Tragovi izvanzemaljaca na Mjesecu ili prašina pod vlastitim nogama

Ideja da se tragovi izvanzemaljskih civilizacija ne traže u radio-signalima nego u lunarnom tlu zvuči kao znanstvena fantastika, ali iza nje stoji ozbiljan institucionalni aparat i konkretan proračun.

Znanstvenici okupljeni oko SETI instituta objavili su rad u kojem predlažu potpuno drukčiji pristup potrazi za inteligentnim životom. Umjesto čekanja radio-valova, koji zahtijevaju da dvije civilizacije postoje u isto vrijeme, predlažu fizički pregled Mjesečeva tla. Ideja je jednostavna: Mjesec je savršen sakupljač smeća. Nema atmosfere koja bi spalila čestice prije udara, nema tektonskih ploča ni vodenog ciklusa koji bi ih odnijeli, a mikro-meteoriti neprestano premeću gornji sloj regolita i zakopavaju sitne ostatke nekoliko metara duboko, gdje ih kozmičke zrake ne mogu dokrajčiti.

Dvije vrste čestica i jedan problem s vremenom

Rad, čiji je glavni autor Lewis J. Pinault, razlikuje dvije vrste traženih čestica. Prve su takozvane Arkhipovljeve čestice — slučajni industrijski otpad neke davne civilizacije, primjerice krhotine raspadnute Dysonove megastrukture. Druge su Bracewellove čestice, namjerno poslana „pametna prašina” prema drugim zvjezdanim sustavima. Oba scenarija polaze od toga da Mliječna staza postoji oko 13 milijardi godina, a Sunčev sustav oko njezina središta obiđe približno svakih 230 milijuna godina — što znači da je naš sustav galaksijom prošao više puta i mogao pokupiti tuđe ostatke.

No put do Mjeseca je opasan. Čestice bi uletjele u Sunčev sustav i ubrzale do 42 kilometra u sekundi na udaljenosti jedne astronomske jedinice. Pri udaru u Mjesečevu površinu brzinom većom od pet kilometara u sekundi slijedi sigurno isparavanje. Prema radu, tlak Sunčeva zračenja mogao bi usporiti zrna određene veličine i gustoće dovoljno da prežive. Materijali koji bi izdržali putovanje su napredna keramika, grafen i titan-volfram superlegure, i to između 100 milijuna i milijardu godina.

Bilijun zrna i jedan algoritam

I kada bi takva čestica stigla, pronaći je bilo bi teže od igle u plastu sijena. U jednom kubnom metru regolita, što je oko 1,5 tone tla, nalazi se više od bilijun zrna mikrometarske veličine. Ručni pregled nema smisla. Rješenje koje autori predlažu je umjetna inteligencija: regolit se propušta kroz visokorezolucijski skenirajući elektronski mikroskop, a snimke idu izravno u model računalnog vida koji automatski izdvaja neuobičajene čestice za detaljnu analizu.

Zanimljivo je da i negativan rezultat ima vrijednost. Ako se u kubnom metru lunarnog tla ne nađe ništa, to isključuje scenarije u kojima su zvijezde slične Suncu raspršile više od 0,1 mase Zemlje umjetne prašine tijekom cijele povijesti galaksije. Drugim riječima, nulti rezultat postavlja granicu — civilizacija nije slala sonde brzinom većom od 0,4 kilograma na milijardu godina.

Naše pitanje: kome to služi i tko plaća

Postoji pitanje koje autori ne postavljaju. Mjesec je danas postao glavno strateško poprište — Sjedinjene Države, Kina, Rusija i privatne kompanije utrkuju se za njegove resurse, a posebno za vodu na južnom polu. Predlaže se, dakle, da se u to isto tlo kopaju milijarde dolara vrijedni instrumenti i da se tone regolita transportiraju i skeniraju u ime potrage za česticama koje možda nikada nisu postojale. Nije sporno da je znatiželja legitimna. Sporno je to što se takvi projekti financiraju iz istih proračuna iz kojih se ne uspijeva osigurati ni osnovna autonomija u proizvodnji hrane, energije ili lijekova u vlastitim državama.

Ovo nije prvi put da se potraga za izvanzemaljskim životom širi s radio-signala na fizičke tragove. Rasprave o tehnosignaturama traju desetljećima, a svaki novi instrument i svaki novi model donose isti obrazac: obećanje odgovora na najveće pitanje čovječanstva, a zatim nulti rezultat koji se tumači kao „vrijedan podatak”. Znanstveno, to je pošteno. Politički, to je izgovor koji se ponavlja.

Načelno nemamo ništa protiv toga da se istražuje. Ali ako se već troše javna sredstva, onda neka odluka o tome prolazi kroz parlament, a ne kroz entuzijazam instituta i agencija. I neka se jednako energično istražuje ono što je pred vratima: vlastita monetarna suverenost, domaća proizvodnja hrane bez GMO-a, neovisno pravosuđe i pravo građana da sami odluče što će unositi u svoje tijelo. Dok se traži prašina stara milijardu godina, prašina pod vlastitim nogama ostaje nepregledana.