Tako se prije govorilo u mom i u mnogim drugim selima, misleći na to da se kroz, najčešće nogometni klub, vidi i kako stoji sve ostalo u selu.
Sjećam se kako je nogometni klub iz mog sela, koji su osnovali korpari i koji je po njima i nazvan Korpar, rastao i razvijao se, imao svoje uspone i padove, bio uspješniji ili manje uspješan. Kad je klub rođen, ja sam imao tek dvije godine i ne pamtim njegove prve igre, ali kasnije sam se polako uključivao i bio uvijek u toku o svim klupskim uspjesima i nevoljama.
Ispočetka igrači nisu imali ni čestite dresove. Na utakmice su odlazili zaprežnim kolima ili biciklima. Prali su se u kanalima, barama, ili u kofama vode. Igrali su na neravnim terenima, a ako je bila suša, nekada bi igračima samo noga zapalu u pukotinu u zemlji. Igrališta su se premještala u zavisnosti od trenutne situacije. Čim se nivo podzemne vode podigne, s Bare bi se igralište premjestilo na Radilište, ali kasnije je trajno rješenje nađeno na Snogama gdje je prethodno isušena močvara, teren nasut i malo podignut. Kako je klub rastao i postizao veće uspjehe, i infrastruktura je napredovala. Prvo je igralište ograđeno. Onda su napravljene svlačionice. Zatim kupatila, tribine, pa krov nad njima. Urađena je drenaža terena. Klub je dobio i svoj grb, zastavu, a kasnije čak i navijačku himnu:
Kako su igrači postajali stariji i mjesto u klubu prepuštali mlađima, stvorena je i ekipa veterana, a usporedo i omladinski tim, jer nije bilo mjesta za sve u samo jednoj postavi. Onda se došlo čak do pionira, a poslije rata i do ženskog podmlatka. Korpar je igrao od najniže lige do lige koja je pokrivala cijelu sjevero-istočnu Bosnu. Formiran je i odbojkaški klub, jer nisu svi mogli naći mjesto u nogometnom. Pa je onda osnovan još jedan nogometni klub, koji je dobio svoje igralište, svoju svlačionicu i ljude koji su ga vodili. Igrača je bilo napretek i nije čudo što su neki odlazili dalje, a da ih je bilo i u Prvoj saveznoj ligi Jugoslavije.
Došao je rat, selo je porušeno. Mještani su se razišli. Odbojkaški i mlađi nogometni klub su ugašeni. Ostao je nogometni klub Korpar, koji je i dalje važan, ljudi ga vole i podržavaju. Poslije rata je urađen značajan dio posla na poboljšanju uvjeta rada kluba, što najbolje oslikava tu podršku. Baš poslije rata su obnovljene i proširene klupske prostorije, natkrivene tribine, urađena drenaža na igralištu i tako dalje. Ali nema u selu ljudi koliko ih je bilo prije. Populacija je višestruko smanjena i sada se ne može naći u cijelom selu ni toliko mladića koliko treba za jednu postavu. Teško je uraditi čestit trening, pogotovo taktički, kad ne da nemate sparing ekipu, nego nemate gotovo ni jedan trening s cijelom jednom ekipom. Nekoliko igrača je iz okolnih sela koji ne mogu redovno trenirati.
Klub se ipak drži, odigrava sve utakmice, istina, u najnižoj ligi. Do kad će – ne zna se. Navijači daju sve od sebe, ali njih je malo i mogućnosti su im ograničene. I igrača je sve manje.
Da, to je sadašnja slika moga sela gledana kroz naočale kluba. Sumorna. A ima li rješenja? Naravno da ima. Rješenje je u popravci demografske slike, u povećanju broja stanovnika. A kako to uraditi – ni to se ne zna. I na tom polju se ništa ne radi, osim što se o njemu ponekad priča. Svi ostali problemi su mali u odnosu na ovaj. Sve vlasti bi trebale demografsku politiku staviti na prvo mjesto, ali to kao da niko ne razumije. Hoće li je nekada razumjeti i učiniti nešto konkretnije – eh, ni to se ne zna.

23 komentara
Priča o jednom klubu i jednom selu u poratno doba (sva su naša doba poratna, ja sam slušao o poratnom dobu u djetinjstvu kao i moja djeca danas) je priča o svim selima i njihovim kubovima.
U ratu su stradali mnogi, ali ukupni broj poginulih nije toliki da bi za sobom ostavio bitne demografske posljedice. One su nastale zbog iseljavanja. Od nekadašnjih 22 milijuna stanovnika u bivšoj državi, koliko nas sad ima? Pola? Ili malo više od pola?
Od onih koji su ostali, koliko je neoženjenih, koliko neudatih?
Nije nas mimoišlo ni ono što zovu trendom – ženidbe i udaje u sve poznijoj dobi kad se ima i nema prilika za samo jedno djete.
Prošlog ljeta, na kavi u jednom dalmatinskom gradiću, konobarica iz Ukrajine. U drugom konobarica iz Filipina.
Na kavi prijatelj i ja, kujemo politički plan – u općini stvoriti odjel za ćenidbe i udaje, čisto menadžerski posao. Organizirat ćemo u dogovoru s turističkim zajednicama, ugroženim općinama priljev ženske radne snage iz Ukrajine, potom osmisliti cijeli kulturni program za upoznavanje s našim lokalnima. Zadatak – poženiti ih!
Naravno, od tog neće biti ništa jer ovakvi ne osvajaju vlast.
Trenutno je svakoj vlasti isplativije progoniti vlastito stanovništvo u inozemstvo na rad i brati njihov novac kroz poreze, nego li riskirati s novim, mlađima koji bi mogli pokazati da interese zajednice vide drugačije.
K Gangstreru na instrukcije.
Puno je starih momaka po ruralnim dijelovima.
Šteta baš,izumiru mjesta ,običaji, ljudi.
Odlična ideja..
Inače u kofa (limena kanta ,amper)…u djelovima BiH kova
Ovako nesto napisati se moze samo na balkanu. I jos da dobije odobravanje od komentatorice slonice. Da je ovo napisano u skandinaviji ljudi bi se zgrazavali. Koji to mi koliko nas sada ima. Koji to trend pa se kasnije zenimo ? A da autor koristi jedninu , ne mnozinu. A da gledate svoje poslove i svoj zivot. I pustite druge ljude da zive svoje zivote. Osnovni problem u vecini drzava bivse juge je upravo ovakav mentalitet i gledanje u zivote drugih ljudi.
Pa da ne gledate komentare i ne komentirate moglo bi se reći da da ne gledate živote drugih,ali nalaziti za shodno komentirati komentirane upise i te kako gledate živote drugih,i očito djelite mentalitet kojem se toliko čudite.
Društvo nije puki zbroj pojedinaca. Individualni problemi doista jesu indvidualni, pojedinačni dok je njihov broj malen, neznatan. No, o čemu god se radilo, kad brojke prijeđu nekakav prag, osobni problemi postaju problem društva. Bilo da je riječ o blokiranom računu ili padu nataliteta.
Skandinavske zemlje koje navodiš kao tvoj mentalni uzor također shvaćaju problem nataliteta kao društveni. Rješavaju ga onako kako znaju, dopuštanjem imigracije.Ili otimanjem djece od useljenika te njihovo udomljavanje preko socijalnih službi autohtonim parovima.
Dakle, tvoj osvrt je promašen, odraz skučenosti u promišljanjima, nesvjesnosti šire slike.
A sto ce ukrajinci da ozene
Poljakinje. Ima ih čuda tamo.
POSAVSKI GASTARBAJTERI
Majska kiša rominja i sipi,
Posavina od praznine kipi.
Svećenici i još par tajkuna,
Preostala jedina fauna.
Sve sposobno već je u Evropi,
nadničari, da kraj s krajem skrpi.
Progutali keder demokratski,
ratovali, da robuju bratski.
Trava buja, sela zauzima,
smrdljiv zadah imperijalizma.
Profit vlada, nema mjesta slozi,
sela prazna ko Jugo- izlozi.
Sam još ljeti Posavina živne,
kada kući bjelo roblje stigne.
Svadbe, pjesme … pa se lakše diše,
„Do tako sam …“ na kvadrat i više.
A kad rode ka jugu polete,
gastarbajter napušta ognjište.
Zaigra mu samo jabučica,
Merdžom plovi, „moderna“ selica.
Lomi grane, tuđa vesla sisa,
njegov život, raspeće Isusa!
Sunce nisko, tuče sa zapada,
djedovinom neko drugi vlada!
Pletač Pruća
Taman po mjeri Pletaču.
Kada idemo na turnire
posudimo sve igrače iz protivničkog kluba
i od pet turnira osvojismo
pet puta zadnje mijesto .
NK ”TUDJY”
Psujemo obe momčadi !
ALA GUŠTA !
Zna se kako popraviti demografsku sliku!
Tako sto treba zauvijek maknuti “zna se”!
Nije Maminjo daleko.Ako Korpar hoće igrati Ligu prvaka trebao bi , jeli zna se…?
Korpar u Lizi ?
Liza očekuje s nestrpljenjem,sretna ?
Nije Liza mona da s nestrpljenjem očekuje Maminja.
Sve vlasti bi trebale demografsku politiku staviti na prvo mjesto, ali to kao da niko ne razumije. Hoće li je nekada razumjeti i učiniti nešto konkretnije – eh, ni to se ne zna.
Od vlasti ne treba očekivati da urade bilo što za opće dobro i narod! Čića-mića i gotova priča!
Demografsku sliku mogu poboljšati samo ljudi, bilo povratkom ili dolaskom novih kojima je tu, zbog nečega, privlačno.
A ja pomislih da se demografska slika poboljšava rađanjem djece.
Kont’o sam gdje ima ljudi-ima i slobodnih aktivnosti, gdje ima slobodnih aktivnosti -bude i djece…
Izvolite, znalac, uhvatite se pera!
(Čekajući vaš uradak u meni krv kola u suprotnom smjeru :P)
Moj Ivo i tebi ce se praunuk zvati Johann ili Dirk
A da je slika sela jedna dobra tvornica. Pa da ljudi imaju posao , da ne odlaze.
Mali pogoni zadružnog profila. Može?
Ideal bi bio tvornica ili pogoni bilo koje velicine. Sa anarhistickim sistemom. Ni kapitalistickim ni komunistickim ni demokratskim. Sve su to prodavaci magle za neuk puk. Puk koji nikada nece imati svoje ja i biti svoj na svome u takvim sistemima. A za tako nesto ljudi moraju da otvore svoj um. Da shvate napokon da mogu biti svoji. Kad su mogli u africi valjda se moze i u evropi.
Da ne ispadne da pisem naucnu fantastiku takve su zajednice vec postojale u hrvatskoj prije 100 godina. A i somalija je prihvatila slican sistem.