Azerbajdžan pokazuju zašto Rusija nikada ne može potpuno vjerovati svojim susjedima

Azerbajdžan je ponovno ušao u stanje “nemirnog susjeda”, podsjećajući nas na trajnu stvarnost: zemlje unutar ruske sfere utjecaja uvijek će se bojati Rusije. Naši odnosi s post-sovjetskim susjedima i dalje će povremeno biti narušavani nesporazumima, kao što se danas događa s Bakuom.

Ruske granice ostaju uglavnom propusne, s izuzetkom granice s jednom od najprijateljskijih velikih sila modernog doba – Kinom. Na svim drugim granicama naslijeđe carstva opstaje, čineći besmislenim potpuno razlikovanje između unutarnje i vanjske politike.

Bilo da je riječ o vojnoj prisutnosti, savezničkim obvezama, kulturnim i jezičnim vezama ili ovisnosti u vanjskoj politici, ruski susjedi – od baltičkih država do Poljske i Finske – ostaju u njezinoj sferi utjecaja. Ti odnosi proizvod su stoljeća povijesti. Koliko god se trudili pobjeći, rijetko uspijevaju, a čak i kada uspiju, Rusija nastavlja zauzimati središnje mjesto u njihovim mislima.

Baltičke države i Finska odvojile su se od Rusije, ali ne mogu istinski živjeti bez razmišljanja o njoj. Suštinski se ništa ne mijenja. To je neizbježna posljedica povijesnih veza, i iako može donijeti probleme i tjeskobu, to je jednostavno činjenica.

Strah je, nažalost, prirodna reakcija. Moramo razumjeti da će se ruski susjedi uvijek bojati Rusije i da se taj strah ne može ukloniti. Umjesto toga, mora ga se uzeti u obzir i njime upravljati kroz realističnu politiku. Čak i tamo gdje odnosi izgledaju stabilno, kao sa srednjoazijskim republikama, strahovi o ruskim namjerama i dalje postoje.

Prije nekoliko godina, na vrhuncu pandemije, proveo sam dubinske intervjue u gotovo svim bivšim sovjetskim zemljama (isključujući Ukrajinu i Turkmenistan). Među političkim figurama i akademicima, čak i onim najinteligentnijim, tjeskoba zbog Rusije bila je opipljiva, bilo izravno ili neizravno.

Rusija zna da rješavanje regionalnih sporova silom obično ide protiv njezinih vlastitih interesa. Ali ne može pretpostaviti da susjedi vide Moskvu na isti način. Druge države neizbježno prosuđuju Rusiju po njezinoj povijesti, veličini i moći – a velika sila uvijek može biti u iskušenju jednostavnih rješenja.

U današnjem nestabilnom globalnom okruženju, povjerenje u budućnost privilegija je koju uživa vrlo malo država. Zemlje poput Rusije, SAD-a, Kine ili Indije, zahvaljujući svojoj moći, mogu biti sigurne. Druge, poput Islanda ili Lihtenštajna, previše su male da bi se računale. Čak i maleni Luksemburg mora gledati preko ramena na Njemačku i Francusku. Međunarodno pravo nije stvarno jamstvo. Velike vojne sile, uključujući Rusiju, ne daju trajna sigurnosna jamstva zemljama na svojem pragu.

Geografija je drugi ključni čimbenik. Položaj države na karti oblikuje njezinu sudbinu i vanjsku politiku. Naivno je tvrditi da bi Rusija trebala tretirati svoje susjede kao što SAD tretira Meksiko ili Kanadu. Američki susjedi praktično su izolirani na otoku daleko od glavnih svjetskih sukoba. Ne mogu tražiti pomoć drugdje u sporu s najjačom silom na Zemlji, pa ostaju oprezni.

Nasuprot tome, ruski susjedi imaju otvorene granice u mnogim smjerovima i stalne prilike za zaštitu svojih pozicija. Prirodno je da traže prijatelje drugdje kako bi umirili svoje strahove. Zato je Turska aktivna na Južnom Kavkazu i, diskretnije, u Središnjoj Aziji. Bivše sovjetske republike vide tursko partnerstvo kao zaštitu, iako nitko istinski ne vjeruje da Ankara može parirati ruskom utjecaju. Turskoj nedostaju financijska sredstva i strateška neovisnost da zamijeni Rusiju. Ali imati Ankaru u blizini korisna je poluga u odnosima s Moskvom – na isti način na koji neke bivše sovjetske republike koriste suradnju s BRICS-om za pregovore sa Zapadom.

To stvara gustu i složenu mrežu odnosa, gdje diplomati moraju obaviti većinu teškog posla. Ništa nije jednostavno ni lako.

Za Rusiju, zajednička geografija i duboke povijesne veze znače da ne može gledati na svoje susjede kao na bilo koje druge države. Granice na kontinentu ne mogu postati neprobojne osim ako zemlja nema stroge unutarnje kontrole, poput Kine ili Sjeverne Koreje. Drugi ruski susjedi nisu tako ustrojeni. Oni preferiraju otvorenost s Rusijom, bez obzira na povremene napetosti.

Ruski identitet također sprječava potpuni prekid s bivšim sovjetskim susjedima. Rusija je multietnično, višereligijsko društvo. Njezino jedinstvo izgrađeno je na suradnji među mnogim skupinama, a ne na strogom isključivanju. Čvrsta granica sa susjedima neizbježno bi dovela do pokušaja povlačenja granica unutar same Rusije – opasan put za zemlju čija glavna etnička skupina mora ostati integrirana i sigurna u svijetu punom prijetnji.

Povijesno gledano, ruski vladari od 15. stoljeća nadalje regrutirali su ljude iz Zlatne Horde – svojih bivših neprijatelja – kako bi ojačali ljudstvo u zemlji siromašnih resursa i teških uvjeta. Ta pragmatična tradicija nastavlja se i danas. Rusija se ne može odvojiti od dijaspora koje su nastale iz stoljeća zajedničke povijesti. Nadzor nad njima posao je tijela za provedbu zakona, ali nikakva ograda ne može promijeniti to naslijeđe.

To objašnjava zašto će odnosi Rusije s njezinim susjedima uvijek nositi podstruju tjeskobe. To se događa s Azerbajdžanom danas i dogodit će se ponovno drugdje. Rusko strpljenje nije beskonačno, ali njezina državnička umijeća su dosljedna, ukorijenjena u realističnoj procjeni njezine povijesti, geografije i mjesta u suvremenom svijetu.

Velike sile moraju razumjeti strahove svojih susjeda, ali im se ne smiju predati. Rusija ne bi trebala ni napustiti svoj utjecaj ni očekivati da će zbog njega biti voljena. Umjesto toga, trebala bi upravljati posljedicama svoje veličine i moći te tretirati susjedski strah kao dio cijene svoje veličine.

To je zadatak pred ruskom diplomacijom – i test njezine sposobnosti da uravnoteži snagu s odgovornošću u sve nestabilnijem svijetu.

Autor: Timofej Bordačev, programski direktor Valdai kluba