Pandemijski sporazum WHO – Što ako farmaceutske korporacije pišu pravila igre?

Zamislite svijet u kojem su znanost i javno zdravlje tek kulisa za veliko farmaceutsko pozorište, gdje najglasniji igrači određuju što je “sigurno”, a svaki pokušaj kritičkog propitivanja proglašava se napadom na čovječanstvo. Upravo takav osjećaj budi novi Pandemijski sporazum Svjetske zdravstvene organizacije, iza čije plemenite fasade, reklo bi se, odzvanja zveckanje milijardi i interesnih lobija.

Afere iz posljednjih godina pokazale su da transparentnost i odgovornost često gube bitku protiv moći farmaceutskih divova i političke elite. Još uvijek nije jasno tko je i kako odlučivao o europskim ugovorima za cjepiva protiv COVID-19. Predsjednica Europske komisije, Ursula von der Leyen, našla se pod istragom zbog tajnih pregovora s Pfizerom, a milijarde eura javnog novca preusmjerene su prema farmaceutima, dok su detalji ugovora ostali skriveni od javnosti. Poruke su “slučajno” nestale, a dokumentacija se štiti debelim slojem birokratske magle. Sve se odvijalo u atmosferi hitnosti, gdje su procedure skraćivane, a znanstvena pitanja ostavljana za neka bolja vremena.

Sada, novi WHO sporazum institucionalizira upravo takvu “hitnost”. Lijekovi i cjepiva mogu se brže odobravati, a regulatorna tijela dobivaju zadatak ekspresnog djelovanja – no tko jamči da se pri tom neće preskočiti nužna znanstvena propitivanja? U praksi, otvara se prostor da farmaceutske kompanije lansiraju proizvode na globalno tržište prije nego što znanost pruži cjelovite odgovore o učinkovitosti i sigurnosti. Kada tomu dodamo međunarodnu koordinaciju koju predvode političari skloni zaboravu SMS-ova i e-mailova, rizik od novih afera nije zanemariv.

Ono što najviše zabrinjava jest način na koji se znanstvena kritika i javna rasprava već danas pokušavaju ušutkati. Službeni narativ postaje svetinja: kritičari cjepiva ili lijekova vrlo lako završavaju u ladici “teoretičara zavjere”, dok društvene mreže i mediji na valu “zaštite javnog zdravlja” sve češće cenzuriraju sadržaje koji propituju službene odluke. U atmosferi straha i žurbe, svako legitimno znanstveno pitanje može postati opasno, a prostor za neovisnu analizu sve je uži.

Sukob interesa nije teorija, nego praksa. Kada isti ljudi iz sjene sjede u odborima koji dijele novac, dogovaraju nabave i definiraju javne politike, rezultat je neizbježan: skupi i novi lijekovi dobit će prednost pred starima, generički i pristupačni tretmani bit će zanemareni, a svaki upitnik u očima znanstvenika nailazi na zid šutnje. Tko pokušava otvoriti tu temu riskira javnu diskreditaciju i napad da “opstruira napredak”.

Sve to dugoročno vodi gušenju inovacije i znanstvenog integriteta. Ako samo izabrane kompanije imaju pristup podacima i globalnim tržištima, mali inovatori, istraživači i open source rješenja nestaju iz vidokruga, a znanost se pretvara u servis za potvrđivanje narudžbi velikih farmaceutskih igrača. Umjesto otvorenog propitivanja, dobivamo birokratsku “znanost” koja se koristi za opravdavanje odluka donesenih izvan reflektora javnosti.

Pandemijski sporazum WHO trebao bi biti jamac zdravlja i solidarnosti, ali u ovom obliku postaje instrument kojim se moć koncentrira u rukama korporacija i političkih elita. Lekcija afere Ursule von der Leyen je jasna: ako nema transparentnosti, ako nema prostora za kritiku i znanstveno preispitivanje, zdravlje građana postaje tek još jedan argument za nove milijarde na računima farmaceutskih divova.

Na kraju, pravo na sumnju, propitivanje i otvorenu znanstvenu raspravu mora biti temelj svakog zdravstvenog sustava. Sve drugo vodi nas u svijet gdje pandemije neće biti jedini izvor nesigurnosti – nego i sama borba za istinu.

10 spornih točaka iz WHO Pandemijskog sporazuma

• Brzo odobravanje lijekova i cjepiva bez dugoročnih studija – U žurbi za reakcijom dopušta se hitno odobravanje novih proizvoda bez potpunih kliničkih ispitivanja, što otvara vrata za rizike po zdravlje građana.
• Središnja kontrola i međunarodni nadzor – Pojavljuju se tijela poput „Conference of the Parties“ koja mogu donositi odluke iznad nacionalnih zakona, smanjujući suverenitet država.
• Nedostatak transparentnosti u javnim nabavama – Ugovori s farmaceutima i nabava cjepiva ostaju povjerljivi, kao što smo vidjeli u slučaju afere s Europskom komisijom i Pfizerom.
• Gušenje znanstvene kritike i javne rasprave – Kritika službenih mjera i proizvoda može se proglasiti „dezinformacijom“ te tako biti cenzurirana.
• Pritisak na države za obavezno dijeljenje podataka i resursa – Države moraju dijeliti podatke, uzorke i zdravstvene informacije, što može ugroziti privatnost i sigurnost.
• Financijska moć farmaceutskih kompanija – Farmaceutske kompanije dobivaju monopol na tržištu i mogućnost plasiranja skupih proizvoda na štetu jeftinijih ili generičkih rješenja.
• Izostanak kontrole nad sukobom interesa – Nema učinkovitih mehanizama koji sprječavaju da isti ljudi sudjeluju u donošenju javnih odluka i upravama farmaceutskih tvrtki.
• Diskriminacija inovativnih i open source rješenja – Otvorena znanost i manji proizvođači često su isključeni iz globalnih procesa i nabave.
• Selektivna suradnja – dvije klase država – Najveće sile (SAD, Rusija…) nisu potpisale sporazum, što stvara podjele i ograničava učinkovitost sporazuma.
• Rizik za privatnost i sigurnost podataka – Globalna razmjena zdravstvenih podataka povećava opasnost od zloupotrebe informacija i cyber napada.

Zelena agenda

Posebno je zabrinjavajuće što se u novom Pandemijskom sporazumu, uz pitanja javnog zdravstva i sigurnosti, uvodi i tema klimatskih promjena, čime se zdravstvene politike sve više prepliću sa zelenom agendom. Na prvi pogled, ova integracija djeluje kao logičan odgovor na globalne izazove. No, u stvarnosti se otvara prostor za zamagljivanje odgovornosti i stvaranje novih, skupih birokratskih slojeva, a istovremeno se širi narativ prema kojem su ljudi sami po sebi „problem“ za planet.

Zelena agenda, koju promiču institucije poput Europske unije, sve češće u komunikaciji i vizualima prikazuje čovjeka – pa čak i djecu – kao primarne zagađivače. Najočitiji primjer su kampanje u nekim zemljama, poput Njemačke, gdje se i malo dijete prikazuje kao simbol ekološkog tereta. Takav pristup opasno se približava narativima o „prevelikom broju ljudi na Zemlji“ i daje povod za ideje o kontroli stanovništva kao poželjnom rješenju za klimatske i ekonomske probleme.

Ovakve poruke, bile one izrečene izravno ili kroz podtekst, stvaraju društvenu klimu u kojoj se demografija i obiteljske vrijednosti počinju percipirati kao prijetnja, a ne kao resurs. Istovremeno, stvara se prostor za goleme investicije u „zelene“ tehnologije, često uz visoke troškove i minimalnu transparentnost. U kontekstu Pandemijskog sporazuma, gdje se već susrećemo s nedostatkom znanstvene debate i rizikom korporativnog utjecaja, dodatno uplitanje zelenih politika može značiti još veću birokratizaciju i udaljavanje od realnih potreba građana.

Ostaje ključno pitanje: hoće li u budućnosti zdravlje i okoliš doista biti zaštićeni, ili ćemo kroz ovakve integrirane politike svjedočiti novim oblicima društvene kontrole, pritiska na obitelji i povećanoj moći nadnacionalnih struktura – sve pod izlikom borbe za „veće dobro“?

Vrijeme je da se ova pitanja jasno otvore u javnoj raspravi, bez tabua i bez automatskog proglašavanja svake sumnje „negacionizmom“ ili „teorijom zavjere“. Samo tako možemo doći do stvarno pravednih i učinkovitih rješenja – za čovjeka, obitelj i prirodu.