Dvaput je dvaput, ali triput je za prave momke

Tko je god od čitatelja po naslovu sudeći pomislio kako je ovo članak o povećanju seksualne moći, prevario se jer ovaj članak to nije. Doduše, da ima nekih poveznica sa sredstvima koje muškarcima pomažu da mogu opet, to ima. Jer kao i kod stimulansa dvaput je dvaput, ali triput je za prave momke.

U primozgu sjećanja koja nam se, kao i nas same, u ovom igrokazu nastoje izbrisati, ostala mi je urezana slika jednog zagrebačkog tate kojega su policajci pred malim djetetom izbacili iz vlaka jer nije nosio masku i tom su mu prigodom zalijepili lice za zagrebački asfalt. Bilo je to u subotu 27. lipnja ove godine, a samo tri dana ranije Stožer civilne zaštite donio je Izmjenu odluke o načinu organizacije javnog prometa za vrijeme trajanja proglašene epidemije COVIDA-19 kojom propisuje putnicima u javnom prometu obvezu nošenja maske u javnom prometu. Na stranu sad što epidemija COVIDA-19 nikad nije proglašena kako nalaže čl.90 Ustava RH, na stranu što se Izmjena odluke donijela s datumom početka primjene 25. lipnja, iako taj isti čl. 90 Ustava nalaže kako se propisi, da bi vrijedili, najprije moraju objaviti u Narodnim novinama, a ne u medijima s kojima se dogovorio aranžman da bi izvještavali kako im se kaže, ajmo to sve na stranu i ajmo reći da je donesena odluka o obvezi nošenja maske u javnom prometu. Jest da ne pije vodu, al’ ajmo reć’. Primjenjujući tu odluku tri su policajca umjesto po zakonu „postupila po naređenju“, jer tko će se sa zakonima zamarat’ kad je ministar na liniji, a ministar kaže da takvima ne treba omogućiti ni da si kupe kruh, a kamo li da ih se pusti u vlak, pa je najbolje poslat’ pola postaje, uvalit’ tom teškom kriminalcu „ključ na lakat“ i zalijepit’ ga pred njegovim malim djetetom licem u asfalt.

Listajući kalendar sjećanja dalje u glavi sjetim se Odluke o nužnoj mjeri obveznog korištenja maski, ali ovaj put s datumom donošenja odluke 10. srpnja u kojoj, gle čuda, stoji kako se obveza nošenja maske, između ostaloga, odnosi na putnike u javnom prometu. Malo zbunjen, ali i dalje s beskrajnim povjerenjem u genijalnost naših superheroja gledam tada intervju načelnika stožera civilne zaštite kojeg daje povodom te odluke i u kojem ga pitaju za tog tatu kojem je zalijepljeno lice na asfalt po onoj odluci 15 dana prije ove, a koje meni onako laički izgledaju isto, odnose se na isto i zovu se isto. Međutim, rasvijetli tminu moje glave načelnik, ministar, član i drug kazavši novinaru koji ga je intervjuirao kako „ono prvo nije bila odluka nego preporuka, a sad je odluka“. Aha, mislim si ja, znači iako su iste, i iako se i jedna i druga zovu odluke, ono je preporuka, a ovo odluka. Ok, mislim si, sigurno je stvar u naglasku i drukčije se izgovara ona prva odluka i ova druga odluka pa su u stvari obje odluke, ali je prva odluka preporuka, a druga odluka je odluka. To oko naglaska skužim jedino mi ostane nejasno zašto je onda onaj tata fasovao izbacivanje iz vlaka ako je odluka bila preporuka, a ne odluka jer je tek sad odluka, a ne preporuka.

Dam si truda, učim, tražim instrukcije, zovem profesora za hrvatski jezik, gramatiku i odluke, i taman da ću polovit’ razliku u naglasku između riječi odluka i odluka kad ono u ponedjeljak 12. listopada u podne – dođe mi podne. Na pressici stožera vele da se donosi Odluka o obveznom korištenju maski za lice koja se odnosi i na javni promet i da se tom odlukom ukida ona prije odluka kako bi se donijela ova sada odluka. Gotov, van sebe, prvo zovem onog profesora hrvatskog jezika, gramatika i odluka da mi ili vrati pare što sam mu dao da naučim pravilno naglašavat’ odluka i odluka ili da mi kaže što ću sad. Kako dalje s ovom trećom odlukom, jel’ naglasak sad neki treći, šta je, kako bit’ odgovoran dalje, kako sve, šta ću? Kad mi čovjek nije rek’o da u hrvatskom ima četiri naglaska dobro me nije srce. Triput još nekako, ali brate mili, četvrti bi put bilo previše. To ne mogu.