Dok propaganda o ukrajinskoj ”pobjedi” blijedi, da li se na Zapadu pojavljuje raskol?

Boriti se za koga?

NATO i Rusija se bore protiv proxy sukoba od napuštanja sporazuma o panevropskoj sigurnosnoj arhitekturi zasnovanoj na “nedjeljivoj sigurnosti” u Evropi “bez linija podjele”. Ukrajina je postala posljednja žrtva u kasnijoj borbi oko toga gdje povući nove granice.

NATO je svoju ulogu u sukobu predstavio samo kao podršku Ukrajini. Konsenzus je bio da će ukrajinske žrtve i zapadni ekonomski bol biti neophodna cijena za pobjedu. Međutim, šta se dešava kada se prihvati da Rusija pobjeđuje? Da li je to „podrška“ Ukrajini ako će proširenje sukoba rezultirati samo većim brojem ukrajinskih žrtava, gubitkom više teritorije i mogućim uništenjem ukrajinske države?

Podrška Ukrajini mogla bi se izraziti kao što NATO nudi nešto za pregovaračkim stolom kako bi se smanjili troškovi za Kijev. Zamislivo je da bi NATO mogao izvući značajne ustupke od Moskve ako bi Rusiji bilo ponuđeno ono što je tražila u protekle tri decenije – sigurnosne garancije koje uključuju kraj NATO ekspanzionizma i povlačenje američkih oružanih sistema sa njenih granica. Međutim, podrška Ukrajini na takav način bi poremetila narativ o nepogrešivosti NATO-a i o tome da je ona isključivo „snaga za dobro“.

Koga treba kriviti?

Iznenadni pomak sa narativa o pobjedi u narativu poraza zahtijeva da neko preuzme krivicu za gubitak rata. Podsjećajući da je Bajden za situaciju u toj zemlji okrivio političke lidere i njegovu vojsku Afganistana, američki lider je sada počeo okrivljavati Ukrajinu jer nije poslušala američka upozorenja o predstojećem ruskom napadu. Zauzvrat, Kijev koristi sve oštriji jezik da osudi svoje zapadne partnere jer nisu isporučili dovoljno oružja. Primjer je kako je ukrajinski ambasador u Berlinu čak nazvao njemačkog kancelara Olafa Scholza „ smrznutom jetrenom kobasicom “.

U SAD-u je bilo kritika Francuske zbog diplomatije s Rusijom i optužbi da Njemačka nije isporučila dovoljno oružja, dok je u Evropi sada više pitanja o beskompromisnom i konfrontirajućem stavu SAD-a prije ruske intervencije.

Identificiranje novih ciljeva

Novi narativ takođe treba da odražava nove ciljeve. Pobjeda nad Rusijom bila je cilj ujedinjenja unutar NATO-a. Uvijek je bilo nejasno šta znači pobjeda. Na primjer, da li je to uključivalo osvajanje Krima? Da li bi to podrazumijevalo više američkih oružanih sistema još bliže nervoznoj i poniženoj Rusiji, naoružanoj nuklearnim oružjem? Da li bi bilo u interesu Zapada da ima oslabljenu Rusiju s pretjeranim oslanjanjem na Kinu? Međutim, strateška nejasnoća o tome šta je „pobjeda“ podrazumijevala spriječila je podjele unutar vojnog bloka.

U porazu, suprotstavljene nacionalne interese je teže obuzdati i jedinstvo se potom raspada. SAD imaju određene interese u dugotrajnom ratu, koji bi Ukrajinu mogao pretvoriti u Afganistan za Ruse. Rat je već donio određene koristi za SAD, kao što je energetski i ekonomski raskol između EU i Rusije, osiguravanje blokovske discipline od strane Zapadnih Evropljana, učvršćivanje pozicije Ukrajine kao bedema protiv Rusije i slabljenje Moskve.

Neki se stoga zalažu za nabavku više oružja i odbacuju diplomatiju. Na primjer, američki predstavnik Dan Crenshaw podržao je mogućnost borbe protiv Rusije ukrajinskim životima: „Ulaganje  u uništavanje vojske našeg protivnika bez gubitka nijedne američke trupe čini mi se dobrom idejom.“ Američki državni sekretar Antony Blinken opisao je proxy rat u mnogo dobronamjernijim izrazima sugerirajući da SAD naoružavaju Ukrajinu kako bi osigurale da Kijev bude u ” najjačoj mogućoj poziciji za bilo kojim pregovaračkim stolom koji se može pojaviti”. Chas Freeman, bivši američki ambasador i pomoćnik ministra odbrane, kritizirao je ovu američku poziciju kao ciničnu “borbu do posljednjeg Ukrajinca”. Koriste li čelnici EU potencijalno članstvo da obuzdaju ukrajinskog Zelenskog?

Nasuprot tome, Zapadni Evropljani imaju više sigurnosnih rizika zbog pretvaranja Ukrajine u Afganistan na svom kontinentu. Štaviše, ispada da su sankcije razornije za članice EU nego za Ruse. Inflacija i ekonomski pad pustoše zapadnoevropske ekonomije, a Rusija preusmjeravanje jeftine energije i metala u Aziju predstavlja smrtnu kaznu za konkurentnost njihovih industrija. Pokušaji Washingtona da proširi ovaj ideološki sukob na Kinu kao „pristalicu Rusije“ također će učiniti da se Zapadni Evropljani više oslanjaju na SAD i poništiće svaku nadu u „suverenitet EU. ”

Lideri Njemačke, Francuske i Italije su stoga posjetili Kijev kako bi potaknuli početak mirovnih pregovora sa Rusijom. Ipak, čelnici EU su se retorički obavezali da će podržati Ukrajinu isporukom više oružja. Dok se, s jedne strane, obećanje budućeg članstva u EU koristi kao poticaj za nagodbu, s druge strane blok nastavlja da isporučuje oružje koje omogućava da se rat produži. Britanski premijer Boris Johnson je potom iznenađujuće posjetio Kijev, sljedećeg dana, kako bi se suprotstavio mirovnoj inicijativi uz obećanje o nastavku borbi jer će Velika Britanija “biti uz vas dok na kraju ne pobijedite”.

Pojavljuju li se novi narativi koji odražavaju podjelu između njemačkih, francuskih i italijanskih “majmuna predaje” s jedne strane, naspram američkih, britanskih i poljskih “ratnih jastrebova” s druge strane?

Autor: Glenn Diesen