Koristeći Ukrajinu za borbu protiv Rusije, SAD su isprovocirale Putinov rat

Nakon što su podržale državni udar ekstremnih desničara 2014., SAD su potaknule proxy ili ”sporedni” rat u istočnoj Ukrajini u kojem je poginulo 14.000 ljudi. Ruska invazija je nezakonit i katastrofalan odgovor.

“Sjedinjene Države pomažu Ukrajini i njezinom narodu”, izjavio je Adam Schiff u siječnju 2020., “kako bismo se mogli boriti protiv Rusije tamo, a ne moramo se boriti protiv Rusije ovdje.”

Schiff je ovu izjavu dao tijekom otvaranja prvog suđenja za opoziv Donalda Trumpa, gdje je nastojanje Demokratske stranke da osigura nesmetanu prodaju američkog oružja Ukrajini predstavljeno i široko prihvaćeno kao hrabra obrana američke demokracije i nacionalne sigurnosti.

Dvije godine kasnije, američka upotreba Ukrajine u “njihovoj borbi protiv Rusije” dosegla je svoj logičan kraj: ilegalno, ubojito i katastrofalno, Rusija je napala Ukrajinu kako bi prekinula borbu.

Ruska invazija na Ukrajinu predstavlja kršenje Povelje UN-a. Bez odobrenja UN-a, državama je dopušteno koristiti oružanu silu samo u slučajevima samoobrane ili za sprječavanje neposrednog napada. Iako su SAD koristile Ukrajinu kao zamjenu u svojoj borbi protiv ukrajinskih pobunjenika u Donbasu koje podržava Rusija, taj je sukob još uvijek unutar suverenih granica Ukrajine. Čak i ako bi se moglo dokazati da Rusija ima pravo braniti opkoljene etničke Ruse, taj je argument potkopan ruskom odlukom da napadne daleko dublje u ukrajinski teritorij. Ako je obrana Donbasa bila cilj Rusije, onda je mogla jače potaknuti međunarodne mirovne snage ili bilo koji broj nevojnih, diplomatskih opcija.

Iako se ruska invazija ne može opravdati, ona se također ne može razumjeti i riješiti, bez priznanja da rat u Ukrajini nije počeo prošlog mjeseca.

Putin je izveo veliku eskalaciju sukoba koji bjesni već osam godina, po cijenu više od 14.000 života. Počelo je državnim udarom kojeg su 2014. godine podržale SAD, kojeg su predvodile ekstremno desne skupine, kojim je svrgnuta demokratski izabrana ukrajinska vlada u Kijevu. Na njegovo mjesto došao je režim koji nije izabrao ukrajinski narod, već Washington.

Vlada puča potaknula je napade na ukrajinsko stanovništvo koje je govorilo ruski, koje je uzelo oružje kako bi se obranilo uz podršku Moskve. Umjesto da vrše pritisak na svog klijenta u Kijevu da provede dogovoreno nagodbu prema sporazumu iz Minska iz 2015., SAD su umjesto toga ubacile oružje i vojne savjetnike kako bi pomogle ukrajinskim oružanim snagama, prožetim fašizmom, u proxy ratu kojeg su pomogle pokrenuti. Dok sada pozdravljaju ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog kao nacionalnog heroja, SAD su stale na stranu krajnje desnih ukrajinskih nacionalista zbog mirovne platforme na kojoj je Zelenski izabran 2019.

Američka politika korištenja Ukrajine kao topovskog mesa pratila je pokušaj da se ona uključi u NATO. Povećavajući opasnost od neprijateljskog vojnog saveza na ruskim granicama, SAD je također metodično rastavljao sporazume o kontroli naoružanja iz doba Hladnog rata koji su ograničavali arsenale dviju najvećih nuklearnih sila u svijetu.

Ruski predsjednik Vladimir Putin je od 2007. godine u više navrata upozoravao da američka politika u Ukrajini i drugim bivšim sovjetskim državama prelazi ruske crvene crte i da će prisiliti Rusiju na reakciju.

Nakon godina eskalacije koju su potaknule SAD, Putinova upozorenja su realizirana u obliku ilegalne invazije koja je svijet dovela u jedan od najopasnijih trenutaka od Drugog svjetskog rata.

“Ukrajina je najveća nagrada”

U Sjedinjenim Državama se ruska invazija naširoko prikazuje kao Putinova kampanja za kolonizaciju Ukrajine i podrivanje njezinih nastojanja da se pridruži Europskoj uniji. Ako je to sada doista Putinov cilj, onda to čini tek nakon višegodišnjih napora, predvođenih SAD-om, da duboko podijeljenu zemlju prisili u zapadnu orbitu. Prema vlastitom računovodstvu, SAD je potrošio 5 milijardi dolara na ovaj križarski rat od 1991., dopunjen s desecima milijuna više iz Europske unije.

Američki plan bio je jasan u rujnu 2013., kada je Carl Gershman, čelnik Nacionalne zaklade za demokraciju povezane s CIA-om, izjavio da je “Ukrajina najveća nagrada”. Ako bi se Ukrajina mogla uvući u poredak predvođen SAD-om, objasnio je Gershman, “Putin bi se mogao naći na gubitku ne samo u bliskom inozemstvu nego i unutar same Rusije”. Ukratko, u očima Washingtona, promjena režima u Kijevu mogla bi se odraziti i na Moskvu.

Prilika za preuzimanje nagrade stigla je dva mjeseca kasnije s izbijanjem ukrajinskih prosvjeda na Majdanu. Majdan se u SAD-u obično opisuje kao “demokratska revolucija”. To je pošten termin za prve tjedne, kada su se deseci tisuća Ukrajinaca okupili na kijevskom trgu Majdan kako bi prosvjedovali protiv neobuzdane korupcije u vladi i podržali europske integracije. No, te su prosvjede ubrzo prihvatile ukrajinske krajnje desničarske snage, koje su narodni pokret pretvorile u nasilnu kampanju za promjenu režima. Maidan je kulminirao onim što je George Friedman, čelnik američke obavještajne tvrtke Stratfor, navodno opisao kao “najočitiji državni udar u povijesti”.

Iskra za prosvjede na Majdanu bila je odluka predsjednika Viktora Janukoviča da odustane od trgovinskog sporazuma koji je ponudila Europska unija. Konvencionalna priča je da je Janukoviča maltretirao njegov glavni pokrovitelj u Moskvi.

U stvarnosti, Janukovič se nadao da će razviti veze s Europom, te je “nagovarao i maltretirao svakoga tko je tražio da Ukrajina ima bliže veze s Rusijom”, izvijestio je tada Reuters. Ali ukrajinski predsjednik se ohladio nakon što je pročitao sitna slova sporazuma EU. Ukrajina ne samo da bi morala obuzdati svoje duboke kulturne i ekonomske veze s Rusijom, već će prihvatiti i oštre mjere štednje poput “povećanja dobi za umirovljenje i zamrzavanja mirovina i plaća”. Daleko od poboljšanja života prosječnih Ukrajinaca, ti bi zahtjevi samo osigurali lišavanje i Janukovičevu političku smrt.

Rusija je kapitalizirala Janukovičevu nervozu ponudivši izdašniji paket od 15 milijardi dolara i zaprijetivši da će zadržati plaćanja, ako se prihvate uvjeti EU-a. Suprotno kasnijim zapadnim narativima, Rusija nije zahtijevala “opredjeljenje za pridruživanje [ruskom] carinskoj uniji ili bilo koju drugu evidentnu quid pro quo”, navodi New York Times.

Za razliku od svojih zapadnih kolega, Rusija također nije zahtijevala da Ukrajina odustane od svojih europskih ambicija. Janukovič je, izvijestio je Times u prosincu 2013., “inzistirao na tome da će Ukrajina u konačnici krenuti prema Europi, pa čak i razmotriti potpisivanje sporazuma kasnije”. No, postojala je jedna prepreka: “viši dužnosnik Europske unije rekao je da su te rasprave prekinute.”

Do tog trenutka, umjesto da pomognu u pronalaženju kompromisa, SAD je zamahnuo iza krajnje desnih oporbenih osoba koje su preuzele zapovjedništvo nad Majdanom.

Dok su ekstremno desničarske skupine okupirale vladine zgrade diljem Ukrajine, Washingtonski dvostranački Hladni ratnici upali su i preuzeli nagradu. Senatori John McCain i Chris Murphy posjetili su središnji protestni logor u Kijevu i stali uz Oleha Tyahnyboka, čelnika krajnje desne stranke Svoboda. Tyahnybok je svojedobno pozvao svoje pristaše da se bore protiv “moskovsko-židovske mafije koja vodi Ukrajinu”.

“Ukrajina će učiniti Europu boljom i Europa će učiniti Ukrajinu boljom”, obećao je McCain okupljenima. Poklanjajući igru, Murphy je za CNN rekao da je misija Senatora bila “dovesti do mirne tranzicije ovdje”.

Senatorima se u Kijevu pridružila viša dužnosnica State Departmenta Victoria Nuland, koja sada zauzima sličnu poziciju pod Bidenom. Dana 4. veljače, presretnuti telefonski poziv, koji su vjerojatno snimili i objavili ruski ili ukrajinski obavještajci, razotkrio je Nulandin plan za ostvarivanje “tranzicije”. U razgovoru s Geoffreyjem Pyattom, američkim veleposlanikom u Ukrajini, Nuland je izložila kako će SAD podržati novu ukrajinsku vladu, predvođenu čelnicima Majdana i koju je odabrao Washington. State Department je na curenje odgovorio odbacivši ga kao “rusku trgovinu”.

Premda je Nuland, s McCainom i Murphyjem, skinula s Tyahnybokom na trgu Maidan, fašistički vođa smatran je neprikladnim za dužnost. Antisemitski rusofob, zabrinuta je Nuland, bio bi “problem”, i to bolje “izvana”.

Razgovaralo se i o bivšem boksaču i oporbenjaku Vitaliju Kličku, ali je brzo isključen. “Mislim da Kličko ne bi trebao ići u vladu”, rekla je Nuland. “Mislim da to nije potrebno. Mislim da to nije dobra ideja.” Jedan od razloga bila je Kličkova blizina Europskoj uniji. Unatoč McCainovim toplim riječima za EU pred okupljenima na Majdanu, Europljani su iznervirali Washington podržavajući kompromisni prijedlog koji bi ostavio Janukoviča na vlasti. Kao što je Nuland rekla Pyattu: “Fućkaš EU.”

Dvojica američkih dužnosnika odlučili su se za tehnokrata Arsenija Jacenjuka. “Yats je taj tip”, poručila je Nuland. Jedina izvanredna stvar bila je osiguravanje blagoslova tadašnjeg potpredsjednika, Joea Bidena i njegovog tadašnjeg višeg savjetnika, Jakea Sullivana, “za dobro odrađen posao”.

Deeti su realizirani danima kasnije. Dana 20. veljače, snajperisti su ubili desetke prosvjednika na trgu Maidan. Za masakr su okrivile Janukovičeve snage, što je pokrenulo novi krug nasilja i prijetnji Janukovičevom životu. U drugom presretnutom telefonskom pozivu koji se pojavio tjednima kasnije, estonski ministar vanjskih poslova UrmasPaet rekao je ministrici vanjskih poslova EU Catherine Ashton da sumnja da su krive promajdanske snage. U Kijevu je, izvijestio je Paet, “sada sve jače shvaćanje da iza snajperista nije stajao Janukovič, već netko iz nove [oporbene] koalicije.”

Ivan Katchanovski sa Sveučilišta Ottawa, koji je proveo iscrpno istraživanje pokolja, slaže se s Paetovom početnom sumnjom. Napad su, zaključuje on, “počinili uglavnom članovi oporbe na Majdanu, posebno njezini krajnje desničarski elementi”.

Dana 21. veljače, sporazum između Janukoviča i oporbe uz europsko posredovanje pozvao je na formiranje nove koalicijske vlade i prijevremene izbore. Janukovičeve snage sigurnosti odmah su se povukle s područja Majdana. Ali krajnje desničarska baza logora nije imala interesa za kompromis. “Ne želimo vidjeti Janukoviča na vlasti”, izjavio je vođa eskadrile Majdana Vladimir Parasjuk. „I osim ako jutros ne date izjavu u kojoj zahtijevate da on odstupi, onda ćemo uzeti oružje i otići, kunem se.” Janukovič, koji više nije zaštićen svojim oružanim snagama i pod teškom prijetnjom, shvatio je poruku i pobjegao u Rusiju.

Nova vlada je brzo formirana, unatoč nedostatku dovoljne parlamentarne većine. Ovo kršenje ukrajinskog zakona imalo je male posljedice: s odabranikom Nuland Yatsenyukom, koji je imenovan za novog ukrajinskog premijera, Sjedinjene Države su dobile svog “čovjeka”.

Jedna od njegovih ključnih osoba nedavno je označena kao središnja figura važnosti u pogledu fašističkih elemenata udara koji se dogodio na Majdanu. Na javnom događaju u Kijevu prošlog mjeseca, Yevhen Karas iz neonacističke bande C14 izjavio je da je “Majdan pobjeda nacionalističkih snaga”. Odbacujući ono što je nazvao “LGBT i strana veleposlanstva” koja “kažu ‘nije bilo mnogo nacista na Majdanu'”, Karas je ponudio ispravak: “Da nije tih osam posto [neonacista] učinkovitost [majdanskog udara] bi pala za 90 posto.”

Bez njegovih krajnje desnih saveznika, dodao je Karas, “cijela bi se stvar pretvorila u gay paradu”. Nije spomenuo kritičku potporu Washington birokrata, koji zaslužuju jednaku zaslugu što su izbjegli paradu i umjesto toga osigurali državni udar.

Watch Yevhen Karas the leader of Ukraine's neo-Nazi terror gang C14's speech from Kiev earlier this month. Straight from the horses' mouth, he dispels the many narratives pushed by the left, the mainstream media and the State Department. pic.twitter.com/VWJqWPUGUp

— Alex Rubinstein (@RealAlexRubi) February 27, 2022

Nadvladavanje ”glavne prepreke”

Podržavajući državni udar krajnjih desničara u Kijevu, SAD su prevladale nezgodnu prepreku ukrajinskog popularnog mišljenja.

Rezimirajući istodobne ankete nekoliko dana prije državnog udara u veljači 2014., politolozi Keith Darden i Lucan Way primijetili su u Washington Postu kako “nijedna ne pokazuje da značajna većina stanovništva podržava prosvjedni pokret, a nekoliko pokazuje da se većina protivi”. Najtočnije istraživanje “pokazuje da je stanovništvo gotovo savršeno podijeljeno u svojoj podršci prosvjedu: 48 posto za, 46 posto protiv”. Unatoč tome što je bio meta prosvjeda na Majdanu i duboko korumpiran, Janukovič je “još uvijek očito najpopularnija politička ličnost u zemlji”, dodali su.

Podjela ukrajinskog stanovništva oko prosvjeda na Majdanu proširila se i na pitanje koje ga je potaknulo: Janukovičevo odbijanje trgovinskog sporazuma s Europskom unijom. Prema Dardenu i Wayu, “postoji malo dokaza da jasna većina Ukrajinaca podržava integraciju u Europsku uniju”, a većina anketa pokazuje “oko 40-45 posto potpore europskoj integraciji u usporedbi s oko 30 do 40 posto potpore europskoj integraciji”. Carinska unija [predvođena Rusijom, pluralitet za Europu, ali jedva jasan mandat.”

Isto bi se moglo reći i za članstvo u NATO-u. F. Stephen Larrabee, bivši sovjetski stručnjak u Vijeću za nacionalnu sigurnost SAD-a, napisao je 2011. “Glavna prepreka” usponu Ukrajine u savez, “nije ruska oporba, već niska javna potpora članstvu u samoj Ukrajini.” Ukrajinska potpora pridruživanju NATO-u “u Ukrajini je mnogo niža u usporedbi s drugim državama u istočnoj Europi”, dodao je, sa samo 22-25 posto ukupno.

Gallupova anketa objavljena u ožujku 2014. pokazala je da “[više] Ukrajinaca vidi NATO kao prijetnju nego kao zaštitu”. Iako se taj trend od tada preokrenuo, ukrajinska potpora NATO-u porasla je na jedva iznad 50 % u anketama koje isključuju 3,8 milijuna stanovnika Donjecka i Luganska, koje su pod kontrolom pobunjenika.

Ukrajinske nedostojne žrtve

Iako su je SAD pozdravile kao izraz demokratskih težnji Ukrajine, ukrajinskom vladom nakon državnog udara dominirale su desničarske snage koje su je dovele na vlast. Najmanje pet ključnih mjesta u vladi pripalo je članovima krajnje desničarske Svobode i još jedne desničarske stranke, Desni sektor, uključujući ministarstva nacionalne sigurnosti, obrane i prava. Andriy Parubiy, krajnje desničarski suosnivač Svobodine stranke, imenovan je za čelnika ukrajinskog Vijeća za nacionalnu sigurnost i obranu. Tijekom prosvjeda na Majdanu, Parubiy je služio kao “zapovjednik” logora Majdan i šef njegove sigurnosti.

U jesen 2014., neonacistički bataljun Azov službeno je uključen u Ukrajinsku Nacionalnu gardu, čime je Ukrajina nakon Majdana postala „jedina nacija na svijetu koja ima neonacističku formaciju u svojim oružanim snagama“, ukrajinsko-američki novinar Lev Golinkin kasnije promatrano.

Jatsenjuk, tehnokrat kojeg je odabrala Nuland, u međuvremenu je predsjedao onim što je NPR nazvao ukrajinskim “proljećem štednje” i onim što je sam premijer opisao kao “kamikaze misiju”, nametnuvši smanjenje mirovina i subvencija za grijanje kojem se odupirao svrgnuti Janukovič.

Dok je umirivala “režim štednje MMF-a”, vlada državnog udara također je usmjerila svoj pogled na etničko rusko stanovništvo Ukrajine, glavnu bazu Janukovičeve potpore. Jedan od prvih glasova parlamenta nakon državnog udara bio je ukidanje zakona, kojemu se krajnja desnica dugo protivila, dajući regijama ovlast da proglase drugi službeni jezik.

Proturusko raspoloženje pučističke vlade kulminiralo je jezivim masakrom u gradu Odesi. Dana 2. svibnja, desničarska gomila napala je tamošnje mjesto koje se protivilo događajima na Majdanu, natjeravši prosvjednike na ulazak u obližnju zgradu sindikata. Zarobljeni unutra, prosvjednici protiv Majdana su živi spaljeni. Oni koji su pokušavali pobjeći od plamena bili su brutalno napadnuti. Službeni državni broj mrtvih je 48, ali stvarni broj može biti daleko veći. Nikada nije provedena vjerodostojna istraga. To bi moglo biti povezano s prisutnošću Parubija, koji je otputovao u Odesu kako bi se suprotstavio kampu protiv Majdana, sa stotinama pripadnika Desnog sektora.

Masakr u Odesi pomogao je ubrzanju tada rastuće pobune u regiji Donbas, istočnoj ukrajinskoj regiji u kojoj su dominirali etnički Rusi. Ne želeći živjeti pod državnom vladom koju su instalirali SAD, predvođeni krajnje desnim nacionalistima, pobunjenici u Donjecku i Lugansku su se u proljeće 2014. uz ograničenu podršku Rusije naoružali.

Vlada koju podupiru SAD odgovorila je i ekonomskim ratovanjem i nacističkim “Anti-terorističkom operacijom”. Yatsenyuk kojeg podržavaju SAD, dotad dobro upućen u neoliberalnu štednju naklonjenu Washingtonu, donio je dekret da će svi stanovnici Donbasa koji drže pobunjenici izgubiti svoje isplate i mirovine u javnom sektoru. Među onima koji se bore protiv pobunjenika, što je New York Times tiho priznao u srpnju 2015., bili su i “otvoreno neonacistički” bataljun Azov, kao i “raznolik desničarskih i islamskih milicija” pozvanih iz Čečenije. Prema ukrajinskom ministarstvu unutarnjih poslova, Azov je bio među prvim bataljunima koji su prošli američku vojnu obuku za rat.

Rat u Donbasu od tada je ostavio više od 14.000 mrtvih. Prema podacima UN-a, 81 % civilnih žrtava od 2018. dogodilo se na proruskoj strani koju drže pobunjenici.

Međutim, ti Ukrajinci koji govore ruski su ono što su Noam Chomsky i Edward Herman u “Manufacturing Consentu” opisali kao “nedostojne žrtve”: inozemne civile, ubijene uz potporu SAD-a, koji su stoga nedostojni našeg suosjećanja ili čak pažnje.

Bez obzira na to koliko je duboko ukorijenjen u politički establišment i medije Sjedinjenih Država, nikakva zamjenjivanja oko puča 2014. i njegovih posljedica ne mogu poništiti stvarnost da za milijune ljudi u Donbasu rat u Ukrajini nije započeo Putinovom invazijom prošlog mjeseca. To uključuje korištenje ilegalnog kasetnog streljiva, navodno od strane Rusije danas i ukrajinske vojske 2014., na mnogo različite globalne reakcije.

Umjesto smirivanja proxy rata, kojeg su pomogle započeti u Ukrajini, SAD su ga samo potaknule tijekom posljednjih osam godina oružjem vrijednim milijarde dolara, nastojanjem ukrajinskog uključivanja u NATO, širenjem američkog ofenzivnog oružja oko Rusije i odbacivanjem diplomatska rješenja, o čemu ćemo se pozabaviti u drugom dijelu ovog izvješća.