Naša polja u ledini, a mi uvozimo hranu! Mogli bismo prehraniti pola Europa, a vidi – Europa hrani nas! Od mora do Karlovca nigdje čovjeka, nigdje domaće životinje, sve opustjelo, ljudi se iseljeni. Slavonija prazna!
Ovakve rečenice s uskličnikom na kraju možemo pročitati ili čuti svakog dana. Svi vide, a opet se nitko ne mrda s mjesta s kojeg vidi pa odseli u Slavoniju, Liku i počne se baviti poljoprivredom i stočarstvom. Lakše je čekati u redu pred trgovačkim centrom, napuniti kolica i provući karticu pa svisoka mudrovati o državnim strategijama iz kojih samog sebe izuzimaš. Krave, ovce smrde, a zajebano je orati, sijati, kupovati gnojiva i pesticide i ne znati hoćeš li ljetinu koju sačuvaš uspjeti uopće prodati i preživjeti zimu.
Danas se u Europi ozbiljnom poljoprivredom bavi manje od 3% ljudi. Prije kojih stotinjak godina, taj broj se penjao iznad 80%. Nikad nije bilo lako živjeti od poljoprivrede i na nju naslonjenog stočarstva.
Nekad se zemlja obrađivala ručno, motikom, a konjska snaga je bila upravo to – snaga konja koji vuče plug ili zaprežno vozilo. Ni konja nije mogao imati svatko. Tvoji pokrivači su bili dugi onoliko koliko imaš obradive zemlje. Nemaš li zemlje na koju možeš posijati pšenicu (za brašno i kruh), kukuruz (za brašno i stoku), djetelinu za zimsku prehranu stoke, e onda nema mjesta ni za konja.
Opet, bilo je onih kojima ni jedan konj nije bio dovoljan za obradu zemlje koju su imali, a dva konja su bila previše. Zato su ljudi išli u saveze koji su se tko zna zašto zvali suvezi. Onaj s jednim konjem i obradivom zemljom bi potražio nekog sličnog sebi, da ima zdravog i jakog konja i otprilike jednako zemlje. Dogovorili bi se i obrađivali s dva konja zemlju jednog i drugoga. Tako bi poštedjeli konje, skratili vrijeme rada koje bi iskoristili za prodaju usluge oranja drugima, koji nisu raspolagali s konjskim snagama.
Nije bilo dovoljno to s količinom zemlje, valjalo je da se ta dvojica u suvezu slažu i karakterno jer bi u suprotnom brzo suvez pucao, a to bi odjeknulo po selu i ne bi zvučalo lijepo. Tako su u suvez išli Joko i Blaž Dukin (majka mu bila Duka). Zemlje otprilike jednako, obojica su mogli pojesti sve što staviš i kad staviš pred njih (i ako ima još), obojica bi se smijali od jutra do sutra, obojica su trebali cipele iznad broja 48 koje bi rijetko gdje mogli pronaći pa im je kućni postolar bio Blajina iz četvrtog sela. Došao bi na biciklu, ocrtao im tabane na kakvom kartonu i vratio se za mjesec-dva s trikama (neka vrsta sandala) ili gumašima (nešto kao cipele s đonom od gume, uglavnom automobilske ili kakve slične).
Tako su jednom iz usluge orali Boji Benčovoj (udovici od Benca). Kad su završili posao, Boja je kako to i priliči skuhala večeru, što znači barem tri kila mesa, lonac juhe, krumpira, salate i barem dva bocuna vina, stavila im to na stol i makla se. Ajde Bojo i ti s nama, zvali su je. Ma neću, iman ja sinko u brunzinu za se, ja ću kasnije. Dakako, ova dvojica su pojeli sve u roku odmah pa je Boja morala u konobu natočiti još vina. Onda su još otvorili lonac i pojeli i ona dva komadića koja je Boja ostavila za se.
Sutradan je to Boja morala ispričati na dnevnom summitu na zidiću pod Marauzovim orasom. Nisu ni njih dvojica to tajili (smijući se dakako) pa je priča ostala desetljećima kružiti po selu kad bi tko koga nutkao da jede, a neće jer ima u ‘brunzinu ka Boja Benčova’.
Joko i Blaž Dukin su ostali u suvezu poprilično dugo, sve do pojave traktora. Ako i nisu imali tehnologiju, znali su surađivati na obostranu korist. Ljudi su surađivali i prije.
Sve do kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća se moglo naći još vitalnih obiteljskih zadruga čije izumiranje je bilo izvjesno, iako su stoljećima prije trajale kao organizacijski oblik života.
Pod zadrugom se nije podrazumijevalo isto što i danas. Tad su to su bile zajednice koje su imale glavara, uglavnom djeda i glavaricu baku, a članovi su bili njihovi sinovi, nevjeste i unučad. Zadruge bi znale brojati i po 60 članova. Uspješnost zadruge je ovisila u mudrosti glavara, slozi i radišnosti članova. Gradile bi kuće, kupovali zemlju, povećavali stada stoke, a kad zajednica preraste samu sebe, onda bi iz nje iznikla druga zadruga. Otud zaseoci nazvani po prezimenima po danas napuštenim krajevima.
Nisu nevolje zaobilazile ni zadruge, ni sela. Od bolesti, suša, do ratova. Valjalo je preživjeti, sačuvati nacionalno biće i predati ga nama danas. Čini se kao nebitno? Malo? Da?
Nije postojala socijalna država ili socijalna pomoć, niti mirovina, a nekakva novčana primanja su dolazila samo rijetkim državnim, carskim, kraljevskim službenicima. Svi ostali su se morali snalaziti sami za sebe. Činile su to zadruge i seoske zajednice.
Kako je rasla snaga države, tako je u istoj mjeri opadala snaga zadruge i seoske zajednice. Obitelji su padale od šesteročlanih do četveročlanih pa dalje na tročlane i evo sad imamo puno samohranih majki i očeva koji čine obitelj od dva člana. Ono što je nekad činila obitelj, danas čini država – ona pruža zaštitnu mrežu za sve one koji padnu ili trebaju pomoć.
No, kao što znamo, ništa nije besplatno. Djecu nam zato odgaja država, vremena za sebe o svoje hobije uglavnom nemamo, nismo gospodari svoje sudbine, ovisimo o stotinama stvari koje su izvan našeg utjecaja ili kontrole. Rijetki uspijevaju za se osvojiti komadiće slobode, uglavnom kroz poduzetništvo ili obrt.
Mislimo li zadobiti ponovo svoje slobode i ekonomsku neovisnost koja je preduvjet bilo koje neovisnosti, valjat će nam poći reverzibilnim putem. Možda suradnjom poput Joke i Blaža Dukina, udruživanjem sredstava i znanja, možda radom na jačanju zajednice.
Kako god, individualnost, atomiziranje pojedinca ga ne jača niti uvećava njegove slobode pa čak ni individualnost samu. Veći smo kad dijelimo i surađujemo.
Odličan članak, samo mala primjedba. Nije da nitko ne bi u Liku i Slavoniju baviti se poljoprivredom, samo ne možeš doći tamo i reći: ledino, evo me. Treba imati para i za takvo nešto, a para nema. Uostalom zato nitko neće otvoriti ni tvornicu. Tu bi država trebala odigrati ulogu i stvoriti uvjete, ali znamo sve o našoj državi. Ona će prodati sve onom tko bude zainteresiran. A bit će. Strane kompanije. Još nas donekle spašava loš katastar.
SoA,
Bravo. Odlican tekst i analiza.
Financijski i društveni inženjering razbija i kontinente, a kamoli neće zajednice reda veličine sela ili familije . . . strani distribucijski centri dobivaju izravne subvencionirane kredite za širenje na Balkan, sva zakonska regulativa je njima podređena, pa tako i Agrokor kad je preša u strano vlasništvo i posta Fortenova dobija je koncesije na zemlju po starim uvjetima duplo boljima od lokalnih OPG-ova . . . neka danas otac ili mater reće sinu ili ćeri da je ujutro u 0800h akcija u polju dica su već obučena kako će prijavit ”zlostavljanje” i socijalne službe, udruge i mediji odma reagiraju na to ”zlostavljanje”, počme se spominjat instabulska konvencija itd . . . a dica se u sebi smiju i po facebooku pišu kako su zajebali starce . . . ovo trenutno nije stvarno stanje u većini slučajeva, ali je ovo rastući trend tako da znamo di idemo i šta nas čeka .… Čitaj više »
kad se ruke slozne sloze sve se moze docice i do toga svjetu prijeti kanibalizam suvremenog svjeta
Da. Pojam ‘Južnoslavenske zadruge’ je poznat i u ekonomskoj povjesti…
Ako netko ne ‘uhvati uzde’ – ne bu dobro…
U drugim državama masovno ljudi zadnjih mjeseci se javljaju za rad u poljoprivredi.
Imamo li mi uopće kakvu vlast…? Farsa.
A zbog cega je tako. Neki ce reci zbog krivice ovih ili onih, najradije politicara. Ali stvar je u tome da je polodjelski zanat naporan, a to se umazenim jedincima ne radi vise. Zbog toga napustaju svoja stoljetna ognjista da bi u “pravednom” zapadu nasli svoju srecu, ne znajuci beknuti strani jezik ni 10 godina nakon sto su se izselili. Gledajuci kako im djeca sretno odrastaju na asfaltu velikog njemackog grada, druzeci se zajedno sa arapskom, turskom i pokojim “naskim” djetetom. Tako da im je buducnost idealna, mogu u prostituciju ili opci ulicni kriminalitet. A ne tamo na selu u hrvatskoj vukojebini raditi na svome ognjistu sa svojim kravama uz tamo neku sumu i tamo neki glupi cisti zrak i vodu. A opasno je na selu, djeca koja se presretno igraju bez kriminala mogli bi se ozljediti plivajuci u bistrom potoku ili penjajuci se po kojekakvim stablima. Sve je pocelo… Čitaj više »
SoA, da izabereš pet pametnih srednjoškolaca koji su, što je vrlo bitno, iz poštenih familja (znaju to u manjim sredinama da su se ova znanja o familijama prenosila sa koljena na koljeno i malo ih je koji su uspjeli zakamuflirati familijarne gafove iz prošlosti i predstaviti se da su ,što bi rekli, od kolina) kod kojih fenotip još nije odradio svoje i da im pod ingerenciju staviš policiju i pravosuđe, riješili bi za pola godine ne samo poljoprivredu nego i sve ostale probleme u državi.
Naprosto zato što je odavno poznat obrazac po kojem društvo napreduje, a to je red i samodostatnost kojoj je osnova proizvodnja hrane što je i poveznica tvoga članka i ovog komentara.
Naravno da je, u današnjim okolnostima, ovo hipotetsko-utopijska maštarija.
Eh, uvijek iste priče – Vojvodina, Slavonija, Mađarska,… svi mogu hranit pola Evrope. Bugari isto, a opet idu u tu istu Evropi, a i Rumunji koji isto tako mogu hranit pol Evrope.
Odličan članak. No, savezi, suvezi ili bolje rečeno zadruge itekako još postoje. Pošto sam iz Istre, talijanski je nekima materinji jezik i svi ga manje-više znamo. I tako sam, dok sam bio mlađi, tamo 90 tih, prije uvođenja eura u Italiji, znao ići tri mjeseca brati jagode u Val di Non ,Trentino. Prvo što me iznenadilo je da, im je njemački jezik svakodnevnica, i trebalo mi je vremena da shvatim da im je i mentalitet germanski. Savjetujem svim mlađima od 35 godina da tamo odrade, tri ili čak do 5 mjeseci. U roku odvamh početkom septembra nađe se ,,gazda”. Skupi se u ,,dolini” preko 20 000 tisuća berača iz cijeloga svijeta. Eksplozija boja, jezika i naroda. Sa svih kontinenata. Ja sam radio najteži ali i najbolje plaćeni posao. Ljestve dugačke (one stare drvene, lagane kao pero, od 7 do 15 metara. Znači, na ljestve i jabuku po jabuku, obavezno sa… Čitaj više »
Članak nije loš ali pomalo naivan. Današnja poljuprivreda je više high tech nego neka romantična predstava seljaka koji živi od zemlje i za zemlju.
Samo nekoliko podataka: Jeste li znali da se 1% globalne energije troši na proizvodnju amonijaka od čega se onda sintetizuju vještačka gnojiva bez kojih ova Visoko produktivna poljuprivreda ne bi postojala. Ona piletina koja se prodaje po 1.5-2 €/kg se “uzgaja” tako da se pilečem izmetu dodaju ulja (također industrijska) i na taj način nastaje Visoko energetska hrana za perad. Na sličan način se hrane one holandske krave koje daju 50 l/danu. O gliphostatu i ostalim high technology otrovima ne treba ni pričati
Dobra prica, drago mi je procitati ovako nesto, I sam se sjecam ovakvi prica sa druge strane moje Bosanske Krajine, JA se nalazim u Sarasota, FLorida vec 21 godinu I imam svoj Business vec 10 godina, Da bi zapoceo da radis za sebe I zapocnes bilo sto, u ovoj prici smo culi o saveznistvu u poljeprivredi nekada, a ja zelim da posjetim I u danasnjim vremenima. Da bi krenuo u svoj mali obrt I snove ostvario ma kakvi oni bili, moras se Pozdraviti sa trenutnim komfortnim zivotom koji zivis sad, sto hocu da Kazem je to : trenutno negdje radis I krpis kraj a krajem al opet prezivljavas I zivis kako tako, E kad zapocinjes business I zagrijan si za to , onda se I tog odreknes, pristanes na minimalno I boris se svakim danom cak I bez zarade pomices pomalo pomalo, I vjeruj da ce da dodje do zasluzenom,… Čitaj više »
Bila je hrvatska puna i s ljudima i s zivotinjama i sa sumama i sa tvornicama,a onda je 1990 dosla lustracija.i sad imaju sta imaju.
Moj komentar se koncentrirao na problem koji se vidi kod nas u Hrvatskoj.Imamo zemlju plodnu ,vodu ,strojeva za obradu dovoljno ,znanja kod poljoprivrednika dosta,pa i poticaji u poljoprivredi su u redu,prvo pitam vas zašto onda selo odumire?.Sada ću odgovoriti na to goruće pitanje,NEMA OSIGURANOG TRŽIŠTA.Silose za skladištenje su opljačkali ,tko ZNA SE,Privatizacija koja je kriminal čisti je nekažnjena kao i politička stranka koja je bila na vlasti u to vrijeme.dovoljno se diže kredita na međunarodnom tržištu da se potkupi biračko tijelo ,za ostanak na vlasti.Hrvatska je preuzela oko 4 milijarde Dolara duga od bivše države i proizvodne pogone koji su bili možda već lošiji ,ali ne i skroz za otpis,zadužila SE DO sada neviđenih razmjera ,čak i nepoznatih razloga za to ,dijeli i otima od države ,a ruke se drže (neki vele na novčaniku)na srcu kako bi pokazali kako vole tu državu.