“Sučeljavanje između Rusije i Sjedinjenih Američkih Država je bez sumnje puno opasnosti. Paradoksalno, ali se to događa upravo zato što nema, ili su gotovo neprimjetni, mehanizmi kontrole i upravljanja kriznim situacijama koji su tijekom pola stoljeća Hladnog rata smanjivali napetosti između dva bloka, prevladavajući mogućnost sukoba i koji su često dovodili do obnove dijaloga. Svaka kriza tijekom Hladnog rata je dovela do ponovnog uspostavljanja odnosa između Kremlja i Bijele kuće”, za Corriere della Sera piše Paolo Valentino.
“Ipak, Hladni rat se neće vratiti. Putin jest autoritarni vođa, ali nema hegemonijske globalne ambicije s ideologijom bivših čelnika Sovjetskog Saveza”, dodaje Paolo Valentino.
Za njega je sukob između Moskve i Washingtona “marginalan”, jer nije to polje na kojem se “odlučuje buduća svjetska ravnoteža i veliko pitanje mira i rata”.
Naime, prema talijanskom analitičaru, Putin ne želi vladati svijetom, stoga se pitanje rata i mira seli na Daleki istok, gdje korejska kriza prijeti da se pretvori pravi sukob u kojem će se rješavati pitanje svjetske hegemonije, a on će se voditi između Sjedinjenih Američkih Država i Kine.
To je ono što Graham Allison zove “Tukdidova zamka”, u koju, kao u Peloponeskom ratu između Atene i Sparte, sila u usponu i ona afirmirana često ulaze u sukob, čak i ako to ne žele.
Ovu misao ne treba olako odbaciti. Korejska kriza zaista može uvući Kinu i SAD u rat, iako ni jednoj sili taj rat ne bi donio ništa dobro.
Gordon Lubold i Jeremy Page prije tjedan dana za The Wall Street Journal pišu: “Pentagon je po prvi put pokrenuo pomorski patrolni program u Južnom kineskom moru kako bi se suprotstavio kineskim pomorskim zahtjevima, čime je zakomplicirao u sve napetije odnose između dvije vlasti.”
Naime, na taj djelić mora Kina tvrdi da polaže suvereno pravo.
No, može li Rusija imati ”marginalnu ulogu” u sukobu između Kine i Sjedinjenih Američkih Država. Peking je danas u savezu s Moskvom, upravo zbog toga što se u vojnom sukobu još uvijek sam ne može nositi s Washingtonom. Rusija to može, ali vuče logične i mudre poteze kojima izbjegava konfrontaciju.
Na početku Trumpovog predsjedanja se čak govorilo o dogovoru između Washingtona i Moskve kojim bi se ”riješili Pekinga”, što bi bio obrnuti proces od onoga kojeg je uspio provesti Kissinger u vrijeme Hladnog rata, kada je uspio podijeliti Kinu i Sovjetski Savez. Da je Trump to uspio, to bi bio šah-mat za ”Kineskog zmaja”.
Međutim, Trump nema Kissingera za državnoj tajnika, a Kina, kao ni Rusija, danas nemaju nikakvu namjeru izvoziti svoje ”ideologije” po svijetu. U tom trokutu su samo SAD zemlja koja je posvećena izvozu zapadne ”liberalne demokracije”.
Stoga u svom predviđanju Paolo Valentino pravi kardinalnu grešku, jer ne primjećuje da je novi Hladni rat, kojeg snažno zagovaraju američki neokonzervativci, jednako usmjeren protiv Moskve i protiv Pekinga.
S obzirom na situaciju, lako je razumjeti zašto si Kina nikako ne može priuštiti kolaps Rusije. Zbog toga je posljednjih godina partnera i saveznika podržavala na razne načine, omogućujući Rusiji da bez ikakvih smetnji živi pod sankcijama koje joj je nametnuo Zapad, ali i da relativno bezbolno prolazi razdoblje niskih cijena nafte.
Još uvijek nije jasno hoće li i u kojoj mjeri Kina poduprijeti Rusiju u sukobu sa Sjedinjenim Američkim Državama i njegovim saveznicima na Bliskom istoku, gdje je trenutno živ samo savez između Moskve, Damaska i Teherana. Peking je upravo otvorio vojnu bazu u Džibutiju, što mu osigurava da nadgleda svoja ulaganja u Afriku i da obrani projekt Novog Puta svile, koji će biti osovina globalnog razvoja Kine.
Posljednjih godina nije bilo znakova većeg angažmana Kine na Bliskom istoku, gdje se također nalazi Džibuti, ali je Kina nedavno sa svojom flotom uplovila čak u Baltičko more, gdje je s Rusijom održala zajedničke pomorske vježbe.
Kao što je rekao Graham Allison, Kina kao sila u usponu i SAD kao afirmirana sila bi zbog korejske krize mogli pasti u “Tukdidovu zamku” i zaratiti, čak i ako to zapravo ne žele.
Predviđanja vojnih stručnjaka govore kako se na Korejskom poluotoku vuku potezi kao u pokeru, ali je ulog tragično visok, jer bi samo prvog dana rata u Seulu bilo 64 000 žrtava.
Unatoč činjenici da su Japan i Južna Koreja navodno zaštićeni američkim vojnim kišobranom, dvije zemlje, ako se nađu na udaru Pyongyanga, moraju računati i na nepredvidljivost ove američke uprave.
Ratni huškač, američki senator Lindsay Graham, to je jasno rekao tijekom nedavnog razgovora s Trumpom
“Ako rata mora biti, neka se pokolj dogodi tamo dolje, a ne u našoj kući”, rekao je Graham, što je prilično uznemirilo Tokio i Seul, koji u američkoj zaštiti vide mač s dvije oštrice.
Lindsay Graham, neokonzervativni jastreb, također je rekao kako mu je Trump dao do znanja da je spreman objaviti rat Pyongyangu i da vojnom opcijom putem planira uništiti sjevernokorejski raketni i nuklearni program. Ove vrlo alarmantne izjave je naknadno negirao državni tajnik Rex Tillerson.
Pa ipak, problem je i dalje prisutan. Američka politika provociranja Kim Jong-una bi trebala uzeti u obzir i posljedice koje bi sukob na Dalekom Istoku imao na zemlje regije. No, to je rizik o ovise “interesi” Sjedinjenih Država.
Dakle, ratna opcija, koja bi a priori trebala biti odbačena, vjerojatno je još uvijek na stolu.
I iznova se vraćamo na istinsku prirodu krize, koja proizlazi iz nedostatka ozbiljnog dijaloga između Rusije, Kine i Sjedinjenih Država, jer je očito da bi se u slučaju dogovora tri sile problem Kim Jong-una riješio bez problema.
Ali je dijalog nemoguć od kada je Washington prekinuo odnose s Moskvom. Što se tiče Kine, SAD ovu zemlju ne smatraju za ravnopravnog sugovornika, nego za običnog posrednika u odnosima sa Sjevernom Korejom. Za Washington se Peking mora ograničiti na ispunjavanje zadaća koje mu dodjeljuje gospodar svijeta.
Amerika je gluha na pozive iz Pekinga, koji dugo od Washingtona traži da izbjegava inicijative koje u Pyongyangu smatraju za izravnu prijetnju.
Nakon što su Južna Koreja, Japan i Sjedinjene Američke Države odlučili granicama zemlje provoditi zajedničke vojne manevre, Sjeverna Koreja je odgovorila na prijetnju.
Osim toga, Kina odavno traži od Sjedinjenih Američkih Država da se odreknu raspoređivanja sustava THAAD u Južnoj Koreji, koji će poremetiti stratešku ravnotežu cijele regije.
Čak je i novi predsjednik Južne Koreje u više navrata izrazio svoje protivljenje ovom ratnom projektu, ali je ga je Washington brzo uvjerio u suprotno.
Ukratko, Sjedinjene Američke Države se s ovom krizom nose kao seoski šerif, uz sve rizike svog ponašanja.
Rusi i Kinezi su pokazali jednostavan način da se riješi problem: da oba izazivača vrate svoje oružje u futrole. Drugim riječima, Kim Jong-un treba prestati bacati rakete uokolo, a njegovi protivnici zaustaviti vojne manevre koje simuliraju napad na Sjevernu Koreju. Nažalost, iz očitih razloga, ne živimo u jednostavnim vremenima i razvoj situacije je teško predvidjeti.
Naravno, za SAD su zadnja briga civilne žrtve u Južnoj Koreji i Japanu, a nikada napravljene procjene broja ubijenih civila koje bi ovaj sukob donio Sjevernoj Koreji potvrđuje kako u Washingtonu prevladava mišljenje kako su to ljudi koji odabrali roditi se u krivoj zemlji. Oni za SAD i nisu ljudska bića, nego ”obični Sjevernokorejci”.
Pa ovaj Lindsay Gaham je alkoholičar i narkoman .
“Kao što je rekao Graham Allison, Kina kao sila u usponu i SAD kao afirmirana sila bi zbog korejske krize mogli pasti u “Tukdidovu zamku” i zaratiti, čak i ako to zapravo ne žele.”
Ovo može da izjavi samo zapadni analitičar. Amerika je apsolutni gospodar uzleta ove krize jer je niko osim nje ne želi – ni Rusija, ni Kina, ni Koreje, Japan… Dakle, Amerika ŽELI ovu krizu i uglavnom nam je jasno zašto.
Čak je i novi predsjednik Južne Koreje u više navrata izrazio svoje protivljenje ovom ratnom projektu, ali je ga je Washington brzo uvjerio u suprotno.
Što to znači?
Ljudi se jako slabo snalaze u istočnoj Aziji. U zadnjih nekoliko dana pročitao sam nekoliko analiza koje pišu ili neznalice ili ljudi koji su nešto odnekud prepisali. Svakako prednjači analiza Željka Trkanjca iz Jutarnjeg lista. Otprilike sve što je napisao je realno baš suprotno
Na početku Trumpovog predsjedanja se čak govorilo o dogovoru između Washingtona i Moskve kojim bi se ”riješili Pekinga”… Najveći apsurd američke politike koja ide na sve ili ništa. Na kraju će vjerojatno dobiti ništa, a u procesu će možda brojni milijuni izgubiti život i svjetsko gospodarstvo će doživjeti kolaps sto će indirektno nauditi još stotinama milijuna drugih. I to je još najblaži scenarij ako nastave istim kursom. Znaci zakoračili smo u zadnju fazu propadanja imperija kada vise računica dobiti i gubitka ne znaci ništa. Odnosno, kada se gleda samo koliku će štetu pretrpjeti protivnik makar i sami pretrpjeli štetu. Da se poslužim svima znanim filmom – to je poput prvog meča Apolla i Balboe nakon kojega su obojica završili na hitnoj… Najpostednija je (uz najmanje žrtava) i najlogičnija opcija dogovor Moskve i Washingtona kako bi se, ne “riješili” Pekinga – nego zaustavili njegov (kako se sada čini) nezaustavljiv uspon na… Čitaj više »
@Zvrk Nisam kolega ništa od navedenog. Samo vrlo skeptičan i nepovjerljiv. Evo na primjer, uoči Trumpovog predsjednikovanja mnogi, čak većina, je tvrdila kako će on ovo i ono, promjena kursa itd. Tada sam tvrdio kako ne vjerujem da on išta može promijeniti – iako sam se potajno nadao da može barem dijelom: odatle i razmišljanje o restrukturiranju odnosa SAD-Rusija na obostrano prihvatljiv i koristan način. Sada se čini kako ipak ne može – prema tome, skepsa je dala točniju predikciju od neutemeljenog optimizma. Ovdje govorimo o vrlo dugoročnim procesima no svejedno primijecujem popriličnu količinu optimizma u vezi kineskih stavova i pozicija, a koje bi oni trebali zauzeti i do daljnjega ih se držati. Zlo i dobro su relativne kategorije i nezahvalno ih je upotrebljavati u kontekstu geopolitike: no ako već moram onda ću reci da je trenutačni skor na skali “zloće” 100:1 u korist čemerike – no oni su i… Čitaj više »
Sa zanimanjem sam pratio komentare, osobito one u kojima @Čardak iznosi određenu rezervu i bojazan da bi u budućnosti moglo doći do smjene i da bi Kina mogla postati novi svjetski hegemon, tj. da bi se ostvarilo ono o Kurti i Murti. Zanimljive su i reakcije nekih komentatora na to, očito protivnika američke vanjske politike, koji toliko žele njen krah, da su spremni prijeći i preko tih upozorenja da bi jedan centar svjetske moći, mogao samo biti zamijenjen drugim. Podsjetiću samo na jedan detalj. Na posljednjem forumu u Davosu, još pod dojmom Trumpovih izjava, shvaćenih kao povratak američkom izolacionizmu, ostatak svijeta izgleda nije poklonio dužnu pozornost izjavi kineskog predsjednika, koji je rekao da je Kina spremna preuzeti od SAD ulogu svjetskog lidera. Philip Stephens, kolumnist neoliberalnog ”Financial Timesa” kaže kako će ”sljedeća faza globalizacije najvjerojatnije imati azijsko lice. Amerikancima i Europljanima to sigurno neće biti ugodno”. Tu su najvažnije Kina… Čitaj više »