Rat protiv Irana upravo je razotkrio najveću iluziju Zapada

Svijet je u veljači 2026. godine svjedočio napadu koji je trebao potvrditi tko postavlja pravila u međunarodnoj politici. Sjedinjene Države i Izrael pokrenule su vojnu operaciju protiv Irana s uvjerenjem da će u roku od nekoliko tjedana srušiti režim i nametnuti novi poredak na Bliskom istoku. Dva mjeseca kasnije više nitko sa sigurnošću ne može reći tko je pobijedio, ali jedno je postalo bolno jasno: mit o američkoj vojnoj nepobjedivosti upravo se raspao pred očima cijelog planeta.

Bliski istok desetljećima funkcionira kao rana koja nikad ne zacjeljuje. Neprijateljstva između država rijetko nestaju, samo mijenjaju oblik. Države koje su jučer bile zakleti neprijatelji danas sklapaju pragmatične dogovore, ali ti sporazumi kratko traju. Cijela regija zaglavljena je u ciklusu kriza koje se ponavljaju. Postojala su dva razloga zbog kojih ta nestabilnost nikad nije prerasla u globalnu katastrofu. Prvi je taj što Bliski istok nikad nije izravno ugrožavao vitalne interese velikih sila, bez obzira na to koliko su se SAD, Rusija i Kina nadmetale za utjecaj. Nijedna od njih nije bila spremna riskirati sveopći obračun zbog saveznika u pustinji. Drugi razlog bio je još jednostavniji: nijedna regionalna država nije imala kapacitet nametnuti revolucionarni politički poredak ostatku svijeta.

Sve te stare računice danas su poništene. Ekonomske posljedice američko-izraelskog napada na Iran osjetile su se doslovno preko noći. Teheranski odgovor, posebice blokada Hormuškog tjesnaca i precizni udari na američke instalacije u Perzijskom zaljevu, poslali su udarne valove kroz globalna tržišta. Lanci opskrbe energentima počeli su pucati u prvom tjednu, a strah od recesije proširio se s Wall Streeta do Šangaja brzinom koja je iznenadila i najiskusnije analitičare. Ono što je donedavno bilo nezamislivo postalo je gola stvarnost: regionalni sukob pokazao je sposobnost da uzdrma temelje na kojima počiva globalna ekonomska međuovisnost.

Političke posljedice još su razornije. Amerika je desetljećima građena kao sila koja može vojno nametnuti svoju volju bilo gdje na svijetu. Nakon neuspjeha u Iraku i Afganistanu mnogi su još uvijek vjerovali da nijedna regionalna država ne može ozbiljno parirati golemoj američkoj vojnoj nadmoći. Rušenje venezuelanske vlade početkom ove godine dodatno je osnažilo percepciju Amerike koja je još uvijek sposobna preoblikovati slabije države prema vlastitim interesima. Upravo uvjeren u tu sliku, Washington je zaključio da će se iranski politički sustav urušiti pod pritiskom brže nego što je itko očekivao.

Dogodilo se suprotno. Usprkos razornim udarima po vrhu vlasti i neprekidnim zračnim napadima, iranska država nije se raspala. Nije bilo masovnog ustanka kakav su zapadni stratezi predviđali. Oružane snage nastavile su funkcionirati usprkos kaosu. Državne institucije pokazale su otpornost koju Washington i izraelska vlada u Jeruzalemu očigledno nisu uzeli u obzir prilikom planiranja operacije. Iransko vodstvo i društvo podnijeli su udare bez trenutnog političkog sloma, a napadači su podcijenili unutarnju koheziju države koju su odlučili srušiti. Ta pogrešna procjena ima posljedice koje sežu daleko izvan Bliskog istoka.

Znači li to da je Iran pobijedio, pitanje je na koje nema jednostavnog odgovora. Dugoročne posljedice sukoba ostaju nejasne i nitko razuman ne bi se kladio na konačni ishod. Jedno je međutim kristalno jasno: stara pretpostavka o automatskoj američkoj vojnoj superiornosti više nikome ne zvuči uvjerljivo. Za Sjedinjene Države ovo je bio rat izbora, a ne nužde, jer Iran nije predstavljao egzistencijalnu prijetnju američkom opstanku. Izrael, doduše, Teheran doživljava kao stratešku opasnost, ali izraelski i američki interesi nisu identični koliko god njihov savez bio tijesan. Upravo ta razlika objašnjava zašto Washington, unatoč svoj ratobornoj retorici, nije pokazao spremnost eskalirati prema najekstremnijim vojnim opcijama. Amerika razumije granice onoga što je spremna riskirati.

Američka politička klasa provela je desetljeća operirajući s pozicije izvanredne globalne dominacije. Taj položaj suzio joj je svjetonazor do te mjere da elite međunarodnu politiku sve više tumače kroz prizmu unutarnjih političkih sukoba i ideoloških preferencija. Gomilanje obveza diljem svijeta stvorilo je pritisak za upravo onakvim rizičnim intervencijama kakva je proizvela aktualnu krizu. Teško je očekivati da će samopreispitivanje u Washingtonu doći brzo ili bezbolno, ali iranska epizoda natjerat će kreatore politike da se suoče s pitanjem podudaraju li se američke ambicije s američkim sposobnostima. To preispitivanje neće biti ugodno, ali postaje neizbježno.

Ni Kina ne može mirno prijeći preko ove krize. Peking se trudio održavati stabilne i pragmatične odnose s aktualnom američkom administracijom, no napad na Iran koji se izvan Zapada masovno doživljava kao otvoreno kršenje međunarodnog prava sužava kineski manevarski prostor.

Sve je teže tretirati odnose s Washingtonom kao puke ekonomske pregovore kad američki borbeni zrakoplovi ruše države u blizini kineskih strateških interesa. Sukob je razotkrio kinesku ranjivost na nestabilnost u udaljenim regijama o kojima Kina ovisi za opskrbu energijom i trgovinu. Kineske tvrtke masivno su ulagale diljem Bliskog istoka, uključujući i sam Iran, a ratni poremećaji pojačat će unutarnje rasprave o ekonomskoj sigurnosti i prekomjernom oslanjanju na ranjive pomorske rute. Peking će prije ili kasnije početi preispitivati ravnotežu između globalne ekonomske integracije i strateške samodostatnosti.

Rusija se nalazi u složenijoj poziciji nego što površni promatrači pretpostavljaju. Kratkoročno, Moskva je ekonomski profitirala od viših cijena sirovina, a sukob je skrenuo dio međunarodne pozornosti s istočne Europe. No Rusiji nije nužno u interesu potpuni slom američkog utjecaja na Bliskom istoku.

Paradoksalno, ograničena i obuzdana američka prisutnost može pridonositi široj ravnoteži međunarodne politike. Potpuni kaos ili uništenje svih diplomatskih okvira u regiji ne bi služili ni ruskim interesima, bez obzira na to koliko Moskva i Washington bili na suprotnim stranama u drugim dijelovima svijeta.

Napad na Iran zamišljen je kao demonstracija snage koja će protivnicima i saveznicima poslati nedvosmislenu poruku o tome tko drži poluge moći u međunarodnom poretku. Umjesto toga, operacija je razotkrila duboku nesigurnost i otvorila pitanja na koja ni Washington, ni Peking, ni Moskva još nemaju odgovor.

Iranska kriza nije samo još jedan bliskoistočni rat u nizu, već trenutak koji sve velike sile primorava da se suoče s neugodnim pitanjima o vojnoj sili, ekonomskoj ranjivosti i strateškoj prenapregnutosti.

U tom suočavanju s vlastitim iluzijama možda se krije i neočekivana prilika za realističniji i suzdržaniji dijalog između svjetskih sila koje su predugo živjele u uvjerenju da povijest pišu isključivo one.