Nortumbrija nije bila siromašna nego je svjesno kovala bakreni novac

Analiza kovanica i dragocjenih metala iz Nortumbrije pokazuje da ta anglosaksonska kraljevina nije bila siromašna kako se dosad mislilo, nego je bakrene novčiće kovala vlastitom odlukom.

Istraživanje Johna Lukea Carsona, objavljeno u časopisu Antiquity, obuhvatilo je svaki dosad pronađeni skup zlatnih i srebrnih predmeta iz devetog stoljeća na području Nortumbrije, kraljevstva koje je pokrivalo veći dio današnje sjeverne Engleske i južne Škotske. Rezultat je prva cjelovita slika dostupnosti plemenitih metala u toj državi.

Zaključak je obrnuo uvriježenu teoriju. Srebra je bilo u izobilju. Zlata je bilo manje, ali i dalje dovoljno da se zaključi kako je Nortumbrija trgovala s više strana i gospodarski bila živa.

Vikinzi nisu ispraznili blagajnu

Dosadašnje objašnjenje glasilo je da su vikinški napadi, koji su počeli krajem osmog i nastavili se u devetom stoljeću, iscrpili srebro iz kraljevstva. Bez plemenitog metala, vladar je navodno morao kovati novac od bakrene slitine. Carson je tu tezu provjerio protiv arheoloških nalaza i ona nije izdržala.

Umjesto prisile, nameće se izbor. Nortumbrija je namjerno snizila vrijednost svoje kovanice, i to s računicom.

Bakreni novac kovan je u većim količinama od prijašnjeg srebrnog. Manja vrijednost značila je da ga može koristiti veći broj ljudi i to češće — u svakodnevnoj trgovini, na tržnici, za sitne kupnje. Srebrni novčić bio je prevelik zalogaj za običnog čovjeka.

Kralj je naplatio kovanje

Iz toga su proizašle dvije koristi. Pučanstvo je dobilo sredstvo plaćanja primjereno svojim potrebama, a vladar je mogao oporezovati sve veću kovačku djelatnost. Novac se vraćao u blagajnu kroz kanal koji prije nije postojao.

To je poanta koju vrijedi istaknuti: država koja kuje vlastiti novac ne mora ga vezati uz plemeniti metal da bi bila jaka. Upravo suprotno — kovanica manje vrijednosti, puštena u široku optjecaj, pokreće proizvodnju i zaposlenost na razini koju srebrni novac nikad ne bi dosegnuo. Nortumbrija je to shvatila prije dvanaest stoljeća.

Današnje države, pak, prepuštaju monetarnu politiku središnjim bankama koje nisu pod nadzorom parlamenti, a vlastitu valutu vežu uz tuđu. Rezultat je isti kao da su nasilno vraćene na srebrni novčić: premalo novca za običnog čovjeka, previše moći u rukama onih koji ga izdaju.