Osam tisuća žabljih kostiju otkrilo tko je vladao rimskim močvarama

Osam tisuća žabljih kostiju iz jednog rimskog jarka na trasi autoceste A14 kod Cambridgea konačno je dobilo krivce: ptice grabljivice.

Arheolozi su ostatke iskopali između 2016. i 2018. godine tijekom radova na dionici od Cambridgea do Huntingdona. Deset godina kasnije, tim s Bournemouth sveučilišta i londonske arheološke službe MOLA zaključio je da su kosti ostale nakon što su žabe pojele sove močvarice i eje strnjikare. Rezultati su objavljeni u časopisu Environmental Archaeology.

Ključni trag bio je na samim kostima. Doktor Paul Clarkson primijetio je vijest o otkriću i sam kontaktirao višu zooarheologinju Vicki Ewens kako bi pokrenuo dodatnu analizu. Usporedbom oštećenja na žabljim kostima s prijašnjim studijama utvrdio je da su ih proždirale ptice grabljivice — najvjerojatnije sove i eje.

Jarak koji se napunio u godinu dana

No time priča nije završila. Terenski nalazi pokazuju da se jarak ispunio unutar jedne godine, pa je ostalo pitanje kako je toliko kostiju završilo na jednom mjestu u tako kratkom roku.

Odgovor je dao novi metodološki pristup: mjerenje žabljih nadlaktičnih kostiju. Pokazalo se da je većina žaba uginula mlada, pojedenih tijekom zime prve godine života. Radiokarbonsko datiranje bečkog sveučilišta smjestilo je ostatke u rimsko razdoblje, prije otprilike 1700 godina.

Kontekst se poklopio. Močvarna voda povlačila se iz doline u rimsko doba i stvarala idealne uvjete za razmnožavanje žaba — što je značilo obilan plijen za ptice. Analiza puževa, peludi i ugljena pokazala je i da su šume postupno krčene za ispašu stoke. Do rimskog razdoblja otvoreni prostori prevladali su, a žabe su izgubile drveće koje ih je štitilo od lovaca iz zraka.

Što nam govori pogled iz ptičje perspektive

Istraživanje ne staje na prehrambenom lancu. Rješavanje ovog slučaja daje naznake i o kretanju ljudi u rimskom razdoblju. Manje naseljen krajolik i sezonski dolasci zajednica radi premještanja stoke na nove pašnjake mogli su olakšati lov pticama.

Ewens je zaključila da suradnja pokazuje kako i najmanja životinja s nalazišta može rasvijetliti ne samo nekadašnje okolišne uvjete nego i ljudsku aktivnost u širem krajoliku.

Ovdje valja zastati. Britanski arheolozi desetljeće su uložili u identifikaciju nekoliko tisuća žabljih kostiju, a javnost je dobila temeljitu studiju u otvorenom pristupu. Ista zemlja u međuvremenu nije uspjela organizirati ni javnu raspravu o tome koliko je iskopavanje duž trase autoceste stajalo poreznih obveznika, ni o tome kako se takvi nalazi vraćaju zajednicama čija je zemlja preseljena.

Znanstvena radoznalost nije sporna. Sporno je što se preciznost primjenjuje na kosti iz jarka, a ne na račune za velike infrastrukturne projekte. Pogled iz ptičje perspektive otkriva mnogo o rimskim močvarama — o vlastitom dvorištu, čini se, mnogo manje.