Istraživački tim s novozelandskog Sveučilišta Otago, Instituta za bioekonomiju Novog Zelanda, Sveučilišta British Columbia i Sveučilišta Brown usporedio je europske uholaže (earwigs) zaražene oblićem Mermis nigrescens sa zdravim jedinkama. Rezultati, objavljeni u Proceedings of the Royal Society B, pokazuju da zaraženi kukci kreću prema otvorenoj vodi, a taj put prati koordinirana promjena aktivnosti tisuća gena — i u domaćinu i u parazitu.
Uholaže su sitni, izduženi kukci s kliještima na stražnjem dijelu tijela. Vlažna okruženja im odgovaraju, ali otvorene vodene površine inače izbjegavaju. Zaražene jedinke, međutim, idu ravno u vodu. Tamo crv izlazi iz njihova tijela, a kukac se utapa.
Što se događa u genima
Istraživači su sekvencirali RNA uholaža u različitim fazama infekcije — od zdravih primjeraka do trenutka izlaska parazita. Analizirali su aktivnost 12.876 gena uholaže i 9.722 gena oblića. U svim usporedbama, 673 gena uholaže i 2.672 gena crva postala su aktivnija, dok je aktivnost 593 gena uholaže i 2.293 gena crva opala.
Kod uholaže su se pojačali geni vezani uz osjetilne i signalne puteve. Kod oblića su se aktivirali geni za transport i izlučivanje. Neil J. Gemmell, voditelj istraživanja, opisuje to kao sofisticirani molekularni dijalog između domaćina i parazita koji na kraju tjera domaćina u smrtonosni pohod prema vodi.
Gemmell kaže da ga je za temu potaknulo iskustvo s planinarenja po Novom Zelandu, gdje je nailazio na uginule wēte — velike kukce — u lokvama, s crvima koji izlaze iz njihovih tijela. Zanimalo ga je kako parazit vrši takvu moć nad domaćinom da ga navede na samoubojstvo.
Što studija ne dokazuje
Rezultati ne utvrđuju izravan uzrok ponašanja prema vodi. Daju tragove o genima i molekularnim procesima koji bi mogli sudjelovati, ali mehanizam ostaje nepotvrđen. Slični procesi mogli bi biti u osnovi istog ponašanja kod wēta i drugih kukaca zaraženih crvima.
Gemmell tvrdi da je ovo prva sveobuhvatna genetska slika toga kako parazitski oblić manipulira ponašanjem kukca. Parazit, po njemu, ne svladava domaćina silom, nego na njega utječe postupno, kroz usklađene molekularne promjene.
Ovo nije samo akademska zanimljivost. Ako parazit može genetski nagnati kukca da ide u vodu i utopi se, postavlja se pitanje koliko su takvi mehanizmi rašireni i kod drugih vrsta — uključujući one koje su bliže čovjeku. Studija ostavlja otvorenim i pitanje koje istraživači sami nisu postavili: tko kontrolira evolucijski pritisak — parazit, domaćin ili oboje zajedno?
Gemmell dodaje da je financiranje temeljne znanosti, čak i one s primjenom, sve teže. Njegov tim nastavlja raditi na tome kako crvi manipuliraju wētama, gdje u jednom domaćinu često boravi više parazita. Zanimljivo im je, kaže, surađuju li ti crvi ili se natječu — što bi moglo ovisiti o stupnju srodstva. Blisko srodni crvi možda mijenjaju ponašanje u korist preživljavanja rodbine.
djavolja posla, sam ti rek’o