Otkrivena tajna trgovačka mreža u Bocvani

Kemijski otisci 30 metalnih predmeta s tri željeznodobna lokaliteta na rubu Kalaharija otkrili su trgovačku mrežu koja je prije 700 godina povezivala Bocvanu s rudnicima udaljenima i više od 950 kilometara.

Stanovnici brdskih naselja Bosutswe, Khubu la Dintša i Lose nosili su perle, narukvice i kopče od bakra koji je stizao iz čak četiri današnje zemlje — Bocvane, Zimbabvea, Južne Afrike i područja na granici Konga i Zambije. Studija objavljena u časopisu Azania: Archaeological Research in Africa time ruši uvriježenu predodžbu o istočnoj Bocvani kao zabačenom području u sjeni moćnijih političkih središta poput kraljevstva Mapungubwe.

Vodeći autor studije Jay Stephens sa Sveučilišta u New Yorku kaže da je nevjerojatno što geološki otisci očuvani u predmetima mogu otkriti podrijetlo sirovina. Istraživači su se fokusirali na bakar i kositar jer ih je moguće pratiti putem jedinstvenih omjera izotopa olova, za razliku od željeza i zlata kojih ima posvuda i koji se lako pretapaju.

Trgovačko čvorište na rubu pustinje

Bosutswe je nastao u sedmom stoljeću kao stočarska postaja, da bi se razvio u impresivno trgovačko središte s azijskim staklenim perlama, kaurijevim školjkama s obale i zlatnom spiralom. Lokaliteti su smješteni uz izvore rijeka koje se ulijevaju u Indijski ocean, na savršenom raskrižju za trgovinu istok-zapad.

Ono što je iznenadilo istraživače jest raznolikost izvora bakra. Dok je Mapungubwe dobivao bakar uglavnom iz Phalaborwe, u Bosutsweu je bakar stizao iz rudnika raspršenih stotinama kilometara daleko — od Copperbelta na granici Konga i Zambije do Musine, Phalaborwe i Rooiberga u Južnoj Africi. Od brojnih poznatih pretkolonijalnih rudnika bakra u Bocvani, u predmetima se pojavljuju samo Selebi Phikwe i Dukwe, udaljeni nešto više od 140 kilometara.

Zašto su ljudi dovlačili bakar preko golemih udaljenosti dok su imali rudnike nadohvat ruke, ostaje zagonetka. Stephens to naziva fascinantnom slagalicom koja se uklapa u trend održavanja afričkih trgovačkih mreža kroz stoljeća, generaciju za generacijom.

Kositar iz jedne doline

Sasvim drugačiju priču govori kositar. Svaka bronca — mješavina bakra i kositra — koju su istraživači testirali upućivala je na isto mjesto: dolinu Rooiberg u Južnoj Africi, 360 kilometara daleko. To je jedino nalazište kositra u regiji s dokazima pretkolonijalnog rudarenja.

Kositar se miješao s različitim bakrom koji je stizao u Bosutswe, što sugerira da bronca nije bila gotov trgovački proizvod nego se izrađivala lokalno. Udio kositra nije bio ujednačen, što je rezultiralo širokim rasponom boja — od crvene do losos-ružičaste i zlatnožute. Stephens tvrdi da to nisu bili neuspjeli pokušaji krivotvorenja zlata, nego širenje palete boja dostupne eliti.

Bronca se u Bosutsweu pojavila u 13. stoljeću, jednako rano kao i u Mapungubweu. No dok je Mapungubwe trajao samo stoljeće, Bosutswe je opstajao sve do 17. stoljeća. Stupanj povezanosti tog naselja, kako kaže Stephens, zapanjujući je.

Ova otkrića postavljaju pitanje koje izvor ne postavlja: ako su pretkolonijalne afričke zajednice mogle održavati trgovačke mreže preko gotovo tisuću kilometara udaljenih puteva kroz stoljeća, zašto se u suvremenim udžbenicima povijest Afrike još uvijek često svodi na plemenske zajednice bez razvijenih gospodarskih sustava? Arheološki dokazi govore drugačije — o društvima koja su razumjela metalurgiju, geologiju i logistiku na razini koja se teško može nazvati primitivnom.

Ono što posebno zabrinjava jest činjenica da su mnogi od tih lokaliteta danas slabo istraženi i ugroženi, dok se prioriteti financiranja arheologije u regiji često usmjeravaju prema spektakularnijim nalazima. A upravo ova skromna brdska naselja na rubu Kalaharija svjedoče o složenosti afričkih društava koju zapadna znanost tek počinje razumijevati.