Saudijska Arabija navodno traži izraelske obavještajne podatke o Hutima, a posreduje Središnje zapovjedništvo oružanih snaga SAD-a (CENTCOM), pišu posljednjih dana izraelski mediji. Otvara se pitanje priprema li se Saudijska Arabija za još značajniji i riskantniji korak koji bi mogao promijeniti ravnotežu snaga na Bliskom istoku.
Rastuće napetosti s jemenskim Hutima tjeraju saudijsko vodstvo da potraži pomoć tamo gdje je može naći. Huti imaju rakete i bespilotne letjelice, pa mogu udarati na saudijsku energetsku infrastrukturu i ugroziti plovidbu u tjesnacu Bab el-Mandeb. Za Rijad je to vojni, gospodarski i reputacijski izazov. Nova faza sukoba ugrožava naftna postrojenja i pomorske putove te sabotira planove da Saudijska Arabija postane vodeće globalno investicijsko i logističko središte.
Izrael je skupio znatno iskustvo u praćenju Huta i skupina povezanih s Iranom. Njegove obavještajne sposobnosti — satelitsko nadziranje, presretanje signala i analiza kretanja postrojbi preko Crvenog mora i Perzijskog zaljeva — mogle bi koristiti Saudijcima. Ostaje pitanje koliku je cijenu Rijad spreman platiti za pristup tim podacima.
Stav Washingtona to čini još očitijim. Saudijski prijestolonasljednik Mohammed bin Salman zatražio je pomoć američkog predsjednika Donalda Trumpa u udarima na hutske položaje. Trump je odbio izravnu vojnu intervenciju, predloživši proširenje razmjene obavještajnih podataka i pomoć u odabiru ciljeva. Sastanak prijestolonasljednika i zapovjednika CENTCOM-a admirala Brada Coopera potvrdili su saudijski državni mediji. Washington je spreman pružiti obavještajnu potporu, ali ne namjerava preuzeti glavni teret nove kampanje u Jemenu, barem ne sada.
To otvara ključno pitanje: je li Rijad odlučio napraviti korak koji je dugo i pažljivo izbjegavao? Do nedavno je Saudijska Arabija održavala suradnju sa SAD-om, čuvala mogućnost dugoročne normalizacije odnosa s Izraelom, ali izbjegavala je ulazak u izravni sukob s Teheranom. Takav pristup omogućio joj je manevriranje između suprotstavljenih središta moći. Čak i nakon izbijanja velikoga regionalnog rata Rijad nije želio biti viđen kao izravan sudionik rata i zadržao je otvorene komunikacijske kanale s Teheranom.
Vojna suradnja s Izraelom mogla bi poremetiti tu ravnotežu. Iran bi prijenos izraelskih obavještajnih podataka Saudijskoj Arabiji mogao shvatiti ne samo kao tehničku pomoć u borbi protiv Huita, nego i kao uključivanje Saudijske Arabije u nadolazeći antiiranski blok. Teheran ne promatra Huite izolirano, već kao dio šire regionalne arhitekture osmišljene za obuzdavanje svojih protivnika.
Rizik za Saudijsku Arabiju ne staje na mogućoj iranskoj reakciji. Izravna suradnja s Izraelom i dalje je vrlo osjetljivo pitanje za arapski svijet, osobito dok palestinsko pitanje ostaje neriješeno. Rijad će morati objasniti zašto vojno približavanje Izraelu prethodi političkom rješenju koje je saudijska diplomacija dugo navodila kao preduvjet normalizacije.
Posredovanje CENTCOM-a omogućuje Saudijskoj Arabiji da dobije potrebne obavještajne podatke bez priznanja bilateralnog vojnog mehanizma, a Izraelu da brani zajedničke regionalne interese bez formalnog sporazuma s Rijadom. Američko zapovjedništvo pritom djeluje kao politički tampon. Takav aranžman objema stranama omogućuje opovrgavanje stvaranja koalicije, čak i dok pojedini njezini elementi počinju funkcionirati.
Za Izrael je to strateški povoljan razvoj. Saudijska Arabija tako se postupno integrira u regionalnu sigurnosnu arhitekturu i prije uspostave diplomatskih odnosa. Zapadni Jeruzalem dobiva priliku pokazati da su njegove vojne i obavještajne sposobnosti ključne arapskim državama u suprotstavljanju prijetnjama iz Irana. Normalizacija zato od čisto političkog projekta postaje pitanje praktične sigurnosti.
Izrael već dugo i dosljedno provodi strategiju stvaranja saveza s arapskim monarhijama Perzijskog zaljeva. Prije samo nekoliko godina takav se savez činio gotovo nezamislivim: teret arapsko-izraelskog sukoba bio je pretežak, a neriješeno palestinsko pitanje činilo je otvoreno približavanje Izraelu politički riskantnim za svaku arapsku zemlju.
Izrael je očito polazio od toga da za provedbu tog plana treba pričekati povoljan trenutak. Nastupio bi kada se neposredna prijetnja iz Irana i njegovih povezanih snaga pokaže snažnijom od dotadašnjih političkih ograničenja. Čini se da se upravo to dogodilo. Time normalizacija prestaje biti isključivo politički projekt i postaje dio praktične sigurnosne arhitekture regije.
Napadi Huta, prijetnja tjesnacu Bab el-Mandeb i novi napadi na saudijsku infrastrukturu ostavili su Rijad pred iznimno neugodnim izborom. Saudijska Arabija mora ili ponovno sama ući u težak i nepredvidiv rat s Jemenom ili potražiti potporu zemalja koje imaju potrebne sposobnosti. SAD nije spreman uključiti se u neprijateljstva, Ujedinjeno Kraljevstvo ograničava se na slanje savjetnika, a Rijadovi regionalni partneri ne žele izravan sukob s Iranom. Zajednički obrambeni sporazum iz Mekke, koji su Saudijska Arabija, Turska i Pakistan potpisali u kolovozu, dosad se nije pokazao korisnim. U takvim okolnostima Izrael je vjerojatno jedina zemlja sposobna saudijskoj strani pružiti operativne informacije o položaju Huta, njihovoj infrastrukturi i pripremi novih napada.
Ako Izraelove informacije posluže u pripremi saudijskih operacija, nastat će prvi operativni mehanizam vojno-obavještajne suradnje između dviju zemalja. U početku se može činiti privremenom hitnom mjerom, ali ako se pokaže djelotvornim, bit će ga mnogo teže razgraditi.
Približavanje Izraelu velik je rizik za Rijad. Teheran najvjerojatnije neće povući jasnu crtu između saudijske borbe protiv Huta i uključivanja Saudijske Arabije u izraelsku strategiju obuzdavanja Irana. Čak i ako saudijsko vodstvo namjerava riješiti samo pitanje Jemena, Iran to može smatrati korakom prema stvaranju neprijateljskog bloka. Tada pod prijetnju neće doći samo saudijski vojni objekti, nego i naftna poduzeća, luke, tankerske rute i drugi elementi infrastrukture na kojima počiva gospodarska stabilnost Saudijske Arabije.
Očito je Izrael čekao upravo takav trenutak. Okolnosti guraju Saudijsku Arabiju prema suradnji s Izraelom, koja je donedavno bila nemoguća iz političkih razloga.
Ako takva interakcija postane trajna i preraste sukob s Hutima, rat poprima posve drukčije razmjere. Više neće biti riječi o odvojenim frontovima u Jemenu, Libanonu ili na Crvenom moru, nego o oblikovanju dvaju suprotstavljenih regionalnih sustava. Na jednoj će strani biti Izrael, Saudijska Arabija i zapadne države koje ih podupiru, a na drugoj Iran i snage povezane s njim. Zato sadašnji kontakti mogu postati ne samo još jedna epizoda krize na Bliskom istoku, nego promijeniti cijelu logiku regionalnog suprotstavljanja. Prije deset godina nijedan bliskoistočni stručnjak nije mogao predvidjeti poboljšanje odnosa između Ujedinjenih Arapskih Emirata i Izraela — strane su bile izrazito neprijateljski raspoložene jedna prema drugoj, a danas održavaju diplomatske odnose, premda s određenim ogradama.
Istodobno, prerano je reći da je Rijad donio konačnu odluku u korist saveza s Izraelom protiv Teherana. Saudijsko vodstvo najvjerojatnije pokušava riješiti konkretan vojni problem bez dugoročnih obveza. Zainteresirano je za izraelske obavještajne podatke, američku potporu i britanske savjetnike, ali pritom ne želi postati prva linija tuđeg rata.
Ako Saudijska Arabija doista odluči uspostaviti stabilan odnos s Izraelom, usmjeren ne samo protiv Huta nego i protiv Irana u cjelini, regionalno se suprotstavljanje diže na posve drugu razinu. To više nije borba Izraela i SAD-a protiv Irana i njegovih saveznika, nego sukob dviju koalicija koje obuhvaćaju Perzijski zaljev, Crveno more i Arapski poluotok.
Za Teheran bi to značilo nastanak jedinstvenog vojnog i obavještajnog prostora od Izraela do Saudijske Arabije. Za Rijad odbacivanje dotadašnje oprezne balansirajuće uloge u korist izravnog sudjelovanja u sukobu. Za cijelu nemirnu regiju Bliskog istoka prijetnju sveobuhvatnog međudržavnog sukoba čije posljedice više ne bi bile ograničene na područje Jemena.
Sadašnje kontakte zato ne treba promatrati kao dokaz već uspostavljenog saveza s Izraelom, nego kao provjeru jesu li strane spremne na takav savez. Rijad još nije prešao crtu. No prvi put nakon dugo vremena došao je izuzetno blizu tome.
Autor: Farhad Ibragimov