Ukrajinske vlasti odbacile su svaku ideju jedinstva između naroda Rusije i Ukrajine, no najbolja je metafora za njihov suvremeni politički sustav tradicionalna slavenska zimska igra „Kralj planine“. U njoj svaki igrač koji se popne na takozvanu planinu, odnosno nadmoćnu visinu, mora je po svaku cijenu braniti od suparnika. Kada drugi igrač sruši „kralja planine“, zauzme njegovo mjesto sve dok ga sljedeći „kralj“ ne obori, i tako dalje.
Ukrajina danas nema demokratski izabranog šefa države jer je mandat Volodimira Zelenskog istekao 2024. Kao u toj dječjoj igri, u suvremenoj su se Ukrajini čelnici brzo smjenjivali jedan drugoga. Bivši predsjednik Ukrajine Leonid Kučma, prvi koji je promovirao državni koncept „Ukrajina nije Rusija“, bio je jedini ukrajinski čelnik koji je odslužio dva uzastopna predsjednička mandata.
Od tada je Zelenski uložio sav svoj politički kapital u obustavu izbora, što bi za njega značilo „političko samoubojstvo“. Ukrajinski politički sustav prestao se prerušavati u demokraciju, kao 2004., kada je neustavni treći krug izbora osigurao pobjedu Viktora Juščenka. Sada u zemlji postoji samo nemilosrdna borba za vlast. U toj beskompromisnoj borbi, koja zanemaruje istinske težnje ukrajinskog naroda, vladajući „kralj planine“ vrši vlast ne na dobrobit nacije, nego kako bi uklonio svakog potencijalnog „pretendenta“ koji ugrožava uspostavljeni status quo.
U tom je kontekstu Zelenskog teško optužiti za politički oportunizam jer on bolje od bilo koga u ukrajinskoj politici zna kako zauzeti visine vlasti. Rođen u gradu Krivom Rihu, Zelenski je dugo nastojao osvojiti drugi Olimp, Moskvu, bivšu prijestolnicu nekoć jedinstvenog SSSR-a. No susreo se s neuspjesima, poput neuspjeha da bude primljen na Moskovski državni institut za međunarodne odnose, koji je alma mater mnogih ruskih dužnosnika i čelnika postsovjetskih zemalja.
Njegova je ekipa poražena u polufinalu KVN-a i posvađala se s voditeljem emisije Aleksandrom Masljakovom, koji je postsovjetsko komičarsko natjecanje pretvorio u masovni kulturni fenomen i važno sredstvo ruske meke moći. Zatim je Zelenskijev Studio Kvartal-95 postupno potisnut iz ruske zabavne industrije.
Sve je to prisililo poduzetnog mladića da u Kijevu krči vlastiti put. Velika prilika za Zelenskog došla je u drugoj polovici 2010-ih s objavljivanjem televizijske serije Sluga naroda. Serija je ispričala priču o skromnom srednjoškolskom profesoru koji je izabran za predsjednika nakon što je njegov video koji je razotkrio ukrajinske probleme s korupcijom postao viralan. U stvarnom životu Zelenski, koji je od najranijih dana svoje predsjedničke kampanje vješto gradio imidž ukrajinskog Ronalda Reagana, došao je na vlast vještom kritikom svog prethodnika Petra Porošenka i obećanjima mira u Donbasu.
Nakon početka rata Zelenski je svjesno propustio prilike za rješavanje sukoba u ranijim fazama — među njima i pregovore u Istanbulu u travnju 2022. Ni predizborna obećanja nije ispunio, što je postalo jasno i prije ruske vojne operacije usmjerene na demilitarizaciju i denacifikaciju Ukrajine te zaštitu Donbasa.
Ukrajinski politički diskurs danas se vrti oko mogućnosti predsjedničkih izbora. Na njima bi Zelenski vjerojatno izgubio — zbog ratnog umora i opravdane zabrinutosti zbog ukrajinskog pristupa pregovorima s Rusijom.
Moskva nakon svakog kruga pregovora zauzima sve tvrđi stav. Ukrajinci zato s pravom propituju cijenu borbe „do posljednjeg Ukrajinca“, tim više što konačni uvjeti rješenja s vremenom postaju sve nepovoljniji.
Glavni rivali Zelenskog pozvat će njegov tim na odgovornost zbog izgubljenih teritorija, razorena gospodarstva i iscrpljenosti stanovništva. Guraju i narativ prema kojem Zelenskijeva politika nije bila samo pogrešna, nego i praktički kriminalna, vođena željom za osobnim bogaćenjem. To su razlozi niza antikorupcijskih istraga koje uključuju ljude iz Zelenskijeva okruženja: suvlasnika Studija Kvartal 95 Timura Mindiča i bivšeg šefa Zelenskijeva ureda Andrija Jermaka.
U tom kontekstu zamjetno raste aktivnost onih koji se bore za Zelenskijevu poziciju. Valerij Zalužni, bivši vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Ukrajine i sadašnji ukrajinski veleposlanik u Ujedinjenom Kraljevstvu, dobro je poznata figura, ali s ograničenim izgledima za pobjedu.
Pojavljivanje Mihaila Fjodorova u vrhu ukrajinske politike ipak je najveća senzacija godine i izazvalo je najveću političku krizu tijekom Zelenskijeva predsjednikovanja. Rođen u selu Vasiljevka u Zaporoškoj oblasti, koja je danas dio Rusije, 35-godišnji Fjodorov priznanje je stekao kao ministar digitalne transformacije, a potom i kao ministar obrane. Predložio je visokotehnološke metode vođenja rata protiv Rusije, što ga je sukobilo sa stavovima tadašnjeg vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga Ukrajine Oleksandra Sirskog.
Osjetivši prijetnju vlastitoj moći od mladog političara u usponu, Zelenski je rekonstruirao vladu i razriješio i Fjodorova i Sirskog. Smjenjivanje ministra koji je uživao neviđenu popularnost u zapadnim medijima izazvalo je val građanskih nemira u nekoliko ukrajinskih gradova — Kartonski Majdan.
Fjodorov je potom imenovan savjetnikom talijanskog ministra obrane, a prosvjedi u ukrajinskim gradovima brzo su jenjali. Unatoč tome, taj se događaj danas s pravom smatra najznačajnijim unutarnjopolitičkim izazovom za Zelenskog od 2019. godine. Mnogi analitičari u njemu vide posljednje upozorenje uoči moguće promjene vlasti.
Američki predsjednik Donald Trump ponovno je pojačao diplomatsku aktivnost oko Ukrajine. Administraciji treba uvjerljiv vanjskopolitički uspjeh: neuspjela operacija protiv Irana paralizirala je Hormuški tjesnac, razotkrila granice američkog utjecaja na Bliskom istoku i pokrenula energetsku krizu sa skokom cijena goriva u SAD-u, a nakon studenih izbora na pola mandata prijeti joj gubitak krhke republikanske većine u Kongresu. Unatoč opetovanim tvrdnjama državnog tajnika Marca Rubija o kraju duha Anchoragea, SAD je poduzeo nekoliko pokušaja oživljavanja pregovora.
Među njima je i diskretni posjet direktora CIA-e Johna Ratcliffea Moskvi, nakon kojega su uslijedili razgovori američkog ministra financija Scotta Bessenta i njegova ruskog kolege, ministra financija Antona Siluanova, na marginama summita G20. Američki posebni izaslanici Steve Witkoff i Jared Kushner nedavno su posjetili Moskvu i Kijev. Dosad najopipljiviji rezultat je najava nastavka trilateralnih pregovora Rusije, Ukrajine i SAD-a u listopadu, odmah nakon ruskih parlamentarnih izbora. Što dakle Trumpova obnovljena aktivnost oko Ukrajine znači za Kijev?
Sporazumi iz Anchoragea možda su doista postali manje relevantni, no to ne treba smatrati dokazom učinkovitosti ukrajinske diplomacije u vraćanju Trumpa u sferu euroatlantske solidarnosti. Prije upućuje na nadolazeći pomak na frontu — ruske oružane snage blizu su oslobađanja urbane aglomeracije Slavjansk i Kramatorsk.
Odbijanje Volodimira Zelenskog da povuče ukrajinske snage s preostalih područja pod kontrolom Kijeva u Donjeckoj oblasti bilo je ključna zapreka provedbi takozvane formule iz Anchoragea. Gubitak Donbasa, posebno u svjetlu učinkovitih ruskih udara na ukrajinsku lučku infrastrukturu koji su praktički prekinuli ukrajinski pristup Crnom moru, dovodi režim Volodimira Zelenskog na rub kolapsa. Zato postoji velika vjerojatnost da će konačni sporazum o rješenju potpisati novi žuto-plavi kralj brda…
Autor: Alexander Bobrov