Euroazijska unija je trebala biti ruski imperijalistički projekt, ali je Putin razbio planove liberala

Vladimir Putin

Kada su se u travnju 2014. u glavnom gradu Bjelorusije, Minsku, sastali predsjednici Rusije, Bjelorusije i Kazahstana svima je bilo jasno da je Euroazijska ekonomska unija projekt koji će sigurno zaživjeti, ali su kružile brojne informacije o tome što će biti taj savez.

Jedno od najčešćih pitanja je hoće li to biti korak prema obnovi Sovjetskog Saveza ili će to biti nešto poput Europske unije? Sastanci Vrhovnog euroazijskog gospodarskog vijeća se održavaju iza zatvorenih vrata, što je uzrok raznim pretpostavkama i nagađanjima. Za analitičare je teško analizirati procese donošenja odluka od strane političke elite bez podataka koje obično dostavljaju insajderi. Ipak, dostupne informacije nam daju za pravo da donesemo nekoliko zaključaka o strateškom usmjeravanju ruske države u bivšem sovjetskom prostoru. Rusku političku elitu se može dijeliti na dvije skupine koje su stvorile dvije postsovjetske integracijske ideologije. Prva je liberalni imperijalizam, a druga „euroazijatizam“.

Zapravo je EEU u ovom obliku predstavio Nursultan Nazarbajev u svom povijesnom govoru održanom na Moskovskom državnom sveučilištu “Lomonosov” 29. ožujka 1994. godine. Nazarbajev je predložio stvaranje velikog regionalnog projekta sastavljenog od bivših sovjetskih država, naglašavajući bogatu baštinu geografskih, povijesnih, kulturnih odnosa euroazijskih naroda, kako ju je opisao Gumilev i drugi članovi euroazijske škole u dvadesetom stoljeću. Vladimir Putin je ovakav oblik integracija javnosti predstavio tek 2011. u članku objavljenom u listu „Izvestia“.

Rusija kao “liberalno carstvo”

Projekt Rusije kao liberalnog carstva prvi put je na Državnom sveučilištu u Sankt Petersburgu 25. rujna 2003. predložio Anatolij Čubais, kada je održao predavanje u kojem je naveo osnovne ideje ruskog “liberalnog imperijalizma”.

Središnja ideja takozvanog „liberalnog carstva“ je da ruska država može i treba doprinijeti širenju svoje ekonomije u susjednim zemljama, kako u trgovini, tako i na stjecanju i jačanju imovine i tako se postaviti kao centripetalna hegemonistička sila na bivšem sovjetskom prostoru.

„Ruska država je zainteresirana za održavanje i razvoj, a ako je potrebno i za obranu temeljnih demokratskih institucija, ljudskih prava i sloboda u susjednim zemljama“, rekao je tada Anatolij Čubais, čije su ideje tipične za zapadni liberalni imperijalizam.

Čubaisove ideje je pokupio Leonid Gozman, ali on tvrdi da je ruski liberalni imperijalizam u isto vrijeme „dominacija u postsovjetskom prostoru, ali i podčinjenost globalnom liberalnom carstvu“. Naravno da je ova ideja naišla ne veliko negodovanje u političkim krugovima u Moskvi, ali i kritiku javnog mnijenja, dok su susjedne zemlje takvu ideju shvatile kao kolonijalni status u odnosu na Moskvu, što su u konačnici i trebao biti.

Rusija – Euroazijska sila

Alternativa liberalnom imperijalizmu je spomenuti „euroazijatizam“. Klasični euroazijatizam je rođen još ’20-ih godina prošlog stoljeća u krugovima ruskih emigrantskih intelektualaca, a danas je postao jedan od ključnih političkih i filozofskih pojmova.

Rusija kao euroazijska sila nije carstvo u zapadnom smislu te riječi, nego država i civilizacija istovremeno. Dok je Čubaisov liberalni imperijalizam zamišljen da Rusiji da regionalno liderstvo nad ostalim zemljama kao kolonijama, ali da se na globalnoj razini istovremeno podčinjava dominaciji američkog carstva, sudjelujući tako u velikom hegemonističkom projektu „Pax Americana“, euroazijski projekt je podrazumijevao formiranje ravnopravne zajednice država koje su zajedno sposobne postati jedan od polova multipolarnog svijeta.

Putinova euroazijska doktrina

Ovdje nećemo detaljno pojašnjavati klasični euroazijatizam, ali je već gore navedeno dovoljno da razbije sve zablude o tome „da je Euroazijska unija osobni imperijalistički projekt Vladimira Putina i da bez njega ne bi postojao, te da će zajedno s njim otići u ropotarnicu povijesti“. Ta misao tinja proteklih sto godina, a u listopadu 2011. ruski predsjednik u dnevnom listu „Izvestia“ objavljuje članak “Novi integracijski projekt za Euroaziju – Danas je rođena budućnost“. Članak je sadržavao samo opća strateška načela i nije bilo jasno koji su temelji ideologije Putinove euroazijske integracije.

Nakon toga tadašnji ruski premijer Vladimir Putin, tijekom predsjedničke utrke 2012. godine, objavljuje niz članaka i drži govore u kojima se posebno obraća drugim narodima i etničkim skupinama Ruske Federacije i vrlo važno rusko nacionalno pitanje pojašnjava na način da Rusiju vidi kao „multietničku državu i civilizaciju ujedinjenog ruskog naroda“.

Ovdje je važna i terminologija, jer u svojoj predizbornoj kampanji 2012. on govori o ruskom „nacionalnom pitanju“, ali naglasak daje na „ruski narod“, što se može vidjeti u izvornim tekstovima objavljenim tijekom kampanje.

„Rusiji je, sa svojim različitim jezicima, tradicijama, etničkim skupinama i kulturama, nacionalno pitanje, bez pretjerivanja, od temeljne važnosti. Svaki odgovoran političar i javna osoba treba biti svjestan da je jedan od glavnih uvjeta za samu opstojnost naše zemlje građanska i međuetnička harmonija. Vidimo što se događa u svijetu i kakvi sve rizici postoje. Stvarnost današnjice je rast etničkih i vjerskih napetosti. Nacionalizam i vjerska netolerancija su postali ideološki temelj za većinu radikalnih skupina i pokreta koji uništavaju, potkopavaju temelje države i unose podjele u društvo“, rekao je Putin, koji je kasnije povukao jasnu liniju između patriotizma i „špiljskog nacionalizma“, zapravo šovinizma i rasizma.

„Ogromne migracije, za koje vjerujemo da će se povećati, neki već zovu nove “Velike seobe”, sposobne su mijenjati sliku zajedničkog života i cijele kontinente. Milijuni ljudi u potrazi za boljim životom odlaze iz područja u kojima trpe glad i sukobe, siromaštvo i socijalno propadanje. S pogoršanjem nacionalnog pitanja se suočavaju najrazvijenije zemlje, koje su se prethodno ponosile njihovom tolerancijom. Danas, jedna za drugom, najavljuju neuspjeh pokušaja da se u društvo integriraju elementi drugih kultura. Ne uspijevaju ponuditi i pružiti skladnu interakciju različitih kultura, religija i etničkih skupina. (…) Vjerujem da mi to možemo i znamo kako to učiniti. Imamo povijesno iskustvo koje nitko drugi nema. Imamo snažnu podršku u kulturi i identitetu i ojačat ćemo zemlju koju smo naslijedili od naših predaka. U stanju smo riješiti problem integracije različitih etničkih skupina i religija s kojima zajedno živimo već stoljećima. Zajedno smo pobijedili i u najstrašnijem ratu i zajedno ćemo živjeti u budućnosti. Za one koji žele ili nas pokušavaju podijeliti, ja mogu reći samo jednu stvar – samo pokušajte“, u siječnju 2012. je rekao Vladimir Putin.

U svom prvom obraćanju nakon reizbora za predsjednika, u prosincu 2012., Putin daje naglasak na novi kurs u ruskoj politici, a u jesen 2013. na plenarnoj sjednici međunarodnog Valdai kluba je održao govor u kojem još jednom potvrđuje opredijeljenost euroazijskom integracijskom procesu.

“Budućnost Euroazijske ekonomske unije, na kojoj puno radimo u zadnje vrijeme, nije samo skup međusobnih sporazuma. Euroazijska unija je projekt očuvanja identiteta naroda, povijesnog euroazijskog prostora u novom stoljeću i jedan novi svijet. Euroazijske integracije su šansa za zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza da postanu neovisni centar globalnog razvoja, a ne da vječno budu na periferiji Europe i Azije”, u rujnu 2013. izjavljuje ruski predsjednik i ovaj govor je, nakon onoga na Konferenciji o sigurnosti u Münchenu 2007., kada je naglasio važnost multipolarnog svijeta, važan za razumijevanje kasnijih događaja.

Nakon Münchena 2007. BBC piše „kako je razočaravajući govor ruskog predsjednika formula za propast koja vodi u novi Hladni rat između Sjedinjenih Država i Rusije“. Nakon ovog je ubrzo, u jesen 2013. godine, uslijedio pritisak na Rusiju koji je u konačnici doveo do građanskog rata u Ukrajini i neizvjesne budućnosti te Rusiji susjedne i nekada prijateljske zemlje.

Isto tako treba reći da je Putin za u govoru u Valdai klubu rekao “kako Ukrajina slobodno može izabrati s kim će ući u savez, ali da će Rusija pokrenuti zaštitne mehanizme kojima će očuvati vlastitu gospodarsku stabilnost”. Izgleda da tada ni njemu samom nije bilo na kraj pameti da bi se Kijev usudio pomisliti na ulazak u NATO pakt, što se kasnije ispostavilo kao pogrešna procjena.

Iz svog predsjedničkog ureda Putin je tražio da se informacije o njegovoj euroazijskoj doktrini prenesu ruskom narodu, ruskoj političkoj eliti i međunarodnoj zajednici.

Članci koji su objavljivani uoči predsjedničkih izbora bili su namijenjeni narodu, govor u Kremlju je bio upućen političkoj eliti, dok je govor u Valdai klubu bio predstavljanje euroazijskog projekta međunarodnoj zajednici.

Međutim, nisu sve ruske političke elite podržale predsjednikove euroazijske težnje. Nedugo nakon Putinovog govora u Valdai klubu, premijer Dmitrij Medvedev u ruskom dnevnom listu Vedomosti objavljuje članak “Vrijeme jednostavnih rješenja je prošlo“, a Anton Klubkov piše da je to bio „liberalni manifest“ ruskog premijera. Dakle, ruski predsjednik i premijer su tada izrazili različita mišljenja o tome kakav kurs Rusija treba slijediti.

“Euroazijatizam” i Ruski narodni front

Putinova euroazijska inicijativa je u početku bila podržana od strane „Ruskog narodnog fronta (ONF), organizacije osnovane u svibnju 2011. Na parlamentarnim izborima 2011. Institut za društvene i političke studije daje stručnu potporu Narodnom frontu koji objavljuje poduži dokument “Program narodnih inicijativa“. U programu su predstavljeni temelji euroazijskog projekta Rusije u XXI stoljeću, a to su razvoj Sibira i Dalekog istoka, integracija zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza i oblikovanje ruskog nacionalnog identiteta. U lipnju 2013. Narodni front se službeno registrira kao udruga, a provedba euroazijskog projekta je jedna od ključnih točaka novog manifesta organizacije.

“Namjeravamo provesti povijesnu misiju Rusije kao euroazijskog integracijskog centra na ovom prostoru. Ostvarenje euroazijskog projekta je temelj za sigurnost i razvoj ruskog i njemu povijesno, kulturno i ekonomski bliskih naroda“, stoji u novom manifestu Ruskog narodnog fronta.

Prvi put nakon dugo vremena je vlada stvorila utjecajnu društveno-političku organizaciju koja ima jasnu ideologiju i ona je vrlo bliska onome što poznajemo kao euroazijatizam.

Ipak, veliku većinu zagovornika ovog puta brinu neki novoimenovani ljudi unutar društvenog pokreta, kasnije i službene udruge ONF. Onda je priopćeno da će euroazijske integracije u Narodnom frontu voditi Igor Jurgens, poznat po svojim liberalnim i prozapadnim uvjerenjima. U intervjuu za ruske medije je Jurgens rekao „kako svi zagovornici euroazijskih integracija, bilo zapadnjaci, liberali ili panslavisti, trebaju imati široke vidike“.

Mnogi su to vidjeli kao pokušaj da se oprečnim liberalnim idejama izvrši pritisak na euroazijsku alternativnu ideologiju, ali je to bio bezuspješan pokušaj.

„Čak i kada je pokušao surađivati s političkom elitom, Jurgens nije poduzeo nikakve aktivne korake kako bi promovirao svoje stavove i liberalnu ideologiju. Razlog je što jednostavno nije imao podršku u ruskom društvu. To ne znači da je euroazijatizam u Narodnom frontu izvojevao i konačnu pobjedu. Kao opća nestranačka koalicija, Narodni front će vjerojatno i dalje biti poprište ovog ideološkog sukoba“, piše Anton Klubkov.

Ideja o Rusiji kao liberalnom carstvu je trenutno u ideološkoj krizi iz najmanje dva razloga. Prvo, liberalni imperijalizam, koji podrazumijeva širenje ruske ekonomije na zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza, ali i podređenost američkom globalnom carstvu, ne može privući bivše sovjetske republike. Euroazija je nesumnjivo privlačnija ideja, jer se temelji na načelima jednakosti, multikulturalnosti i uzajamne pomoći.

Drugo, jačanje integracijskih procesa u postsovjetskom prostoru dolazi u trenutku početka napetih odnosa i oštrih tonova između Rusije i Zapada. Pokušaji Washingtona i Bruxellesa da se Rusiji uvedu sankcije prisiljavaju ruske prozapadne političare da iz pragmatičnih razloga napuste ideologiju liberalnog imperijalizma.

Primjer je govor Dmitrija Medvedeva, koji je nakon prvih sankcija na Međunarodnoj konferenciji o euroazijskim integracijama govorio u kontekstu teme promišljanja uloge Rusije u globalnoj ekonomiji. Njegovo izlaganje ukazuje da je ruski premijer nakon dugog oklijevanja odlučio podržati euroazijski projekt, a ne takozvani „liberalni imperijalizam“.

Uzmemo li današnju realnost, čini se da će kao ideološki temelj integracijskih procesa u postsovjetskom prostoru ostati samo „euroazijatizam“ i da je sam Zapad, sa svojim agresivnim pristupom, izbrisao i posljednje tragove liberalne prozapadne Rusije iz vremena Borisa Jeljcina.

Rusija – Bjelorusija – Kazahstan

Što se tiče Bjelorusije i Kazahstana, na veliku žalost zapadnih analitičara koji su pisali „kako je na sastanku Lukašenka, Nazarbajeva i Putina u Minsku došlo do nesuglasica i da je projekt Moskve upitan“, na kraju je ipak postignut sporazum o zvaničnom formiranju Euroazijske unije najkasnije do siječnja 2015.

„Summit o stvaranju Euroazijske ekonomske unije dogodio se je uzalud. Aleksandar Lukašenko i Nursultan Nazarbajev su se izjasnili protiv potpisivanja ugovora o nacrtu unije zbog brojnih izuzeća od uobičajenih pravila trgovine“, pisao je Times, ali je zato ruska Pravda odmah potom pisala kako je Rusija ipak uspjela dobiti suglasnost Minska o stvaranju EEU 2015. i da će dokument biti potpisan u Astani. Istina, Bjelorusija je kao naknadu za svoj potpis na sporazumu željela povlastice u trgovini naftom i plinom. Naravno da je Moskva silno željela da euroazijski projekt ne propadne, ali političari i interesne skupine nisu pristali na ustupke koji bi negativno utjecali na rusko gospodarstvo. Takav način razmišljanja je nasljeđe iz doba Sovjetskog Saveza i Varšavskog ugovora, kada se SSSR kao „imperijalna sila“ doveo u situaciju da mora izdržavati svoje „kolonije“.

Euroazijska ekonomska unija je dugoročni pothvat i eksperti tvrde da je obračunavati prihod nekoliko tjedana ili mjeseci odmah nakon sklapanja ugovora posve nelogično.

Onda su mediji pisali kako će se službeni Minsk i Aleksandar Lukašenko teško odlučiti za sporazum o formiranju Euroazijske ekonomske unije 29. svibnja 2014. u Astani, a ruska Panorama piše “kako se u Minsku muški pregovaralo”. Što to točno znači, ne zna se, jer su razgovori vođeni iza zatvorenih vrata.

Međutim, dijalog kojeg su 29. travnja 2014. započeli ruski predsjednik Vladimir Putin, predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko i kazahstanski predsjednik Nursultan Nazarbajev bio je uspješan.

Bjelorusija i Rusija će o ograničenjima naknadno odlučiti u bilateralnim pregovorima. Kao ustupak Minsku je Lukašenku najvjerojatnije bila ponuđena financijska potpora u nekom drugom obliku. Na najavu da izravno davanje novca neće biti moguće, eksperti su rekli da će Rusija susjedima pomoći kreditima ili zajedničkim projektima.

Podsjetimo, Euroazijska ekonomska unija Bjelorusije, Rusije i Kazahstana postoji od 1. siječnja 2015. godine. Kasnije su se skupini pridružili Armenija i Kirgistan, a Iran je, što je posebno važno, prije nekoliko tjedana ratificirao dokument o uspostavi režima slobodne trgovine i sustava naplate u nacionalnim valutama s EEU.

Nekoliko puta se razgovaralo o uvođenju jedinstvene valute unutar Euroazijske ekonomske unije, ali u tom smislu još nema pozitivne odluke. Zanimljivo, 6. prosinca 2012. Sjedinjene Američke Države govore o „rođenju novog globalnog konkurenta“, a tadašnja državna tajnica Hillary Clinton ubrzo izjavljuje „kako namjerava spriječiti stvaranje nove verzije Sovjetskog Saveza, koji će zaživjeti pod krinkom ekonomske integracije između Rusije, Bjelorusije i Kazahstana“. Izjava Hillary Clinton je bila izravna prijetnja suverenim državama, ali međunarodna zajednica na to uopće nije reagirala.

Iako se sve češće spominje i kao „politička unija“, projekt Rusije s Bjelorusijom i Kazahstanom je uvijek izbjegavao politizaciju.

„Rusija nikada nije posebno naglašavala “politički” aspekt, niti bilo kakvo oživljavanje Sovjetskog Saveza. Podatak kojeg Hillary Clinton ne zna je da Bjelorusija i Kazahstan nikada nisu poduprli mogućnost stvaranja jedinstvenog nadnacionalnog parlamenta kao što je, na primjer, Europski parlament. Najviše o čemu se pregovara u ovom projektu je Sporazum o međuparlamentarnoj suradnji, koji, ako se malo bolje pogleda, postoji već i sad“, podsjetio je stručnjak Andrej Mihailov.

Spomenimo da je tijekom posjete Rusiji i predstavnik sirijske vlade izrazio namjeru da se njegova zemlja pridruži tadašnjoj Carinskoj uniji, istaknuvši da je zemlja već je prikupila sve potrebne dokumente. Ova izjava je zvučala prilično egzotično, ali su ruski dužnosnici često oprezni u donošenju tako važnih odluka.

Dakle, politički analitičari koji u medijima izjavljuju da Euroazijska ekonomska unija može postati neka vrsta “ponovnog rođenja Sovjetskog Saveza ili ruskog carstva”, potpuno su u krivu, niti će „Rusija u potpunosti dominirati, osigurati ekonomski i vojni utjecaj na ostale zemlje članice“. Tvrdilo se kako Moskva time želi vratiti status velesile, što se dogodilo i bez pritiska na saveznike unutar EEU.

“Mi predlažemo model moćne nadnacionalne unije koji može postati jedan od stupova modernog svijeta i igrati aktivnu ulogu između Europe i dinamične azijsko-pacifičke regije“, rekao je Vladimir Putin u jednom od svojih tumačenja ovog integracijskog projekta.

To je ujedno i odgovor na pitanje koje opterećuje zapadne političare: „Može li se Euroazijska ekonomska unija pretvoriti u SSSR?“, ali i dokaz da svi dokumenti, govori, prijedlozi i analize o tome što euroazijski projekt doista jest nije dobro predstavljen međunarodnoj zajednici i svjetskoj javnosti. Svi napisi i službeni dokumenti o ideji, koja se prikazuje kao Putinova zamisao, dok u stvari postoji već više od stotinu godina, uglavnom su bili na ruskom jeziku ili na službenim stranicama Kremlja i ruske vlade, što znači da oni koje je ruski predsjednik zadužio za taj posao nisu obavili zadaću.

Takav propust nedvojbeno daje prostora i mogućnosti za manipulaciju svima onima koji euroazijski projekt žele prikazati kao „ruski imperijalizam“, dok je stvarni klasični neoimperijalizam bio sada već mrtvi projekt Rusije kao „liberalnog carstva“.

Anton Klubkov je također pojasnio što je to konkretno trebalo značiti. Jeljcinovi liberali su bili pristali na ulogu Rusije kao regionalne sile koja će tlačiti susjedne zemlje, ali će na globalnoj razini biti u podaničkom odnosu prema „američkom carstvu“. Svima je poznato kako je završila Jeljcinova garnitura, a sankcije i otvorene prijetnje Zapada, ne više ruskim dužnosnicima, nego ruskom narodu u cjelini, učinile su da su, barem deklarativno, ostaci ostataka takozvane „liberalne elite“ i sami otvoreno zagovarali projekt euroazijskih integracija.

Konačno treba reći i nekoliko riječi o Ukrajini, zemlji koja je zajedno s Rusijom, Bjelorusijom i Kazahstanom trebala sudjelovati u ovom projektu, ali se u veljači 2014. iz poznatih razloga „predomislila“ i okrenula Bruxellesu i Washingtonu, zbog čega je riskirala raspad po jugoslavenskom scenariju. Ovaj vrlo precizan plan je za cilj imao preko Ukrajine potkopati temelje cijelog euroazijskog projekta, ali su ovi planovi uspješno osujećeni kada je u Astani 2014. potpisan sporazum kojeg su kraju priveli lideri Rusije, Bjelorusije i Kazahstana.

Istina je da su ruski mediji tijekom 2013. veliku pozornost posvetili Ukrajini i pisali o razlozima potrebe sudjelovanja Ukrajine u Euroazijskoj uniji. Poslušajmo dva samo dva ulomka izlaganja dvojice znanstvenika i analitičara, nakon čega je valjda jasno zašto je Zapad po svaku cijenu želio uništiti euroazijski projekt i to tako što je žrtvovao zemlju od skoro 50 milijuna ljudi.

Znanstvenik i publicist V. Podgorni je objašnjavao potrebu pristupanja Ukrajine ne toliko zbog ostalih članica i Ukrajine same, već zbog svijeta u kojem živimo i zato što ta zemlja prirodno pripada euroazijskom prostoru.

„Ekonomska kriza u svijetu stalno raste. Nositi se s krizom u Ukrajini bez stvaranja nove političke sile je nemoguće. Globalna kriza liberalnog tržišnog gospodarstva, koje se temelji na stvaranju profita po svaku cijenu i stimulira prekomjernu potrošnju, apsolutno nepotrebnu za većinu stanovništva mnogih zemalja, alarmantno raste. Mi moramo tražiti izlaz iz ove slijepe ulice i Ukrajina mora naći novi model koji će dovesti do sinergije s ostalim zemljama članicama Euroazijske unije“, piše Podgorni nekoliko mjeseci prije izbijanja ukrajinske krize i prevrata u Kijevu.

Znanstvenik i analitičar A. G. Barabaš navodi „kako globalna liberalna monetarna ekonomija propada i da jedno euroazijska civilizacija može konkurirati globaliziranom i apsurdno liberalnom tržišnom gospodarstvu“.

„Objektivni procesi globalizacije su ekonomska, politička i kulturna integracija na svjetskoj razini. Međutim, za naše istočnoslavensko etničko područje takva globalizacija je neprihvatljiva, jer to će dovesti do našeg nestanka. Ovakav način razvoja gospodarstva neminovno dovodi do vojnog, gospodarskog, političkog i kulturnog nasilja razvijenih zemalja nad takozvanim „drugorazrednim“ i „trećerazrednim“ zemljama. Usprkos ogromnim razlikama između zemalja i naroda, geografski, na tehnološkoj razini, kulturno i po rezervama prirodnih resursa, zemlje ponavljaju greške i pristaju da vodećim zapadnim zemljama budu kolonije. Globalizacija će neminovno završiti uništenjem slabih i nerazvijenih zemalja. Natjecati se međusobno mogu samo zemlje na otprilike istom stupnju tehnološkog razvoja. Mi u određenoj mjeri „zaostajemo“ za zapadnim zemljama i neki naivno misle da će nam Zapad omogućiti da ih sustignemo. Zapad nama neće pomoći. U pozadini globalizacije čuči prijetnja da se istočnoslavenska i euroazijska civilizacija rastvore u truležu amerikanizirane prozapadne močvare. Od vitalnog je interesa zaštititi svoj identitet, kulturu i tradiciju. To se može učiniti jačanjem granica uvođenjem viznog režima za sve, bez iznimke, osim za građane Euroazijske unije, pa čak i otkazivanjem ugovora sa Svjetskom trgovinskom organizacijom, podizanjem carina na većinu proizvoda koji uopće nisu važni za naše građane i poticanjem unutarnje proizvodnje. Treba uvesti jedinstvenu valutu koja će imati pokriće u zlatu. Moramo napustiti razorno načelo proširenje proizvodnje i ne bi trebalo biti viška roba, jer je to beskorisno rasipanje prirodnih resursa. Zemlje Euroazijske unije mogu osigurati dovoljno hrane za svoje građane, što mnoge zemlje ne mogu bez uvoza. Etničke skupine mogu biti uspješne samo ako odbace ponižavajuća načela liberalizma. Ovo je dugotrajan proces koji od lidera traži izvanrednu osobnu hrabrosti, a od društva odbacivanje pretjeranog konzumerizma i da se prioritet da načelima zajedništva. Država može biti uspješna samo ako je uspješna najmanje polovica njenih građana. Prostranstva Ukrajine, Rusije, Bjelorusije i Kazahstana su naša zemlja, zemlja naše djece i unuka i trajat će stoljećima. Moramo štititi svoju zemlju, svoju kulturu i načela zajedništva“, piše Barabaš u trenutku dok je još vjerovao da će Ukrajinci donijeti po njih najispravniju odluku.

Washington je „uspješno“ isključio Ukrajinu iz ovog procesa, ali veliki projekt koji udara u same temelje neoliberalne doktrine je i dalje smrtna opasnost za političku, financijsku i poduzetničku elitu Zapada. Štoviše, euroazijski projekt je osmišljen da dugoročno pređe granice bivšeg sovjetskog prostora, što se vidi na primjeru Irana, stoga se ne treba čuditi reakciji Washingtona koji će, ako bude trebalo, do kraja iskoristiti Ukrajinu samo da zaustavi „epidemiju“ drugačije misli i političke filozofije od ove koju, nažalost, poznajemo i živimo u našoj regiji.

N. Nazarbajev: Najveći strateg euroazijatizma je ostvario sve snove i odlazi u mirovinu

Ako vam se članak svidio, podijelite ga ->

najnoviji najstariji najviše ocjenjeniji
Obavijest
eu kolonija
Gost
eu kolonija

50 miliona ukrajinaca se odreklo svoga života i standarda zarad interesa huntera joe bidena. ovakva žrtva se treba izučavati I u školama:)

Ivo
Gost
Ivo

Ironiziraš i ne razumiješ bit, ukrajinski narod je podnio žrtvu da se kod njih napokon ugradi liberalni sustav, i to treba poštovati. Za dodatmo pojašnjenje, pitaj sou.

eu kolonija
Gost
eu kolonija

prika, moje I soa-ino mišljenje se u biti I ne razlikuje. jedina razlika je u izričaju. ono što soa naziva “žrtva da se kod njih napokon ugradi liberalni sustav” ja to nazivam “interesi huntera joe bidena”:)

xyx
Gost
xyx

Nisu se ukrajinci nešto pretrgali,nego su se tako posložile političke karte.Oseka eksplicitno autoritarnih sistema i plima eksplicitno liberalnih.Došla plima i do njih.S tim da eksplicitno liberalne ne treba podcjenjivat.Potreban je veliki napor mreža iza zavjesa ,da bi se održavao liberalni poredak,a da stvari nikad ne izmaknu kontroli,onima koji stvarno vladaju.
U eksplicitno autoritarnima je to dječja igra ,za vladajuće.Ali zato atrofiraju u svakom pogledu,jer im je posao lak.I konačno propadnu.Primjer SSSR.

shumadinac
Gost
shumadinac

EEZ – EEU – ista stvar ali na drugoj teritoriji – ali samo na prvi pogled.

EEZ je kreiran kao preduslov za formiranje EU ali je cilj od početka bio “otkidanje” što više “ruskih teritorija” koje bi postale nemačko (a u stvari američko) roblje. Jedini način da se sve to postigne je bio centralizovana komanda – sva naređenja su stizala iz Vašingtona.

EAU će se formirati na sasvim drugačijoj osnovi. EAU će praktično biti istočni blok a vrhunska ironija je što će i za njegovo formiranje najviše biti zaslužan Vašington.
Ako neko misli da će pritisak iz Vašingtona na Rusiju i Kinu popustiti vara se. Taj pritisak će rasti sve do granice direktnog vojnog sukoba i tu će biti zamrznut stvarajući dva potpuno odvojena bloka. Toga su potpuno svesni i u Moskvi i u Pekingu zato su i počeli izgradnju zajedničke infrastrukture na svim nivoima. Rusi grade naftovode, gasovode, Kinezi “Novi put svile” a u stvari grade novu federaciju koja će biti veća od svih dosadašnjih i funkcionalnija jer će se zasnivati na maksimalno mogućoj ravnopravnosti (potpuna je ipak nemoguća). Zašto bi Rusija ili Kina žrtvovale svoju prednost na bilo kom polju zbog drugih? Ovo je suviše obimna tema a najkraći odgovor je zato što imaju mnogo iskustva i odličan primer kako izgleda ako se radi drugačije.

Crni žutokljunac
Gost
Crni žutokljunac

Stvarno ovo podsjeća na EEZ u početnoj fazi,uz lokalne specifičnosti.Ide se prema sve većim integracijama.

BALKAN UNIJA
Gost
BALKAN UNIJA

Srbija za Balkansko Uniju

tihobl
Gost
tihobl

Nije dobro osvijetljena uloga Nazarbajeva koji decenijama gura integracije. Nazarbajev je ruska duboka drzava.
Moskva je kocnicar, ne samo euroazijske ekonomske unije vec i drugih. Godinam se Moskva opirala integracijama iz oblasti bezbjednosti sa stanovima. Tek su popustili nakon intervencije u Siriji i premjestanjem islovaca u Avganistan, pa u poslednje dvije godine imamo zajednicke vojne vjezbe.

Dunja
Gost
Dunja

Moskva je i Čubajs i Medvedev i Navaljni i…liberali, naslednici onih koji su u XIX kao svoj birali francuski, a ne ruski, oni koji bi sa raznim Bajdenima da dele provizije, oni koji žale za Jeqcinovim tajkunskim vremenima, ONI su u Moskvi…Putinu je trebala podrška i našao je….

POVEZANE VIJESTI

Izbornik