Anatomija govornih organa oblikuje jezik više nego kultura

Studija švicarskih znanstvenika sugerira da razlike među jezicima dijelom proizlaze iz anatomije, a ne isključivo iz kulture.

Istraživanje objavljeno u časopisu PLOS Biology, koje potpisuju Steven Moran i Tiena Danner sa Sveučilišta u Neuchâtelu, analiziralo je snimke magnetske rezonancije 32 govornika američkog engleskog — 16 muškaraca i 16 žena — tijekom izgovora pet samoglasnika: i, e, a, o i u.

Rezultat je jasan: ljudi imaju bitno različite govorne organe i koriste posve različite raspone pokreta da bi proizveli isti zvuk. Anatomija pojedinca oblikuje artikulaciju, a artikulacija ostavlja mjerljiv akustični potpis.

Autori su zatim te nalaze usporedili s višejezičnim podacima, uključujući baskijski i hindski, i pronašli sličnu razinu unutarnje varijacije. Drugim riječima, unutar svakog jezika postoji osnovna razina različitosti koja proizlazi iz fiziologije govora.

Od pojedinca do naroda

Iz toga su izveli takozvani biokulturni model: varijacija u izgovoru unutar skupine hrani razvoj jezične razlike između skupina, sve dok dvije skupine ne prestanu razumjeti jedna drugu.

Znanstvenici su pritom oprezni. Uzorak od 32 govornika je malen, a usporedba je obuhvatila samo nekoliko jezičnih porodica. Njihov doprinos nije konačan dokaz nego referentni model — osnova prema kojoj se mogu prepoznati društveni i povijesni čimbenici koji su dodatno gurali jezike u različitim smjerovima.

„Svaka osoba ima malo drugačiji govorni trakt, a govornici te razlike kompenziraju kako bi ostali međusobno razumljivi”, navode autori. „Ipak, naše anatomske razlike ostavljaju sustavne akustične tragove u zvukovima koje proizvodimo.”

Dodaju i da su „sjemenke fonetskih razlika među jezicima već prisutne u varijaciji između pojedinih govornika”, te da evoluciju govornog jezika pokreću biološka raznolikost unutar populacija i društvene sile koje oblikuju promjene jezika.