Amerika ponovno napala Iran i razorila krhki mir

Sjedinjene Američke Države izvele su u petak zračne udare po iranskom teritoriju, čime je u samo devet dana raskomadan privremeni mirovni sporazum potpisan 17. lipnja. Američko Središnje zapovjedništvo priopćilo je kako su zrakoplovi gađali raketne položaje, skladišta bespilotnih letjelica i radarske instalacije. Ovo je prvi put da američke snage udaraju izravno po iranskom tlu otkako su dvije strane sjele za pregovarački stol i iznjedrile dokument koji je trebao smiriti regiju. Mjesecima tinjajuće neprijateljstvo eksplodiralo je u roku od nekoliko sati, a okidač je stigao iz najužarenije točke Bliskog istoka.

Iranske snage, tvrdi američka strana, napale su u četvrtak bespilotnom letjelicom singapurski teretni brod M/V Ever Lovely dok je plovio Hormuškim tjesnacem. Predsjednik Donald Trump nazvao je taj čin glupim kršenjem primirja i nije ostavio ni trunke prostora za diplomatsko manevriranje. Centralno zapovjedništvo otišlo je korak dalje i u priopćenju objavljenom na platformi X poručilo kako je ničim izazvana agresija protiv komercijalnog brodarstva jasno prekršila svaki dogovor. Odluka o odmazdi donesena je brzo, a projektili su poletjeli prije nego što je itko stigao provjeriti što se zapravo dogodilo u tim opasnim vodama gdje se sudaraju interesi svjetskih sila.

Teheran je pak ponudio bitno drukčiju verziju događaja. Iranski mediji, pozivajući se na vojne izvore, izvijestili su da su nekoliko sati prije američkog udara ispaljeni hici upozorenja prema onome što su opisali kao brodove koji krše propise u Hormuškom tjesnacu. Zračni udari koji su uslijedili pogodili su otok Sirik u južnoj pokrajini Hormozgan, a dvije eksplozije sručile su se na telekomunikacijski toranj. Nitko nije čekao istragu niti je pokazao strpljenje da se utvrdi tko je prvi povukao obarač u toj kaotičnoj pomorskoj gužvi gdje se tankeri provlače poput meta na streljani.

Zamjenik iranskog ministra vanjskih poslova Kazem Gharibabadi iznio je stav koji otkriva srž cijelog sukoba. Napisao je na platformi X da siguran prolaz Hormuškim tjesnacem ne može biti zajamčen pod dvosmislenim aranžmanima, paralelnim rutama ili odlukama koje ne uzimaju u obzir iransku ulogu obalne države. Poruka je kristalno jasna i u njoj nema mjesta kompromisu. Iran i dalje inzistira da samo on i Oman imaju pravo definirati buduću administraciju i pomorske usluge u tom strateškom plovnom putu kroz koji prolazi petina svjetske nafte.

Sporazum od 17. lipnja pokazao se kao kolos na glinenim nogama, a dvije strane tumačile su ga na potpuno oprečne načine. Sporna pitanja gomilala su se iz dana u dan, a sukob oko upravljanja Hormuškim tjesnacem bio je samo vrh sante leda. Sudbina iranskih zaliha obogaćenog urana visjela je u zraku dok su pregovarači izmjenjivali optužbe o namjernom odugovlačenju. Izraelska vojna operacija u Libanonu dodatno je zapalila regiju i onemogućila bilo kakav dijalog koji bi zahtijevao minimum povjerenja između potpisnika. Diplomatski dvorac sagrađen od pijeska srušio se brže nego što je izgrađen.

Donald Trump sada gleda kako njegova iranska kocka pada na najtvrđi mogući način. Ulog je bio ogroman, a obećanje o prekidu vatre i normalizaciji odnosa prodavano je kao povijesni zaokret. Stvarnost je surova i pokazuje da u regiji gdje se mržnja njeguje generacijama nikakav potpis na papiru ne može ugasiti instinkt za preživljavanjem. Iranski režim neće mirno promatrati kako mu netko oduzima kontrolu nad vodenim putem koji smatra svojim dvorištem, a američka vojska neće tolerirati napade na komercijalne brodove bez obzira na to pod kojom zastavom plove.

Napad na M/V Ever Lovely otvorio je vrata eskalaciji koju više nitko ne može zaustaviti telefonskim pozivom. Ratne opcije ponovno su na stolu, a diplomati koji su prije samo devet dana slavili potpisivanje memoranduma o razumijevanju sada u nevjerici promatraju kako im rad završava u plamenu. Hormuški tjesnac postao je točka pucanja gdje su se sudarile dvije nepomirljive vizije Bliskog istoka. Jedna strana traži apsolutnu kontrolu nad ključnim plovnim putem, a druga neće dopustiti da itko ugrozi slobodu plovidbe i globalnu trgovinu naftom.

Eksplozije na otoku Sirik označile su kraj iluzije da se desetljećima gomilano neprijateljstvo može riješiti brzopoteznim dogovorom iza zatvorenih vrata. Svaka strana sada optužuje onu drugu za izdaju primirja, a istina je da nitko nije ni imao namjeru poštivati ga u cijelosti. Iran je nastavio tretirati tjesnac kao svoj teritorij, a Amerika je zadržala prst na obaraču spremna da uzvrati pri prvoj prilici. Devet dana mira bilo je tek predah za punjenje spremnika i izviđanje novih meta, a ne put prema trajnom rješenju koje bi zajamčilo sigurnost svima.