP, instrument za mjerenje niskoenergetskih nabijenih čestica, koji je ‘uspavan’ 17. travnja kako bi se uštedjela energija. LECP je imao zadatak mjeriti energetske tokove iona i elektrona, ali njegov daljnji rad u punom kapacitetu značajno bi skratio životni vijek cijele sonde.

Sličan instrument na sestrinskoj sondi Voyager 2 isključen je već prošle godine. Sve je to dio operacije nazvane ‘Big Bang’, čiji je cilj maksimalno očuvati rezerve energije Voyagera 1 postupnim gašenjem uređaja i pronalaženjem alternativnih načina rada uz minimalnu potrošnju. Tako su u posljednjim godinama isključeni UV spektrometar 2016., zatim senzor kozmičkih zraka CRS 2025., a LECP je bio sljedeći na redu.

Sada sonda ima samo dva instrumenta koja se još koriste: magnetometar MAG i senzor plazme PWS, koji je već blago oštećen i ne radi punim kapacitetom. No, nije riječ samo o gašenju instrumenta. Zahvaljujući daljinskim nadogradnjama, NASA vjeruje da može redistribuirati napajanje sonde kako bi optimizirala potrošnju i prešla u ‘ekonomski’ način rada.

Timovi NASA-e nadaju se da će ove metode dati Voyageru 1 barem još godinu dana života. Isto vrijedi i za Voyager 2, čiji je LECP isključen u ožujku 2025. U njezinom slučaju, osim MAG-a i PWS-a, još uvijek je operativan i CRS senzor.

Sav ovaj trud za spašavanje sondi stare gotovo pola stoljeća može se činiti beznačajnim. No, Voyager 1 i 2 imaju snažan simbolički značaj: to su prvi objekti koje je čovječanstvo poslalo tako daleko u Sunčev sustav. I danas brojni podaci koje su poslale pomogli su nam da bolje razumijemo međuzvjezdani prostor, a time i dobijemo informacije o crnim rupama i tamnoj tvari.

Čak i ako se njihovi mjerni instrumenti danas čine zastarjelima i nemaju preciznost modernijih alata, ove sonde i dalje su jedine koje su zalutale u ove dijelove Sunčeva sustava. U tom će smislu dugo ostati nenadmašne, jer bi čak i iznimno brza letjelica lansirana danas trebala nekoliko desetljeća da ih sustigne.

Na web stranici NASA-e ‘Where are Voyager 1 and Voyager 2 Now?’ možete pratiti putovanje dviju sondi lansiranih 1977. kroz Sunčev sustav i znati njihovu točnu poziciju u stvarnom vremenu. Tako je 22. travnja 2026. Voyager 1 bio oko 25,4 milijarde kilometara od Zemlje, što je 23 svjetlosna sata. Voyager 2 je prešla 21,35 milijardi kilometara, što predstavlja 19 svjetlosnih sati. Za otprilike 40 000 godina Voyager 1 će proći na 1,7 svjetlosne godine od zvijezde Gliese 445, crvenog patuljka u zviježđu Malog medvjeda. Voyager 2 će, pak, za oko 296 000 godina prići zvijezdi Sirius, najsjajnijoj zvijezdi na zemaljskom nebu.