Trumpova administracija uvodi pomorsku blokadu Irana i ekonomsku izolaciju, ali Teheran danas ima oružje koje Mossadegh 1953. nije imao: projektile, dronove i saveznike u regiji.
Najava radne skupine Iron Gate i tvrdnja da „malo toga ulazi ili izlazi iz Irana” zvuči kao ponovno izdanje britanske kampanje iz pedesetih. Tada je London nakon nacionalizacije nafte blokirao iranske tankere, zamrznuo imovinu i povukao tehničare iz Abadana. Proizvodnja nafte pala je za oko 96 posto, a prihodi na nulu. Mossadegh je pao u državnom udaru 1953., nakon čega je Iran potpisao ugovor u kojem je britanskim i američkim kompanijama i dalje ostalo 75 do 79 posto profita.
Analogija je primamljiva, ali staje na prvoj ozbiljnoj prepreci. Iran danas nije izoliran kao tada. Teheran odgovara asimetrično: napadima na tankere, na energetsku infrastrukturu zaljevskih monarhija i kroz nadzor nad Hormuškim i Bab al-Mandabskim tjesnacem. Cijena nafte raste, a pritisak se vraća na Washington i njegove partnere.
Blokada bez pobjede
Bijela kuća rat u Iranu vodi deveti mjesec. Zrakoplovstvo i mornarica Irana su degradirani, ali to nije dovelo do kapitulacije. Ciljevi se mijenjaju: od sprječavanja nuklearnog programa do otvorenog izbora iranskog vodstva i kontrole nafte. Kada vojna sila ne postigne cilj, uvodi se ekonomska stezačica i nada da će ulica obaviti posao.
No ulica je već izašla i nije srušila režim. Prosvjedi prije rata, s tisućama mrtvih, pokazali su koliko sustav može izdržati. Sankcije su pogoršale valutnu krizu, inflaciju i pad rasta, ali islamsku republiku nisu pokolebale. Mossadegh je pao nakon dvije godine pritiska. Iran pod sankcijama živi desetljećima.
0 komentara
Još nema komentara. Budite prvi.