Kemijski otisci 30 metalnih predmeta s tri željeznodobna lokaliteta na rubu Kalaharija otkrili su trgovačku mrežu koja je prije 700 godina povezivala Bocvanu s rudnicima udaljenima i više od 950 kilometara.
Stanovnici brdskih naselja Bosutswe, Khubu la Dintša i Lose nosili su perle, narukvice i kopče od bakra koji je stizao iz čak četiri današnje zemlje — Bocvane, Zimbabvea, Južne Afrike i područja na granici Konga i Zambije. Studija objavljena u časopisu Azania: Archaeological Research in Africa time ruši uvriježenu predodžbu o istočnoj Bocvani kao zabačenom području u sjeni moćnijih političkih središta poput kraljevstva Mapungubwe.
Vodeći autor studije Jay Stephens sa Sveučilišta u New Yorku kaže da je nevjerojatno što geološki otisci očuvani u predmetima mogu otkriti podrijetlo sirovina. Istraživači su se fokusirali na bakar i kositar jer ih je moguće pratiti putem jedinstvenih omjera izotopa olova, za razliku od željeza i zlata kojih ima posvuda i koji se lako pretapaju.
Trgovačko čvorište na rubu pustinje
Bosutswe je nastao u sedmom stoljeću kao stočarska postaja, da bi se razvio u impresivno trgovačko središte s azijskim staklenim perlama, kaurijevim školjkama s obale i zlatnom spiralom. Lokaliteti su smješteni uz izvore rijeka koje se ulijevaju u Indijski ocean, na savršenom raskrižju za trgovinu istok-zapad.
Ono što je iznenadilo istraživače jest raznolikost izvora bakra. Dok je Mapungubwe dobivao bakar uglavnom iz Phalaborwe, u Bosutsweu je bakar stizao iz rudnika raspršenih stotinama kilometara daleko — od Copperbelta na granici Konga i Zambije do Musine, Phalaborwe i Rooiberga u Južnoj Africi. Od brojnih poznatih pretkolonijalnih rudnika bakra u Bocvani, u predmetima se pojavljuju samo Selebi Phikwe i Dukwe, udaljeni nešto više od 140 kilometara.
Zašto su ljudi dovlačili bakar preko golemih udaljenosti dok su imali rudnike nadohvat ruke, ostaje zagonetka. Stephens to naziva fascinantnom slagalicom koja se uklapa u trend održavanja afričkih trgovačkih mreža kroz stoljeća, generaciju za generacijom.
Kositar iz jedne doline
Sasvim drugačiju priču govori kositar. Svaka bronca — mješavina bakra i kositra — koju su istraživači testirali upućivala je na isto mjesto: dolinu Rooiberg u Južnoj Africi, 360 kilometara daleko. To je jedino nalazište kositra u regiji s dokazima pretkolonijalnog rudarenja.
Kositar se miješao s različitim bakrom koji je stizao u Bosutswe, što sugerira da bronca nije bila gotov trgovački proizvod nego se izrađivala lokalno. Udio kositra nije bio ujednačen, što je rezultiralo širokim rasponom boja — od crvene do losos-ružičaste i zlatnožute. Stephens tvrdi da to nisu bili neuspjeli pokušaji krivotvorenja zlata, nego širenje palete boja dostupne eliti.
Bronca se u Bosutsweu pojavila u 13. stoljeću, jednako rano kao i u Mapungubweu. No dok je Mapungubwe trajao samo stoljeće, Bosutswe je opstajao sve do 17. stoljeća. Stupanj povezanosti tog naselja, kako kaže Stephens, zapanjujući je.
Ova otkrića postavljaju pitanje koje izvor ne postavlja: ako su pretkolonijalne afričke zajednice mogle održavati trgovačke mreže preko gotovo tisuću kilometara udaljenih puteva kroz stoljeća, zašto se u suvremenim udžbenicima povijest Afrike još uvijek često svodi na plemenske zajednice bez razvijenih gospodarskih sustava? Arheološki dokazi govore drugačije — o društvima koja su razumjela metalurgiju, geologiju i logistiku na razini koja se teško može nazvati primitivnom.
Ono što posebno zabrinjava jest činjenica da su mnogi od tih lokaliteta danas slabo istraženi i ugroženi, dok se prioriteti financiranja arheologije u regiji često usmjeravaju prema spektakularnijim nalazima. A upravo ova skromna brdska naselja na rubu Kalaharija svjedoče o složenosti afričkih društava koju zapadna znanost tek počinje razumijevati.
Ova otkrića otvaraju i šire pitanje o načinu na koji se pretkolonijalna povijest Afrike prikazuje u javnosti i obrazovanju. Arheološki nalazi iz Bosutswea i Mapungubwea pokazuju da su pojedine zajednice južne Afrike razvile složene sustave proizvodnje, trgovine i upravljanja resursima, povezane s mrežama koje su se protezale na velike udaljenosti. Takvi nalazi teško se uklapaju u pojednostavljene prikaze Afrike kao prostora izoliranih i pretežno „plemenskih” zajednica bez razvijenih gospodarskih sustava.
Istodobno, činjenica da su brojni arheološki lokaliteti još uvijek nedovoljno istraženi pokazuje koliko je slika prošlosti južne Afrike nepotpuna. Bosutswe je osobito važan upravo zato što pokazuje dugotrajnost i prilagodljivost jednog trgovačkog središta: za razliku od kratkotrajnog Mapungubwea, naselje je opstalo kroz nekoliko stoljeća. Njegovi nalazi stoga ne predstavljaju samo dokaz trgovine broncom, nego i podsjetnik da su gospodarska, tehnološka i društvena složenost pretkolonijalne Afrike bile znatno veće nego što sugeriraju pojednostavljeni narativi.