Na trima prijelomnim regionalnim izborima – u Saskoj-Anhaltu, Mecklenburgu-Zapadnom Pomorju i Berlinu – stranke njemačkog establišmenta doživjele su katastrofu. Zapanjujuće uspjehe ostvarila je nova desnica, stranka Alternativa za Njemačku (AfD), u Saskoj-Anhaltu i Mecklenburgu-Zapadnom Pomorju. U Berlinu je pobijedila Die Linke (Ljevica). Uspjesi AfD-a privukli su najviše pozornosti – s pravom.
Ponekad povijest doista podijeli poetsku pravdu. Sve preostale zablude establišmenta o marginalizaciji AfD-a iz njemačke politike pomoću “vatrozida” sada su na smetlištu povijesti.
Posljednji očajnički napori oko vatrozida mogu se tu i tamo nastaviti još neko vrijeme, ali on je sada zombi – ne samo ružan i bezuman nego i mrtav.
Njemački mainstream mediji ne prestaju uzrujavati se i histerizirati o “demokraciji u opasnosti”. U stvarnosti je kraj vatrozida, to jest sustavnog diskriminacijskog kartela protiv legalne stranke, očito vrlo dobra stvar za istinsku demokraciju.
Politika vatrozida bila je uvreda za demokraciju: de facto je djelomično lišila biračkog prava glasače najpopularnije njemačke stranke.
Iako je Die Linke (Ljevica) poluestablišmentska stranka i nije bila podvrgnuta vatrozidu, nego je radije pomogla da se on izgradi protiv AfD-a, njezina pobjeda u glavnom gradu također je veliki udarac za starije mainstream stranke.
Postoje i drugi važni aspekti triju političkih potresa koji su upravo zatresli njemački establišment. Najvažnije, obje stranke njemačke vladajuće koalicije – mainstream konzervativci (CDU) i centristički socijaldemokrati (SPD) – pretrpjele su ponižavajuće poraze, a u slučaju CDU-a čak i razorne.
U Berlinu je SPD pretrpio tako težak poraz da je završio na petom mjestu. Grad je povijesno povezan sa SPD-ovim velikanima kao što su Ernst Reuter i Willy Brandt, i svi se slažu da je ovo katastrofa koja bi mogla okončati političku karijeru lokalnog kandidata SPD-a.
U Mecklenburg-Vorpommern, istina je, regionalna čelnica SPD-a Manuela Schwesig nemilosrdno se distancirala od vlastite stranke i bila nagrađena drugim mjestom. Ne prvim, jer je ono pripalo AfD-u. Schwesigin poraz sada se prodaje kao uspjeh. To mnogo govori o tome koliko je establišment očajan.
CDU prvi put u povijesti nije zastupljena u regionalnom parlamentu. U Mecklenburg-Vorpommern, Adenauerova nekoć ponosna stranka koja se preobrazila u neveselu družinu zaostalih Friedricha Merza, nije prešla petpostotnu granicu i ispala je. Značaj tog debakla ne može se precijeniti, čak i ako je riječ o regionalnom, a ne (još) nacionalnom rezultatu.
Povijesno, CDU je bila osnivačka stranka poslijeratne (Zapadne) Njemačke, kada ju je vodio genij političke lukavosti i tvrdoglavog realizma, Konrad Adenauer. Od tada, iako nije uvijek bila na vlasti najprije u Bonnu a potom u Berlinu, CDU (sa svojim bavarskim rođakom CSU-om, strogo govoreći) bila je njemačka rezervna vladajuća stranka.
Glasine o sudbini Friedricha Merza, tvrdoglavog kancelara katastrofe i vjerojatno najvećeg pojedinačnog gubitnika u poslijeratnoj njemačkoj povijesti (da, nadmašio je čak i Ericha Honeckera), mnogo su manje zanimljive od onoga što se uglavnom previđa. Ovo je vrlo smiješan trenutak pjesničke pravde u njemačkoj povijesti. CDU nije izbačena bilo gdje, nego u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, gdje je i AfD trijumfirala i razbila “zaštitni zid”.
Ovo je Povijest s velikim P. Radi se o mnogo više od nepovratnog fijaska za CDU: nadilazi i širi pad i propast njemačkih establišmentskih stranaka i njihova političkog, medijskog i kulturnog ekosustava. Ono što se sada doista događa, napokon, jest kraj Zapadne Njemačke.
Za razliku od bivše Istočne Njemačke, DDR-a, Zapadna Njemačka nije doista završila ujedinjenjem 1990. Naprotiv, tamo gdje su dvije hladnoratovske Njemačke mogle bratski pristupiti stvaranju novog političkog doma, ta prilika za nacionalni život propuštena je s guštom, a umjesto toga Zapadna Njemačka jednostavno je preuzela Istočnu Njemačku. I unutar Njemačke Hladni rat završio je ne pravim novim početkom, nego nastojanjem Zapada da Istoku nametne svoje načine.
Ujedinjena Njemačka koja je iz toga proizašla bila je na mnogo načina, i to svih bitnih, Zapadna Njemačka uvećana. Činjenica da je bivša kancelarka Angela Merkel bila iz Istočne Njemačke utjecala je na tu izrazitu neuravnoteženost jednako malo kao što je crnilo američkog predsjednika Baracka Obame utjecalo na postojanost rasizma u Americi. Na Istoku je iz toga proizašla – i vrlo vjerojatna – ogorčenost postala ključni sastojak masovnog uspjeha AfD-a. Taj uspjeh i istodobni regionalni kolaps CDU-a, stranke koja je utjelovljivala i, u biti, tvrdila da predstavlja suštinu zapadnonjemačkog identiteta, sada označava početak kraja tog razdoblja njemačke povijesti.
Vrijeme Zapadne Njemačke konačno je isteklo – nešto više od jedne generacije nakon što je ujedinjenje okončalo hladnoratovsku Istočnu Njemačku.
Za mnoge u bivšoj Istočnoj Njemačkoj kraj Zapadne Njemačke izgleda kao zaslužena osveta. Kancelar ujedinjenja Helmut Kohl, još jedna ikona CDU-a, obećao im je cvjetajuće krajolike. Umjesto toga dobili su trajni status drugorazrednih građana. Zapadni establišment ih je varao, iskorištavao i, u najboljem slučaju, gledao s visoka.
Nadolazeći kraj Zapadne Njemačke dobra je vijest, u načelu, čak i za mnoge Nijemce koji su još tjeskobno zaglavljeni u svom zastarjelom zapadnonjemačkom mentalitetu i ne mogu to shvatiti.
Istodobno, pred nama je i velika opasnost.
Proces konačnog odbacivanja stare i neprikladne kože Zapadne Njemačke, osmišljene kao hladnoratovska klijentska država, započeo je, ali politički i psihološki otpor bit će velik, a možda i nasilan. Duh Zapadne Njemačke napustit će povijest, ali na odlasku još može nanijeti mnogo štete.