Klub je slika sela

Tako se prije govorilo u mom i u mnogim drugim selima, misleći na to da se kroz, najčešće nogometni klub, vidi i kako stoji sve ostalo u selu.

Sjećam se kako je nogometni klub iz mog sela, koji su osnovali korpari i koji je po njima i nazvan Korpar, rastao i razvijao se, imao svoje uspone i padove, bio uspješniji ili manje uspješan. Kad je klub rođen, ja sam imao tek dvije godine i ne pamtim njegove prve igre, ali kasnije sam se polako uključivao i bio uvijek u toku o svim klupskim uspjesima i nevoljama.

Ispočetka igrači nisu imali ni čestite dresove. Na utakmice su odlazili zaprežnim kolima ili biciklima. Prali su se u kanalima, barama, ili u kofama vode. Igrali su na neravnim terenima, a ako je bila suša, nekada bi igračima samo noga zapalu u pukotinu u zemlji. Igrališta su se premještala u zavisnosti od trenutne situacije. Čim se nivo podzemne vode podigne, s Bare bi se igralište premjestilo na Radilište, ali kasnije je trajno rješenje nađeno na Snogama gdje je prethodno isušena močvara, teren nasut i malo podignut. Kako je klub rastao i postizao veće uspjehe, i infrastruktura je napredovala. Prvo je igralište ograđeno. Onda su napravljene svlačionice. Zatim kupatila, tribine, pa krov nad njima. Urađena je drenaža terena. Klub je dobio i svoj grb, zastavu, a kasnije čak i navijačku himnu:

Kako su igrači postajali stariji i mjesto u klubu prepuštali mlađima, stvorena je i ekipa veterana, a usporedo i omladinski tim, jer nije bilo mjesta za sve u samo jednoj postavi. Onda se došlo čak do pionira, a poslije rata i do ženskog podmlatka. Korpar je igrao od najniže lige do lige koja je pokrivala cijelu sjevero-istočnu Bosnu. Formiran je i odbojkaški klub, jer nisu svi mogli naći mjesto u nogometnom. Pa je onda osnovan još jedan nogometni klub, koji je dobio svoje igralište, svoju svlačionicu i ljude koji su ga vodili. Igrača je bilo napretek i nije čudo što su neki odlazili dalje, a da ih je bilo i u Prvoj saveznoj ligi Jugoslavije.

Došao je rat, selo je porušeno. Mještani su se razišli. Odbojkaški i mlađi nogometni klub su ugašeni. Ostao je nogometni klub Korpar, koji je i dalje važan, ljudi ga vole i podržavaju. Poslije rata je urađen značajan dio posla na poboljšanju uvjeta rada kluba, što najbolje oslikava tu podršku. Baš poslije rata su obnovljene i proširene klupske prostorije, natkrivene tribine, urađena drenaža na igralištu i tako dalje. Ali nema u selu ljudi koliko ih je bilo prije. Populacija je višestruko smanjena i sada se ne može naći u cijelom selu ni toliko mladića koliko treba za jednu postavu. Teško je uraditi čestit trening, pogotovo taktički, kad ne da nemate sparing ekipu, nego nemate gotovo ni jedan trening s cijelom jednom ekipom. Nekoliko igrača je iz okolnih sela koji ne mogu redovno trenirati.

Klub se ipak drži, odigrava sve utakmice, istina, u najnižoj ligi. Do kad će – ne zna se. Navijači daju sve od sebe, ali njih je malo i mogućnosti su im ograničene. I igrača je sve manje.

Da, to je sadašnja slika moga sela gledana kroz naočale kluba. Sumorna. A ima li rješenja? Naravno da ima. Rješenje je u popravci demografske slike, u povećanju broja stanovnika. A kako to uraditi – ni to se ne zna. I na tom polju se ništa ne radi, osim što se o njemu ponekad priča. Svi ostali problemi su mali u odnosu na ovaj. Sve vlasti bi trebale demografsku politiku staviti na prvo mjesto, ali to kao da niko ne razumije. Hoće li je nekada razumjeti i učiniti nešto konkretnije – eh, ni to se ne zna.