Živjeti od vlastitog rada

Da se od nerada može živjeti, i to čak veoma dobro, to je u praksi bezbroj puta potvrđeno. Ali jučer sam se uvjerio da se lijepo i pošteno može živjeti i od vlastitog rada.

Ovaj šaljivi podnaslov je sačinjen od dijela razgovora koji sam jučer čuo u voćnjaku Jose Živkovića iz Matića kod Orašja. Inače,  ovo selo je najpoznatije po brojnim korparima, ali ima i mještana koji se, kao Joso, bave drugim zanimanjima.

Na posjetu Josinom voćnjaku me nagovorio prijatelj koji je tvrdio da se sigurno neću pokajati i žaliti zbog posjete  i smatrati da je to bilo uzalud potrošeno vrijeme, jer je Joso „jedan od najboljih voćara u Posavini“. Uz to mi je prijatelj tvrdio da baš u tom voćnjaku upravo beru dozrele jabuke Gala „od kojih, a posebno Josinih, nema boljih za spravljanje tufahija“. E, ako je već o tufahijama riječ…

Uskoro smo se našli u voćnjaku, a pridružila su nam se još dva drugara pa je to bila prava ekipa kibicera i degustatora koji nisu mnogo znali o samim finesama proizvodnje, ali su bili odlični u ocjenjivanju okusa proizvoda. Vidjeli smo i isprobali razne jabuke, ali i kruške Viljamovke, koje je vlasnik sa svojom suprugom također brao toga dana.

Inače, voćnjak je na površini od tri hektara i ima oko osam hiljada stabala jabuke i kruške. Sve je to uredno obrađeno, povezano u špalir, sa sistemom za navodnjavanje i mrežama protiv tuče koje natkrivaju cijeli voćnjak.  Joso kaže da je ove godine mraz nanio veliku štetu voćnjaku i da je ostao s manje od polovice uroda, ali da će zato plodovi biti krupniji i cijena nešto bolja, što će ublažiti štetu koju je mraz učinio. Kaže da tržište ima već osigurano, da se za to nekoliko godina borio, a da su se do sada lanci prodaje uhodali, što je na početku bio veliki problem.

Velika je prednost što je u posao uključena cijela obitelj: Joso, supruga i dvoje odrasle djece, tako da sve rade sami, osim kad nastupi berba. Tada im ipak zatreba i pomoć izvan obitelji, ali i to su ublažili time što im sve sorte ne zriju u isto vrijeme, pa njih četvero ipak sami oberu veliki dio voćnjaka.

Najviše obranog voća ide u prodavnice bez mnogo obrade, ali ovi vrijedni voćari imaju rješenje i za ostale plodove. Svaki plod koji padne na zemlju odmah se isključuje iz konzumne upotrebe u prodavnicama. Jedan dio njih koriste za proizvodnju voćnih sokova u sokari koju također imaju u selu, a manji dio za rakiju. Otpada je vrlo malo. Obišli smo veći dio voćnjaka i na grani našli samo jednu trulu jabuku!

Vlasnik priča kako je zadovoljan svojim poslom i uspjesima koje postiže. Posebno je sretan što su i djeca uključena i što i ona uživaju u poslu, ali i što vidi da može pristojno živjeti cijela obitelj od posla koji vole i u kom su sami svoj gazda. Sretan je i što njegova djeca ne maštaju o odlasku vani, a on i supruga ne strepe od pomisli da će ostati sami.

Sada je posebna radost u kući, vrijeme je kad se počinju ubirati plodovi rada. Ali nije uvijek tako. Bolno je bilo nakon poplave vaditi mnoga stabla i obnavljati voćnjak. Nije lako bilo ni gledati kako mraz uzima svoj danak, ali i to je dio voćarskog posla. Čak je nelagodno i otkidati još zelene plodove sa stabala kako bi se njihov broj sveo na optimum koji stablo može podnijeti. Niti rezidbu obavljati nije posao bez emocija, a to se radi svake godine. Jedan red orezuje se jedan dan, trideset redova, cijeli mjesec. To uglavnom rade Joso i supruga.

Tako je to uvijek kad se radi – red gorčine pa red slasti. Ali onaj ko voli svoj posao, ko vrijedno radi, uglavnom u tome i uživa, baš kao i Joso i njegova obitelj. I takve obitelji ostaju, ne idu trbuhom za kruhom. Zar baš takve ne bi trebalo podržati? I sumještani, pojedinci, i vlast, a i mi koji smo prisutni u medijima?