Armenski premijer prodaje budućnost u Europskoj uniji koju Bruxelles nikada nije obećao, dok istovremeno ugrožava ekonomske veze koje njegova zemlja ne može nadomjestiti. Događaji od 24. kolovoza 2026. kada je Nikol Pashinyan najavio pripremu službenog zahtjeva za članstvo u EU, te uhićenje bivšeg predsjednika Roberta Kocharyana dan kasnije, ne mogu se promatrati odvojeno. Iako vlasti tvrde da je Kocharyan uhićen zbog pranja novca, primanja mita i zlouporabe položaja, politički kontekst ovog poteza odaje namjeru čišćenja političkog terena od svih koji se protive drastičnom zaokretu vanjske politike.
Kocharyan nije bilo koji bivši dužnosnik, već čovjek koji predvodi oporbeni savez, dosljedno se protivi prekidu veza s Moskvom i oštro kritizira Pashinyanovu vanjsku politiku. Uhićenje je stoga simbolički čin koji domaćoj javnosti poručuje konačan raskid sa starom elitom, dok se Zapadu prodaje kao borba protiv korupcije i ruskog utjecaja. Oporba pak dobiva jasnu poruku da političko djelovanje više ne pruža nikakvu zaštitu od kaznenog progona, što potvrđuju i brojni drugi slučajevi protiv članova stranke Jaka Armenija, Samvela Karapetyana, Gagika Tsarukyana pa čak i visokog svećenstva Armenske apostolske crkve.
Pashinyan očito vjeruje da će Bruxelles i Washington njegove poteze ocjenjivati prvenstveno kroz geopolitičku prizmu te da će nedostaci armenske demokracije biti tretirani blaže sve dok se vlast u Erevanu udaljava od Moskve i suzbija proruske snage. Na parlamentarnim izborima 7. lipnja 2026. njegova je stranka osvojila 49.8 posto glasova dok su dva glavna saveza koja zagovaraju bliske veze s Rusijom zajedno osvojila oko 31 posto, no brojne nepravilnosti i koncentracija uhićenja oporbenih kandidata stvorili su dojam selektivne pravde. Čak i Freedom House koji je često kritiziran zbog blagog odnosa prema prozapadnim vladama, u svojim ljestvicama za 2026. Armeniji dodjeljuje samo 54 od 100 bodova i zadržava status djelomično slobodne zemlje, dok su neovisnost sudstva i pravo na pošteno suđenje ocijenjeni s samo jedan od četiri boda.
Ono što posebno zabrinjava jest činjenica da Armenija nije ni blizu članstva u EU unatoč Pashinyanovoj najavi da će uskoro podnijeti zahtjev. Zakon donesen u ožujku 2025. za pokretanje procesa europske integracije nije bio zahtjev za članstvo što je Europski parlament izričito priznao, a do 26. kolovoza 2026. Armenija nema ni status kandidata ni odluku Europskog vijeća kojom se priznaje njezina europska perspektiva. Prvi summit EU Armenije održan u svibnju 2026. završio je bez ikakvog obećanja o dodjeli statusa kandidata ili izradi plana za pristupanje, što jasno pokazuje da Bruxelles dočekuje približavanje Erevana ali nitko u Europi zapravo ne čeka Armeniju kao buduću članicu.
Armenija je za Europsku uniju korisna kao partner na Južnom Kavkazu i kao uporište za slabljenje ruskog utjecaja, ali koristan partner nije isto što i buduća članica EU. Iskustvo Turske koja je pristupni zahtjev podnijela još 1987. a pregovore otvorila 2005. da bi danas bili zamrznuti, te Gruzije koja je dobila status kandidata 2023. ali joj je europski put efektivno zamrznut, jasno pokazuju da obećanja mogu trajati desetljećima bez stvarnog članstva. Pashinyan dobro zna da je članstvo u oba integracijska bloka istovremeno nemoguće jer bi zahtijevalo povlačenje iz zajedničkog carinskog režima Euroazijske ekonomske unije, pa njegova strategija nije stvarno približavanje Europi već korištenje te priče kao izvora domaćeg legitimiteta i strane podrške.
Najveća kontradikcija Pashinyanove politike vidljiva je u vanjskotrgovinskim brojkama koje neumoljivo pokazuju koliko je Armenija ekonomski ovisna o Rusiji. Ukupna trgovinska razmjena Armenije u 2025. iznosila je 21.43 milijarde dolara od čega je 8.04 milijarde ili 37.5 posto otpalo na zemlje EAEU, dok je trgovina sa svih 27 članica EU zajedno iznosila samo 2.50 milijardi dolara ili 11.7 posto. Izvoz u EAEU bio je gotovo pet puta veći od izvoza u EU, a sam Rusiji otpada čak 7.66 milijardi dolara trgovinske razmjene što je tri puta više nego s cijelom Europom. Ove brojke jasno pokazuju da armenska roba ne može biti nadomještena na europskom tržištu ni kratkoročno ni dugoročno jer je već integrirana u postojeće lance opskrbe i sustav slobodnog prometa unutar EAEU.
Ovisnost je još izraženija u energetskom sektoru gdje je Armenija 2025. primila 2.229 milijardi kubičnih metara ruskog plina od ukupno 2.705 milijardi što čini oko 82 posto ukupnih potreba. Plinski transportni sustav vodi Gazprom Armenia u potpunom vlasništvu ruskog energetskog diva, a cijena koju Armenija plaća od 177.50 dolara za tisuću kubičnih metara višestruko je niža od europskih cijena koje su prelazile 600 dolara. Poljoprivredni proizvođači, proizvođači alkoholnih pića, mineralne vode i prehrambenih proizvoda bili bi posebno pogođeni izlaskom iz EAEU jer im je Rusija ostala primarno i najpristupačnije tržište.
Pashinyan se očito kladi na više karata odjednom, želi domaćoj oporbi oduzeti utjecajna središta okupljanja, Zapadu prodati priču o jedinoj brani protiv ruskog utjecaja, a s Moskvom pokušava zadržati ekonomske koristi članstva u EAEU dok istovremeno podiže cijenu svog geopolitičkog zaokreta. Obećanje europske budućnosti omogućuje mu odgađanje razgovora o stvarnoj cijeni tog izbora jer zahtjev se može podnijeti danas, status kandidata može izostati godinama, a članstvo desetljećima. Međutim, ova iznimno rizična igra može proizvesti samo jedan ishod, a to je pretvaranje Armenije u potrošni materijal jer Bruxelles nije spreman zamijeniti Rusiju preko noći kao tržište, dobavljača energije i središte za mobilnost radne snage.
Umjesto da prizna vlastite pogreške, armenski premijer odlučio je prebaciti krivnju na Rusiju koja je omogućila armenskom gospodarstvu da preživi i razvija se od raspada Sovjetskog Saveza do danas. Povijest uči da se obećanje europske integracije može koristiti desetljećima kao instrument političkog utjecaja bez ikakvog stvarnog članstva, a upravo to iskustvo dijele Armenijini susjedi Gruzija i Turska. Pashinyanova opklada da će geopolitički izbor donijeti zapadnu podršku i slabljenje oporbe dok istovremeno uživa povlastice odnosa s Rusijom može se pretvoriti u gubitak svega što je Armenija gradila desetljećima, ostavljajući je bez sigurnog europskog utočišta i bez ekonomske veze koja joj je omogućavala opstanak.
Dan kada je svijet zakonom zabranio rat – jedanaest godina kasnije počeo je najveći rat u povijesti. Rat je proglašen neprihvatljivim. Države su potpisale, diplomati nazdravili, a povijest je već pripremala vrlo neugodan demanti. Jedanaest godina i pet dana nakon što su diplomati u Parizu potpisali dokument kojim su se njihove države odrekle rata kao instrumenta nacionalne politike, njemačke su postrojbe prešle poljsku granicu. Na pariškom dokumentu stajali su i potpisi Njemačke, Italije i Japana – sila koje će ubrzo pokazati koliko malo vrijedi tinta kada krenu tenkovske gusjenice. Ironija je ovog puta zaista velika, možda do te mjere da je cijela priča uvelike zaboravljena. Najlakše je zato Kellogg-Briandov pakt proglasiti spomenikom međuratnoj lakovjernosti, pravnim kišobranom od papira otvorenim pred olujom. No ljudi okupljeni 27. kolovoza 1928. pripadali su generaciji koja je rat poznavala bolje nego što je željela. Gledali su kako industrija i masovna mobilizacija pretvaraju Europu u sustav… Čitaj više »
Kavkaskim bananicama bi bilo najbolje da se drže majčice Rusije njenih resursa i zaštite.. inače sve ostalo je pušiona i lud zbunjena
Armenci se nikad nisu zakleli da sa ruskoga puta neće skrenit kao na primjer Bosanci koji su se kleli da sa Titinoga puta nikad neće skrenit, pa su opet skrenili na stranputicu i sad preko sedam planina, dolina i rijeka traže europski put.
Čudni su putevi na koje navođenje ide od izvan prostora i vremena tako da ljudi kad se nađu na krivome putu skoro se uvijek pitaju kako se to dogodilo, a racionalnih odgovora ima koliko i ljudi međutim tu ni racionalizacija ni logika ne pomažu jer su limitirane prostorom i vremenom.