Međunarodni tim predvođen arheolozima sa sveučilišta u Lundu analizirao je slojeve vulkanskog pepela koji se protežu južnim Kyushuom i usporedio demografske obrasce ispod i iznad tog „sloja katastrofe”. Rezultati, objavljeni u časopisu Science Advances, ruše desetljećima uvriježenu sliku o jednostavnom scenariju — bilo masovnom izumiranju, bilo neprekinutom opstanku lokalnog stanovništva.
Erupcija je buknula s morskog dna, praktički bez upozorenja. Peter Jordan, profesor arheologije u Lundu i jedan od voditelja istraživanja, opisuje kako je udarila na japanske otoke snažnim potresima i golemim tsunamijima, a potom prekrila krajolik metrima vulkanskog pepela. U to su vrijeme Japan nastanjivale zajednice Jomon, lovci-sakupljači koji su živjeli od onoga što im je okolina nudila.
No slika koja izlazi iz novih podataka daleko je složenija od crno-bijele. U nekim je područjima broj stanovnika doista pao, ekosustavi su pretrpjeli težak udar, a dijelovi terena postali su nenastanjivi. U drugima se dogodilo obrnuto — populacija je nakon erupcije rasla.
Izbjeglice koje su pokrenule rast
Na sjeveru Kyushua broj stanovnika rastao je i prije erupcije i nastavio rasti kroz cijelu katastrofu i nakon nje, usprkos trajnoj šteti na ekosustavima. Autori studije smatraju da bi taj trend mogao biti posljedica „izbjeglica” koje su se iz najteže pogođenih krajeva odmah nakon udara preselile na sjever.
Preživjeli iz unutrašnjosti očito su se pomaknuli i zgurali duž sjevernih obala, gdje su se morski ekosustavi brzo oporavili. Rast je vjerojatno ubrzala i nova vrsta prilagodbe — okretanje obilnim morskim resursima kao glavnom izvoru hrane. Enrico Crema s Cambridgea, glavni autor studije, kaže da je katastrofa odnijela velik broj života, ali da su preživjeli migrirali, sklapali nove društvene odnose, izmišljali nove oblike ekonomije i pronalazili kreativne načine da opstanu i kasnije napreduju u novim uvjetima.
Južni Kyushu, najbliži epicentru, bio je rijedak i prije erupcije — populacija Jomona tamo je već dugo bila u opadanju, a kraj su posjećivale tek vrlo pokretljive skupine. Udaljenija područja Japana pak bilježe stagnaciju ili čak pad nakon katastrofe, što je posve nov nalaz. Autori ga povezuju s mogućim kratkoročnim klimatskim promjenama izazvanima erupcijom, s katastrofalnim trošenjem zubi kod jelena i divljih svinja o kojima su Jomoni ovisili — jer su životinje pasle po pepelom prekrivenom krajoliku — ili s nizom drugih vulkanskih utjecaja na ljudsko zdravlje.
Pitanje koje studija nije postavila
Ono što ostaje neodgovoreno jest koliko je ljudi zapravo poginulo. Studija mjeri demografske obrasce, ali ne daje brojku žrtava, a upravo bi ta brojka odredila koliko je „apokaliptični” scenarij bio blizu istini. Bez nje svaka rasprava o razmjerima katastrofe ostaje na razini modela.
Ima i šira pouka. Jordan ističe da istraživanje pomaže razumjeti na koje sve načine kulture i društva podnose iznenadne udare i katastrofe. Čak i u najnemogućijim situacijama preživjeli i zajednice imaju izbore, koliko god ograničene — moraju djelovati i odlučivati, prilagođavati se, surađivati i tražiti nove veze i društvene mreže.
To je zaključak koji vrijedi i danas, i to ne samo za arheologiju. Kad se država nađe pred udarom — bilo prirodnim, bilo gospodarskim — pitanje nije hoće li institucije reagirati, nego hoće li reakcija biti unaprijed pripremljena ili improvizirana na terenu. Jomoni nisu imali ni državu ni pričuvu. Imali su samo sposobnost da se prilagode. Sedam tisuća godina kasnije, to je i dalje najpouzdaniji obrambeni mehanizam koji jedno društvo može imati.
0 komentara
Još nema komentara. Budite prvi.