Nogometni gazda koji prodaje mir dok genocid traje

Gianni Infantino od nogometa je napravio geopolitički cirkus s vlastitom filozofijom moralne gipkosti. Dok traje najveći Svjetski kup u povijesti s 48 reprezentacija i 104 utakmice razasute po Sjedinjenim Državama, Meksiku i Kanadi, švicarsko-talijanski arhitekt globalne igre iz sjene vuče konce koji nemaju veze s loptom. Njegov Bliski istok je laboratorij u kojem se sport koristi kao valuta za kupovanje političkih savezništava, pranje režimskih imidža i discipliniranje neposlušnih.

Infantino zna svaki centimetar tog terena. Supruga Leena al-Ashqar je Libanonka, a njemu je predsjednik Joseph Aoun u veljači dodijelio libanonsko državljanstvo. To nije privatni detalj, nego poslovna kvalifikacija. Od 2016. godine, kada je naslijedio korupcijom uništenog Seppa Blattera, bivši šef Uefe sustavno gradi pozornicu na kojoj se ceremonijalna rukovanja prodaju kao povijesni mirovni sporazumi, a turniri se dijele autokratima koji znaju uzvratiti uslugu.

Povijest njegovih manevara otkriva obrazac koji postaje predvidljiv poput penala izvođenog po suhom terenu. U ožujku 2017. upozorio je da bi američka zabrana putovanja za šest muslimanskih zemalja mogla ugroziti domaćinstvo Svjetskog prvenstva. Mjesec dana kasnije SAD je službeno objavio kandidaturu za turnir 2026. godine. Infantino je tada inzistirao da njegove riječi nemaju veze sa Sjedinjenim Državama, nego s općim sportskim kriterijima. Nitko mu nije povjerovao, ali svi su zašutjeli jer je posao bio gotov.

Osam godina kasnije ta ista zabrana i dalje vrijedi, a Iran je svoje utakmice igrao u Los Angelesu usred američko-izraelskog rata u kojem su ubijene tisuće Iranaca. Iranskim navijačima zabranjen je ulazak u zemlju. Izbornik Amir Ghalenoei javno je optužio Fifu i Infantina da je iranska reprezentacija najpotlačenija momčad na cijelom Svjetskom kupu. Infantino je navodno ušao u svlačionicu nakon prve utakmice i poručio igračima da odmah napuste SAD i vrate se u kamp u Meksiko, dok je somalijskom sucu Omaru Artanu potpuno zabranjen ulazak zbog navodne povezanosti s terorističkim organizacijama. Fifa mu je isplatila puni honorar, a Uefa mu je dodijelila utakmicu Superkupa u kolovozu, ali to ne mijenja činjenicu da je jedan od službenih arbitara turnira tretiran poput sigurnosne prijetnje.

Irački napadač Aymen Hussein priveden je na ulasku u zemlju i ispitivan sedam sati prije nego što mu je dopušten ulazak. Kasnije je zabio gol na otvaranju protiv Norveške, ali Infantino nije rekao ni riječ o sedmosatnom zadržavanju nogometaša koji je u SAD došao raditi svoj posao. Šutnja u takvim trenucima govori više od bilo kojeg govora.

Infantinov odnos s Donaldom Trumpom prerastao je u javno podaništvo koje se više ne trudi skrivati. U svibnju 2025. predstavnici nekoliko članica Fife napustili su godišnji kongres u Paragvaju jer je Infantino kasnio satima dok je pratio Trumpa na sastancima sa saudijskim i katarskim čelnicima. Uefa ga je optužila da privatne političke interese stavlja ispred sporta. Infantino se branio kašnjenjem letova i tvrdio da su se vodili važni razgovori o Svjetskom kupu, ali nitko u dvorani nije povjerovao u tu priču.

U prosincu 2025. na ždrijebu Svjetskog kupa u Washingtonu dodijelio je Trumpu prvu Nagradu za mir Fife, izmišljenu baš za tu priliku. Izjavio je da ju je Trump osvojio na nevjerojatan način i dodao da predsjednik uvijek može računati na njegovu podršku. U siječnju iste godine prisustvovao je Trumpovoj drugoj inauguraciji i premijeri dokumentarca o Melaniji, a Fifa unajmljuje ured u Trump Toweru na Petoj aveniji. To više nije sport, to je biznis s nekretninama, sujetom i Nobelovom nagradom koju Trump priželjkuje.

Katarsko prvenstvo 2022. donijelo je najpoznatiji Infantinov govornički sunovrat. Turnir je dodijeljen Kataru 2010. godine, šest godina prije nego što je preuzeo vlast, ali pripreme su bile obavijene optužbama za sportsko pranje imidža. Više od 6.500 migrantskih radnika umrlo je u kraljevstvu od prosinca 2010. do veljače 2021. godine, mnogi od njih na gradilištima svjetskog prvenstva. Pritužbe na ljetne vrućine riješene su pomicanjem turnira u zimu, što je bio presedan bez pokrića u povijesti natjecanja.

Pod rastućim pritiskom kritičara Infantino je 19. studenog 2022. održao 57-minutni govor u kojem je izjavio da se osjeća Kataraninom, Arapinom, Afrikancem, gayem, invalidom i migrantskim radnikom. Rečenica je ušla u povijest kao primjer potpunog odvajanja od stvarnosti. Amnesty International optužio ga je za odbacivanje ogromne cijene koju su platili migrantski radnici i Fifine odgovornosti za nju. Katar je uzvratio da su optužbe za kršenje ljudskih prava rasističke i da su dokaz dvostrukih standarda, ali organizacije za ljudska prava nisu kupile tu priču.

Dvije godine kasnije Infantino je u govoru pred nogometašicama poručio ženama da imaju moć promjene i da biraju svoje bitke. Čovjek koji vodi organizaciju vrijednu više milijardi dolara dijelio je savjete profesionalnim sportašicama kao da drži predavanje kćerima za obiteljskim stolom.

Dodjela Svjetskog prvenstva 2030. pokazala je kako Infantino vodi posao iz sjene. Maroko je ušao u kandidaturu sa Španjolskom i Portugalom, a procurjele poruke otkrile su da je Infantino još 2018. predložio to rješenje španjolskom premijeru Pedru Sanchezu. Predsjednik Španjolskog nogometnog saveza Luis Rubiales poručio je Sanchezu da Fifa ne smije ispasti pristrana u tom procesu. Fifa je tvrdila da Infantino nije igrao nikakvu ulogu u pregovorima, ali vremenska crta i sačuvane poruke govore suprotno.

Dana 11. prosinca 2024. na izvanrednom online kongresu Infantino je potvrdio Maroko kao sudomaćina turnira, uz tri utakmice u Južnoj Americi za proslavu stogodišnjice prvenstva. Neki su hvalili dolazak turnira u Afriku po drugi put nakon Južne Afrike 2010., ali drugi su ukazivali na stanje ljudskih prava u Maroku i okupaciju Zapadne Sahare. Infantino je obećao nezapamćeno gostoprimstvo i slavlje čovječanstva, a u ožujku će u Rabatu tražiti četvrti mandat na čelu Fife.

Na istom kongresu dodijeljeno je i prvenstvo 2034. Saudijskoj Arabiji, i to u procesu koji je bio toliko namješten da je izazvao gađenje čak i među ciničnim promatračima. Natječaj za domaćina otvoren je 6. listopada 2023. bez ikakve najave, s rokom od 25 dana. Saudijska Arabija objavila je kandidaturu istog dana. Jedini potencijalni konkurent, Australija, povukla se na dan roka. Delegati su morali glasati za oba turnira odjednom, tako da je odbijanje Saudijske Arabije značilo i odbijanje Maroka, Španjolske i Portugala. Infantino je zatim proglasio potvrdu aplauzom, a glasovanje Kongresa jasnim i glasnim. Dvadeset i jedna organizacija za ljudska prava, uključujući Amnesty International i Human Rights Watch, osudila je odluku kao trenutak velike opasnosti.

Infantino je na Bliskom istoku otvarao vrata i zatvarao ih prema potrebi. Godine 2018. ukinuo je zabranu Iraku za domaćinstvo natjecateljskih utakmica koja je trajala od iransko-iračkog rata 1986. godine. Irak je kvalifikacije igrao u Basri i Karbali, a ove godine prvi put nakon 1986. izborio plasman na Svjetsko prvenstvo, iako još uvijek ne smije igrati u Bagdadu. U Iranu je 2019. postavio ultimatum za puštanje žena na stadione nakon što se Sahar Khodayari spalila jer su je uhitili zbog pokušaja ulaska na utakmicu prerušenu u muškarca. Iranske vlasti počele su puštati ograničeni broj žena na Azadi stadion, ali pristup je i dalje sveden na malu kvotu ulaznica i odabrane susrete.

Najprljaviji dio Infantinove bliskoistočne strategije odnosi se na Izrael i Palestinu. U listopadu 2021. sugerirao je da bi Izrael mogao biti sudomaćin Svjetskog kupa zajedno s Ujedinjenim Arapskim Emiratima, rekavši da ništa nije nemoguće. Nakon genocida u Gazi koji je od 2023. ubio više od 72.000 Palestinaca, pozivi za izbacivanje Izraela iz međunarodnih natjecanja postali su nezaobilazni. Rusija je izbačena 2022. nakon invazije na Ukrajinu, ali je Infantino u veljači 2026. tražio njezin povratak i izjavio da bi sankcioniranje Izraela bilo poraz.

U ožujku 2026. Fifa je objavila da neće kazniti Izraelski nogometni savez zbog dopuštanja klubovima da igraju na okupiranoj Zapadnoj obali, tvrdeći da je konačni pravni status Zapadne obale neriješeno i složeno pitanje međunarodnog prava. Istovremeno je kaznila isti savez sa 185.000 dolara zbog nedjelovanja protiv diskriminacije i rasističkog zlostavljanja navijača Beitar Jerusalema i Maccabi Tel Aviva. Razlika u tretmanu govori sve što treba znati o Infantinovom poimanju pravde.

U veljači 2026. Fifa je potpisala strateško partnerstvo s Odborom za mir koji je Trump osnovao za upravljanje Gazom, a koji nema nikakvog palestinskog predstavništva. Infantino je rekao da cilj partnerstva uključuje poticanje ulaganja u nogomet za oporavak postkonfliktnih područja. Formulacija je toliko cinična da bi bila smiješna da nije riječ o stvarnom životu i smrti.

Vrhunac licemjerja dogodio se na kongresu Fife u Vancouveru u travnju 2026. godine. Infantino je pokušao nagovoriti Jibrila Rajouba, predsjednika Palestinskog nogometnog saveza, da se rukuje s potpredsjednikom Izraelskog saveza Basimom Sheikhom Sulimanom. Rajoub je odbio, uzviknuo “Mi patimo” i napustio pozornicu. Potpredsjednica Palestinskog saveza Susan Shalabi izjavila je da je Rajoub rekao Infantinu da se ne može rukovati s nekim koga su Izraelci doveli da pere njihov fašizam i genocid. Infantino je nakon tog fijaska najavio da će se kandidirati za još jedan mandat i pozvao obje strane da rade zajedno za nadu djeci.

Ta su djeca očito središte procurjelog Fifinog plana o simboličnoj utakmici igrača do 15 godina između Izraela i Palestine koja bi se trebala održati u rujnu u Sjedinjenim Državama. Palestinski savez tvrdi da ne zna ništa o planu i odbija svaki pokušaj nametanja susreta s okupatorskom silom koja sustavno cilja palestinske sportaše i sportsku infrastrukturu. Ideja o mirovnoj utakmici nije nova, s njom je 2015. koketirao i Blatter, ali nikad nije zaživjela. Sada je Infantino pokušava proturati bez suglasnosti jedne strane, dok istovremeno prodaje priču o dijalogu i posredovanju.

Infantino je sam sebe pretvorio u trgovca simbolima koji vrijede onoliko koliko ih kupac plati. Svjetska prvenstva dijele se prema rasporedu konfederacija i geopolitičkih potreba, a ne prema zaslugama. Ljudska prava su kategorija koja se spominje u govorima dok se u stvarnosti gaze pod nogama graditelja stadiona, iranskih navijača i palestinskih sportaša. Njegova mantra da politika mora ostati izvan nogometa postala je najveća šala svjetskog sporta jer politika je jedino što ga istinski zanima. Nogomet je samo ambalaža.