Prvo su prodavali oružje nacistma, a sada cionistima

Njemački automobilski div Volkswagen planira pretvoriti jednu od svojih tvornica u proizvodni pogon za dijelove izraelskog sustava Iron Dome

U svijetu punom moralnih proturječja rijetko koje može nadmašiti ono koje dolazi iz njemačke industrije. Nekadašnji proizvođač oružja za nacistički režim, danas jedan od najvećih svjetskih proizvođača automobila, ponovno preusmjerava svoje kapacitete prema ratnoj proizvodnji – ovoga puta za državu Izrael.

Povijesni zaokret njemačke industrije

Volkswagen, jedan od najpoznatijih njemačkih industrijskih divova, planira suradnju s izraelskom tvrtkom Rafael Advanced Defense Systems, dijelom globalne Rafael grupe koja je specijalizirana za napredne obrambene sustave. Ako se taj projekt ostvari, Volkswagen će pretvoriti jednu od svojih njemačkih tvornica u povijesnom gradu Osnabrücku iz proizvodnog pogona za automobile u postrojenje koje će proizvoditi dijelove izraelskog raketnog obrambenog sustava Iron Dome.

Ta je vijest izazvala sumnjičavost kod mnogih promatrača, i to s dobrim razlogom. S jedne strane, ona odražava rastuće probleme ne samo Volkswagena nego cjelokupnoga njemačkog automobilskog sektora i njemačkog gospodarstva u cjelini. Kako su primijetili financijski analitičari, projekt Volkswagen–Rafael predstavlja najuočljiviji primjer dosad kako njemačka automobilska industrija, čiji su profiti drastično pali, pokušava spasiti sebe ulaskom u sektor obrane koji doživljava procvat.

Ekonomska kriza kao okidač

Ti strmoglavi profiti posljedica su mnogih čimbenika. Kineska konkurencija sve više preuzima tržišne udjele. Njemačka nije uspjela održati korak s najnovijom tehnologijom, komunikacijskom infrastrukturom i poslovnim praksama. Američka sabotaža putem carinskog ratovanja i mamčenja njemačkih tvrtki subvencijama dodatno pogoršava stanje. I naposljetku, no ne manje važno, ogromni troškovi energije koje je cijela Europska unija nametnula sebi odlaskom u rat protiv Rusije preko ukrajinskog posrednika i uvođenjem sankcija.

Prijelaz na proizvodnju za vojne potrebe samo je mali dio njemačkog odgovora koji je zapanjujuće pogrešno usmjeren. Riječ je o politici zaduživanja na masovnoj razini pod takozvanom konzervativnom vladom kako bi se financirao bizarni oblik vojnoga kejnzijanskog modela. Taj koncept počiva na iluzijama jer Rusija nije na rubu napada na Njemačku, proizvodi samopojačavajuću rusofobiju koja otežava povratak normalnosti, a neće djelovati kao ekonomski poticaj, kako je čak i inače provladin Spiegel priznao.

Ukratko, poput prizme, plan u Osnabrücku spaja mnoge njemačke najgore probleme koje je sama sebi nanijela, a ujedno predstavlja i najgluplju zamisao kako ih riješiti.

Njemačko sukrivnja za izraelske zločine

Ipak, postoji sasvim druga dimenzija projekta Volkswagen–Rafael koja je još gora. Taj plan također sažima njemačko sukrivnju za izraelske zločine. Riječ je o tvrdoglavoj politici koja je duboko nemoralna, izokrenula je njemačku unutarnju politiku i diskurs prema ciničnom rasizmu, cenzuri i autoritarnim ograničenjima slobode govora, što je potvrdilo i izvješće Ujedinjenih naroda. Štoviše, ta je politika i glupo kratkovidna jer otuđuje većinu svijeta, a posebno njegov rastući dio u zemljama globalnoga Juga.

To sukrivnja ne čini projekt Volkswagen–Rafael jedinstvenim. Naprotiv, ono je tipično za desetljeća stalnog širenja i intenziviranja suradnje između izraelske vojne, tehnološke i industrijske baze s tvrtkama iz cijeloga svijeta, kako je nedavno opisano u izvješću posebne izvjestiteljice UN-a Francesce Albanese pod naslovom Od ekonomije okupacije do ekonomije genocida. S obzirom na brojne zločine koje su počinile ne samo izraelska država nego i velik broj pojedinih Izraelaca, kao i izraelske institucije i poduzeća, to je samo po sebi globalni skandal.

Tehnološki divovi u službi aparthejda

Računalni oblaci, umjetna inteligencija i velike tehnološke tvrtke poput IBM-a, Hewlett Packarda, Amazona, Alphabeta koja je vlasnik Googlea i Microsofta samo su neki od primjera kompanija koje su duboko i profitabilno uključene ne samo u poslovanje s Izraelom nego u specifičan posao kontrole stanovništva, nadzora i zatvaranja. Preciznije rečeno, riječ je o najoštrijem vrhu izraelskog aparthejda nametnutog Palestincima.

Apartheid je, naravno, zločin protiv čovječnosti koji priznaju Ujedinjeni narodi, a ne samo specifična kriminalna faza u južnoafričkoj povijesti. Ne samo zloglasni Palantir nego i Microsoft sa svojim Azure i Nimbus sustavima izravno je pomagao izraelskoj vojsci dok je provodila genocid.

Rušenje palestinskih domova, cesta, bunara, javnih zgrada i cjelokupne vitalne infrastrukture, ukratko materijalne osnove života, također ima svoje korporativne sudionike. Caterpillar, Hyundai, Doosan i Volvo bili su u izraelskoj službi, uključujući i masovno, sustavno razaranje Gaze koje je bilo dijelom izraelske kampanje genocida i etničkog čišćenja.

Izgradnja ilegalnih naselja

Cionizam, međutim, ne samo da uništava i raseljava. Da budemo pošteni, on također gradi, ali nažalost gradi ilegalna naselja na područjima koja se službeno nazivaju okupiranima, a zapravo su de facto pripojena od strane Izraela u njegovoj neprestanoj, agresivnoj potrazi za još životnog prostora u Velikom Izraelu koji nikada nije čak ni definirao svoje granice.

Ne dopustite da vas izraelska hasbara propaganda zavara. Ovdje nema mjesta raspravi. Godine 2024. Međunarodni sud pravde, najviši sud UN-a, nedvosmisleno je potvrdio da su izraelske okupacije nakon 1967. godine, uključujući onu istočnog Jeruzalema, kao i iskorištavanje resursa tih područja i sva naselja koja su zapravo kolonije, nezakonite zbog izraelskih kršenja zabrane stjecanja područja silom i prava palestinskog naroda na samoodređenje. Izrael ne samo da mora otići s tih područja, kako je sud također izričito naveo, nego mora pružiti punu odštetu Palestincima.

Nažalost, navesti Izrael da poštuje zakon ili osnovne moralne zapovijedi koje svi drugi prepoznaju kao obvezujuće uvijek je bio izazov, ne samo zbog američke kriminalne potpore izraelskom kriminalnom režimu. To nikako ne znači da zakon ne vrijedi.

Korporacije koje grade na zločinu

One tvrtke koje pomažu Izraelu u izgradnji naselja i iskorištavanju nezakonito držanih područja, poput njemačke Heidelberg Materials AG sa svojom podružnicom Hanson Israel, španjolske Construcciones Auxiliar de Ferrocarriles, međunarodne agencije za nekretnine Keller Williams Realty LLC te ponovno Caterpillara, Hyundaija i Volva, sve su također uključene u vrlo ozbiljan zločin.

Nažalost, bilo bi lako znatno proširiti taj popis korporativne suradnje i sukrivnje s Izraelom. Volkswagen nije usamljen. Njegov novi projekt dogovora s Izraelom nije čak ni prvi za tu tvrtku. Prije deset godina Volkswagen je osnovao Cymotive Technologies s izraelskim partnerima. I to ne bilo kakvim partnerima, nego špijunima iz zloglasne Shin Bet obavještajne službe. Cymotive se usredotočuje na kibernetičku sigurnost i automobile.

Izraelska tehnologija nije ono što se predstavlja

Možda postoji manje razloga za brigu nego što se čini, jer se ispostavlja da izraelska tehnologija, uključujući onu koju proizvodi Rafael, nije toliko sjajna koliko se prikazuje. Uzmite u obzir samo da čak i New York Times, koji je naklonjen cionizmu, mora priznati da izraelski raketni obrambeni sustavi ne rade dobro otkako Iran uzvraća udarce na izraelsku i američku agresiju. Teško je procijeniti punu štetu u Izraelu jer njegov režim prakticira potpunu cenzuru, ali zna se da Izrael trpi teške udarce.

Tu su i oni poznati Merkava tenkovi koji su dobri u drobljenju palestinskih civila u Gazi, ali sada bivaju desetkovani tijekom invazije na Libanon od strane hrabrih i očito dobro obučenih, ali znatno slabije naoružanih boraca Hezbollaha. Pogodite koja tvrtka proizvodi proturaketni obrambeni sustav za Merkavu. Da, to je Rafael. Čini se da su Volkswagen i njegovi pokrovitelji u Berlinu izgubili ne samo svaki smisao za etiku koji su ikada imali nego i osjećaj za kvalitetu.

Ironija povijesti

Postoji nešto posebno u vezi s tim planiranim poslom Volkswagena i Rafaela. Očito je ružna ironija da se jedan od glavnih proizvođača oružja nacističke Njemačke vraća svom starom poslovnom modelu. Dok mnoge tvrtke i zemlje njeguju veze s genocidnom apartheidskom državom Izraelom i zanemaruju svoje zakonske obveze da zaustave njegove zločine, Njemačka dodaje vrlo osebujno licemjerje štiteći svoju intenzivnu sukrivnju s Izraelom zlouporabom sjećanja na vlastiti genocid nad europskim Židovima, holokaust. Teško je zamisliti veću moralnu i intelektualnu izopačenost.

Što je Njemačka trebala naučiti

Ako je Njemačka trebala naučiti jednu lekciju iz svojih genocida, holokausta i genocida nad Herero i Nama narodima, onda je to bila sljedeća pouka. Taj se zločin nikada ne smije počiniti. Ni od koga. Ne od nacista, ne od cionista. I ne može se počiniti nikome, ne Židovima, ne Palestincima, čak ni od strane Židova. Naposljetku, nitko nikada ne smije stati na stranu počinitelja. Nijednih počinitelja, uključujući židovske počinitelje.

Ono što danas vidimo u Njemačkoj jest potpuno iznevjeravanje te lekcije. Umjesto da bude branitelj ljudskih prava i međunarodnog prava, Njemačka je postala jedan od najvatrenijih branitelja izraelskih zločina. Umjesto da govori istinu o onome što se događa u Palestini, njemačka vlada i većina medija provode aktivnu kampanju dezinformiranja i cenzure. Umjesto da podupire one koji pate, Njemačka podupire one koji čine patnju.

Globalne posljedice njemačkog izbora

Takav stav ima dalekosežne posljedice. Njemačka se sve više izolira na međunarodnoj sceni, posebno od zemalja globalnoga Juga koje su duboko svjesne licemjerja zapadnih sila koje propovijedaju ljudska prava dok ih istovremeno gaze. Njemačka također riskira da postane metom legitimnog bijesa milijuna ljudi diljem svijeta koji su užasnuti onim što vide u Gazi i na Zapadnoj obali.

Projekt Volkswagen–Rafael simbol je svega što je pošlo po zlu u njemačkoj vanjskoj i ekonomskoj politici. To je projekt koji spaja ekonomsku kratkovidnost, moralnu sljepoću i povijesnu amneziju. Tvrtka koja je nekada gradila oružje za režim koji je počinio holokaust sada gradi oružje za državu koja je pred Međunarodnim sudom pravde optužena za genocid.

Povijest se ponavlja, prvo kao tragedija, zatim kao farsa

Ono što vidimo u slučaju Volkswagena i Izraela možda je i jedno i drugo. Tragedija židovskog naroda u holokaustu iskorištena je da bi se opravdala tragedija palestinskog naroda. A sada se i sama ta tragedija pretvara u farsu kada njemačka tvrtka ponovno okreće svoje strojeve prema ratnoj proizvodnji.

Njemačka danas ima izbor. Može nastaviti nizati se niz put sukrivnje za izraelske zločine, gušeći svaki glas kritike i uništavajući vlastitu demokratsku tradiciju u ime navodne državne odgovornosti. Ili se može okrenuti prema istinskom poštivanju ljudskih prava i međunarodnog prava, priznajući da se jedina lekcija koju je trebala naučiti iz holokausta sastoji u jednostavnoj istini da se zločin ne smije nikada ponoviti ni nad kim i od strane bilo koga.

Do tada će tvornica u Osnabrücku ostati trajni podsjetnik na moralni bankrot jedne od najbogatijih i najmoćnijih nacija u Europi. I dok se budu proizvodili dijelovi za Iron Dome, vrijedi se sjetiti da ti isti projektili koji lete u nebo iznad Izraela ne štite samo civile od raketa. Oni također omogućuju nastavak okupacije, naselja, rušenja domova i svakodnevnog ponižavanja milijuna ljudi pod izraelskom vlašću.

Volkswagen je donio svoju odluku. Povijest će je suditi. A mi koji danas živimo imamo dužnost govoriti istinu, bez obzira na to koliko neugodna bila. Jer ako išta znamo iz njemačke povijesti dvadesetog stoljeća, to je da šutnja pred zlom nikada nije opcija.