Izgubljeno groblje iz željeznog doba ponovno ispričano nakon sedamdeset godina

Arheolozi su uspjeli rekonstruirati priču o ženskom i muškom groblju starom više od dvije tisuće godina, iako su predmeti iz njega nestali, kosti završile u vrećicama, a izvještaji nikad objavljeni.

Godine 1955. radnici u krednoj jami u Highstedu, nedaleko Sittingbournea u južnoj Engleskoj, naišli su na ljudsku lubanju koja se otkotrljala niz rub kopa. Bio je to prvi od dvadesetak pronađenih ukopa. Uslijedila su hitna iskopavanja kako bi se ostaci spasili prije nego što ih strojevi unište.

Iskopavanja su zabilježena fotografijama i bilješkama, a lokalne novine pisale su o otkriću. No čim je posao završio, nalazi su se počeli rasipati. Lonci su završili u privatnim zbirkama, bilješke su nestale, a kosti su prebacivane s mjesta na mjesto dok se na njih nije zaboravilo. Groblje Highsted proglašeno je izgubljenim.

Preokret je nastupio kada je Michael Legge, tada doktorand, odlučio ponovno pogledati stari materijal. S kolegama je utvrdio da je groblje korišteno od kasnog željeznog doba do ranog rimskog razdoblja te da je možda riječ o trećem najvećem groblju takozvanog Deal-ritusa u Britaniji. Rezultati su objavljeni u Oxford Journal of Archaeology.

Istraga poput detektivske priče

Legge je sam opisao proces kao detektivsku priču: pronalaženje predmeta, razgovore s mještanima i kustosima muzeja, pretraživanje novinskih isječaka i ponovno sastavljanje mozaika iskopavanja. Ono što je preostalo uglavnom su stare fotografije, novinski izvještaji i sjećanja svjedoka.

Što se dogodilo s nalazima nakon iskopavanja, i danas je sporno. Jedan od sudionika tvrdio je da su poslani u muzeje u Maidstoneu i Milton Regisu, s napisanim izvještajem koji Kent Archaeological Society nikad nije objavio. Drugi tvrde da je sve ukradeno ili vraćeno vlasnicima kamenoloma. S vremenom su pronađena četiri lonca i posmrtni ostaci šesnaest osoba. Kosti su bile beznadno izmiješane jer su godinama stajale u papirnatim vrećicama u vlažnom podrumu, a vrećice su se raspale.

Godine 2018. Legge je počeo identificirati preostale kosti u muzeju u Maidstoneu. Zbog izmiješanosti nije bilo moguće sastaviti pojedinačne kosture, ali tim je identificirao najmanje sedamnaest osoba, među njima muškarce, žene i najmanje jedno dijete. Mnogi su davno prije smrti izgubili kutnjake, a jedna lubanja ima udubljenje, moguće od udarca u glavu.

Radiokarbonsko datiranje pokazalo je da je groblje bilo u upotrebi od kasnog željeznog doba do nakon rimskog osvajanja Britanije. DNK analiza šest osoba pokazala je genetsku bliskost s južnim Britancima željeznog doba, a barem jedna osoba mogla je imati francusko-švicarsko podrijetlo. Izotopi u kostima upućuju na sličnu prehranu, možda već djelomično po rimskom obrascu, iako su ljudi odrasli na istom području.

Kremacije koje ne pripadaju Britaniji

Posebno su zanimljive takozvane kremacije, koje su neki opisivali kao spaljene kosture, a jedna je bila okružena izgorjelim drvom. Tragovi upućuju na takozvane bustum ukope, obred u kojem se lomača podigne iznad otvorenog groba pa tijelo padne u njega dok vatra dogorijeva. Ta tradicija vjerojatno potječe s područja Rajne i Dunava i bila je rijetka u Britaniji.

Ako su kremacije iz Highsteda doista bustum ukopi, riječ je o iznimno važnom nalazu. Stanovništvo Highsteda bilo je uglavnom lokalno, ali pogrebna tradicija očito nije.

Legge ističe kako je glavna vrijednost istraživanja u tome što pokazuje koliko se može naučiti iz zanemarenog materijala, čak i više od sedamdeset godina nakon otkrića. Upozorava i na širu poantu: ljudske ostatke u muzejskim zbirkama lako je gledati kao inertan arheološki resurs, ali riječ je o ljudima sa složenim životima i vjerovanjima.

Priča iz Highsteda nije samo arheološka zanimljivost. Ona je i opomena o tome kako se institucije odnose prema vlastitoj baštini: nalazi se rasipaju u privatne ruke, izvještaji ostaju neobjavljeni, a kosti trunu u podrumima dok se ne izmiješaju. Pitanje koje izvještaj o iskopavanju nije postavio glasi: koliko je još ovakvih „izgubljenih” lokaliteta diljem Europe čiji su predmeti završili u tuđim vitrinama, a dokumentacija u smeću?

Highsted pokazuje da se i iz rasutih ostataka može ispisati priča — ali samo ako postoji netko tko će je htjeti ispisati. Bez toga, dvadeset i šest ljudi iz željeznog doba ostaje zauvijek bez imena, bez groba i bez svjedočanstva.