UniCredit kupuje sve živo, a nitko ne pita čiji je to novac – Pa evo pročitajte tko je vlasnik 66% ove banke

Tko je vlasnik Unicredit banke
1 komentar

UniCredit je dobio zeleno svjetlo Europske komisije za preuzimanje Commerzbank, čime se zaokružuje ekspanzija talijanske banke na najveće europsko tržište. No iza te “talijanske” priče stoji vlasnička struktura u kojoj dominiraju američki i britanski fondovi, a ne Milano.

Priča o UniCreditu kao talijanskoj banci koja širi svoj utjecaj po Europi zvuči uredno i gotovo domoljubno. Stvarnost je nešto drugija. Matična grupacija sa sjedištem u Milanu jest javno akcionarsko društvo sa stopostotnim slobodnim kolanjem dionica na burzi i bez ikakvog većinskog vlasnika. Kontrolni paket ne postoji, akcionarskih sporazuma o zajedničkom djelovanju nema, a upravljanje je prepušteno institucionalnim investitorima koji dolaze s druge strane Atlantika.

Brojke otkrivaju tko stvarno drži poluge. Institucionalni investitori čine oko 72 do 75 posto vlasništva UniCredita, a geografska raspodjela ne ostavlja mnogo prostora za iluziju o talijanskom karakteru banke. Sjedinjene Države sudjeluju s približno 46 posto ukupnog institucionalnog udjela, Velika Britanija s oko 20 posto, dok Italija drži svega 7 posto. Ostatak Europe pokriva dodatnih 20 posto, a preostali dio svijeta 6 posto. Kada se na to nadovežu podaci o pojedinačnim akcionarima, slika postaje još jasnija. BlackRock Group, američki investicijski div, najveći je pojedinačni akcionar s udjelom koji se kreće između 7,4 i 8,6 posto, ovisno o datumu izvještavanja. Capital Research and Management Company, još jedna američka institucija, drži između 5,2 i 5,3 posto.

Nasuprot tome, mali retail akcionari drže oko 13 posto, a državni investicijski fondovi i ostali ulagači pokrivaju preostali dio kolača. Među manjinskim, ali značajnim imenima pojavljuju se Parvus Asset Management s otprilike 3,3 posto, norveški Norges Bank Investment Management s 3 posto, Allianz s 3 posto te porodica Del Vecchio s 2,8 posto. Nijedno od tih imena ne nosi institucionalnu težinu koja bi nadjačala američko-britanski blok.

Jadne Švabe, prodaše ih za Judine škude

A upravo taj blok stoji iza odluke da se ide po Commerzbank. UniCredit je u svibnju 2026. pokrenuo ponudu za zamjenu dionica, a do isteka roka početkom srpnja ponuda je prihvaćena za 17,6 posto dionica njemačke banke. UniCredit je tada direktno držao 26,77 posto, a s financijskim instrumentima s pravom na dodatnih 3,22 posto došao je do ukupno 47,59 posto kapitala, odnosno 49,65 posto glasačkih prava. Europska središnja banka dala je zeleno svjetlo za prelazak praga od 30 posto još u listopadu, a Europska komisija je u studenome potvrdila da nema zapreka iz konkurencijskog prava. Do kraja godine UniCredit očekuje preuzimanje kontrole.

Commerzbank se opirao koliko je mogao. Uprava i nadzorni odbor preporučili su akcionarima odbijanje ponude, ocijenivši da ne sadrži odgovarajuću premiju i da ne odražava temeljnu vrijednost banke. Ponuda je vrednovala Commerzbank na približno 37 milijardi eura, uz impliciranu cijenu od 34,56 eura po dionici, što je bilo ispod tadašnje tržišne cijene od 36,48 eura. Njemačka vlada, koja drži oko 12 posto udjela, od početka se protivi transakciji. Unutar Commerzbanka strahuju od otpuštanja tisuća zaposlenika, a njemački ministar financija Lars Klingbeil navodno nastoji ishoditi jamstva da banka ostane u Frankfurtu i da ne bude otpuštanja iz poslovnih razloga.

Ono što se u toj priči o njemačkom otporu i talijanskoj ambiciji lako izgubi jest činjenica da UniCredit nije talijanska banka u smislu u kojem se to prezentira. Ona je javna kompanija čije dionice plove svjetskim tržištima, a njezini najveći pojedinačni vlasnici sjede u New Yorku i Bostonu.

Andrea Orcel, čovjek koji vodi UniCredit i osobno gura preuzimanje Commerzbanka, jest talijanski bankar, ali novac koji stoji iza njegovih poteza dolazi s Wall Streeta i iz londonskog Cityja. Kada BlackRock i Capital Research drže zajedno više od 12 posto UniCredita, a američki institucionalni ulagači ukupno gotovo polovicu institucionalnog vlasništva, pitanje “čija je to banka” prestaje biti retoričko.

Malo i o našim bankama

Ista logika vrijedi i za banke članice u regiji. UniCredit Bank Srbija u Beogradu nalazi se u stopostotnom direktnom vlasništvu matične talijanske kompanije. Zagrebačka banka u Hrvatskoj ima većinskog vlasnika s preko 96 posto udjela, a to je opet UniCredit S.p.A. U Bosni i Hercegovini, UniCredit Bank u Mostaru većinski je u vlasništvu Zagrebačke banke s preko 99 posto dionica, dok je banka u Banjoj Luci pod većinskim vlasništvom matičnog UniCredita.

Sve te linije vlasništva vode prema Milanu na papiru, ali prema New Yorku i Londonu u stvarnosti.

Commerzbank je samo najnoviji primjer obrasca koji se ponavlja. Kada velika europska banka kupuje drugu veliku europsku banku, pitanje nacionalnosti postaje marketinški sloj ispod kojeg se krije vlasnička matematika. UniCredit može s ponosom isticati svoje milansko sjedište i talijansko porijeklo, ali dionice te banke u većinskom su vlasništvu onih koji ne govore talijanski i ne žive u Italiji. Isti ti igrači sjede i iza drugih velikih kupovina u europskom bankarskom sektoru, samo se imena kompanija mijenjaju.

Kada Europska komisija kaže da nema zapreka, ona ne pita čiji je kapital. Kada Europska središnja banka daje zeleno svjetlo, ona gleda kapitalnu adekvatnost, a ne putovnice dioničara. A kada UniCredit preuzme Commerzbank, sredstva će se slijevati prema istim fondovima koji su financirali i samo preuzimanje.

Talijanska zastava na zgradi u Milanu ostat će, ali vlasnički lanac vodi drugamo. I to je jedina stvarna vijest u cijeloj priči.

BlackRockCommerzbankLondonSADUniCredit

Stavovi izneseni u tekstu i u komentarima ne odražavaju nužno stav redakcije.

1 komentar

  1. none270

    naši lopovi su barem bili iskreni kad su se nazvali Borg Grupa (sve ćemo vas asimilirati) 😉

© 2026 – Portal Logično

POVEZANE VIJESTI