ZNANSTVENO ČUDO – Odredite krvnu grupu bez laboratorije i bez struje

Test krvne grupe i hematokrita koji inače traži laboratorij, struju i obučeno osoblje mogao bi stati u dlan i trajati koliko i minuta razgovora.

Istraživački tim predvođen profesorom Chien-Fu Chenom s Nacionalnog sveučilišta Tajvan razvio je plastični čip koji se pokreće ručnom centrifugom, bez ikakvog napajanja. Na čip se stavi kap krvi iz prsta, oko tri mikrolitra, i nakon otprilike minute očita se krvna grupa i udio crvenih krvnih stanica. Rezultati su objavljeni u časopisu Biosensors and Bioelectronics.

Princip je jednostavan. Okretanjem ručice krv se potiskuje kroz vijugave kanale u kojima su prethodno naneseni reagensi za A, B i Rh skupinu. Ako se krv poklapa sa skupinom, crvene stanice se zgrušaju i ostanu zarobljene na kraju kanala, na procjepu otprilike deset puta užem od ljudske dlake. Tako nastaje crvena pruga koja na prvi pogled pokazuje grupu. Duljina te pruge, očitana prema skali otisnutoj na čipu, otkriva hematokrit — postotak krvi koji čine crvene stanice, a koji upućuje na gubitak krvi ili anemiju.

Što pokazuje test na 21 uzorku

Na 21 uzorku bolesnika iz bolnice rezultati su se blizu poklopili s onima standardnih bolničkih analizatora. Očitanja su ostala ista neovisno o tome koliko je brzo okretana ručica, što je važno jer se u stvarnim uvjetima — u vozilu hitne pomoći ili pod šatorom — tempo ne može kontrolirati.

„Cilj nam je izvući dva ključna krvna testa iz laboratorija i staviti ih u ruke prvih spasilaca, bez struje i bez specijalizirane obuke”, rekao je Chen, ugledni profesor na Institutu za primijenjenu mehaniku.

To zvuči kao rješenje za mjesta gdje bolnički analizator jednostavno nema gdje biti priključen: seoske ambulante, poplavljena područja, ratne zone, planinske stanice. Hitna transfuzija bez poznate krvne grupe rizik je koji liječnici izbjegavaju, a hematokrit je često prvi signal da bolesnik krvari iznutra.

Pitanje koje studija ne postavlja

Ostaje, međutim, ono što svaka ovakva vijest iz laboratorija ostavlja po strani: tko će taj čip proizvoditi i po kojoj cijeni. Studija opisuje prototip i njegovu točnost, ali ne i put do masovne proizvodnje, ni cijenu po komadu, ni hoće li jeftina verzija stići do onih kojima je najpotrebnija ili će završiti kao skupa oprema u dobro opremljenim klinikama zapadnih zemalja.

Iskustvo s brojnim medicinskim inovacijama zadnjih desetljeća pokazuje isti obrazac: jeftino rješenje ostane skupo dok ga ne preuzme veliki proizvođač, a onda se cijena formira prema tržištu, ne prema potrebi. Ako čip zaista košta nekoliko eura i ne traži struju, to je prilika da zemlje same organiziraju nabavu i distribuciju, umjesto da čekaju da im je kroz desetljeće dostavi dobavljač iz inozemstva.

Tehnologija je, u ovom slučaju, najmanji problem. Problem je, kao i obično, hoće li netko lokalno prepoznati njezinu vrijednost prije nego što je prepozna netko drugi.