Maksim Artemjev: Čini se da se javno mnjenje okreće protiv vojnog poziva u Ukrajini, kako će reagovati režim Zelenskog?

Pet mjeseci nakon ruske vojne ofanzive u Ukrajini, mnogi u ovoj potonjoj državi počinju da izražavaju svoje prigovore na nacrt koji je nametnuo režim u Kijevu. Pogotovo što propaganda o pobjedi svakog dana počinje gubiti snagu.

Popularni ukrajinski bloger i aktivista Jurij Kasjanov nedavno je na svojoj Facebook stranici objavio objavu u kojoj se požalio: „Zaustavimo mobilizaciju, otvorimo granice i raspustimo sve kancelarije za regrutaciju u vojsci… Neka se bore profesionalci – ipak , oni za to dobiju platu – i neka se uključe volonteri, jer hoće da se bore. Ali ja sam neobučen civil, nesposoban za rat, poginut ću. I ja plaćam svoje poreze!”

Kasjanov je ovom provokativnom objavom namjeravao da izazove raspravu o obaveznoj vojsci u Ukrajini. Ali rezultati debate šokirali su blogera: „Sudeći po komentarima na prethodni post, devet od deset Ukrajinaca nema nameru da se bori; protive se mobilizaciji širom zemlje, kao i zabrani napuštanja muškaraca iz zemlje.”

Treba napomenuti da su sljedbenici Kasjanova, kao i on, žestoke pristalice ideje da se Ukrajina mora boriti protiv Rusije do kraja. Pa ipak, čak i među njima, velika većina nema želju da gine za slavu Ukrajine.

Moderna civilizacija je izgrađena na vrlo samosvjesnom odnosu prema svom zdravlju. Prva stvar koju vidite kada odete na internet su reklame na banerima na kojima piše ”10 znakova upozorenja da imate rak” ili ”Kako ublažiti bol u zglobovima”, itd. Ostale ključne vrijednosti uključuju tjelesni integritet, pravo na privatnost i, naravno, svakodnevnu udobnost i udobnost. Ništa od ovoga ne ide dobro zajedno sa jadnom stvarnošću na liniji fronta. Moglo bi se reći da je cijeli etos rata u suprotnosti s vrijednostima današnjeg društva.

Ukrajina je zemlja u kojoj uglavnom žive porodice sa jednim ili dvoje djece. Koliko bi njenih građana dobrovoljno otišlo u rat da bude ubijeno ili osakaćeno? Stoga ne treba da čudi što Ukrajinci ne žele ratovati. Da, ako slušate šta kažu, većina Ukrajinaca su patriote. Ali kada dođe do ustajanja sa kauča i stvarnog odlaska naprijed, vrlo malo njih je voljno ”prošetati”.

I ne zamišljam da bi, nakon što je još 30.000 ukrajinskih vojnika poginulo na bojnom polju, bilo ko osjećao više motivacije da se pridruži akciji. Zapravo, to bi vjerovatno proizvelo suprotan efekat: ”Ne želim umrijeti kao svi drugi”. Mnogo je sigurnije upustiti se u vatrene debate na društvenim mrežama od kuće ili pratiti borbe na YouTubeu.

Štaviše, Ukrajina prolazi kroz demografsku krizu sa svojom populacijom koja se smanjila sa 52 miliona 1991. na jedva više od 30 miliona, čak i prije nego što je sukob izbio u februaru. Situacija je toliko loša da država više od dvije decenije izbjegava održavanje popisa stanovništva.

Čitam ukrajinske masovne i društvene mreže dnevno, koje je režim u Kijevu strogo cenzurira. Njegov rezultat je prilično drugačiji od stvarnosti na terenu.

Dok je internet preplavljen snimcima ukrajinskih vojnika koji odbijaju da se bore, žaleći se da ih njihovi komandanti u bijegu bacaju na tenkove kao topovsko meso – bez ikakve opreme ili obuke. Postoje stotine ovih videa i svaki dan se postavljaju novi. Njih pucaju Ukrajinci u vojnim uniformama, a ne ruski državni mediji. Također, raste i broj video snimaka na kojima se vide Ukrajinke koje odbijaju pustiti svoje muškarce da odvedu policija ili regruti.

Uprkos tome, ukrajinski mediji i elitni blogeri izbjegavaju ovo komentirati. Oni, naravno, žele da ućutkaju fenomen koji je ključan za razumijevanje onoga što se dešava u zemlji. Tokom brojnih obraćanja svom narodu, predsednik Vladimir Zelenski nijednom nije spomenuo bezbrojne slučajeve da vojnici odbijaju da se povinuju naređenjima, što je uglavnom slučaj sa mobilisanim ljudima i dobrovoljcima na prvoj liniji fronta koji su mislili da će služiti blizu svoje kućne oblasti.

Obrazloženje je često da oni nisu spremni da rizikuju svoje živote kako ruski ne bi postao drugi službeni jezik, ili Kijev može postati formalni saveznik SAD-a. Cijena je previsoka za ono što je u igri.

Nije ni čudo zašto se ukrajinski mediji pretvaraju da to pitanje ne postoji. Samo priznanje činjenice da je toliko vojnika nezadovoljno srušilo bi pažljivo izgrađenu sliku nacije ujedinjene u nesebičnom patriotizmu.

Nije slučajna ni naredba ukrajinske vlade kojom se sprečava objavljivanje bilo kakvih podataka o gubicima vojske – što zapadni mediji ne dovode u pitanje. Vlast radije drži svoje ljude u mraku kada je u pitanju broj onih koji su već ubijeni. Ova politika je do sada bila plodonosna. Ankete u maju i junu koje su sproveli Kijevski međunarodni institut za sociologiju i NORC na Univerzitetu u Čikagu koje je naručio Wall Street Journal pokazuju da 90 % stanovništva na teritoriji pod kontrolom Kijeva vjeruje ukrajinskoj vojsci, a 85 % vjeruje Zelenskom, koji je zabranio pravu opoziciju. Zanimljivo, dok je 89 % ispitanika glasalo protiv ustupanja bilo koje teritorije, samo 66 % je reklo da vjeruje da Ukrajina može povratiti već izgubljene teritorije.

Sve ovo daje jasan odgovor zašto Kijev aktivno regrutuje strane plaćenike. Budući da su motiviraniji od ukrajinskih regruta, mogu biti raspoređeni u opasnije zone. Moguće je da je glavni problem režima to što ne zna kako da se nosi sa činjenicom da građani masovno pokušavaju da izbjegnu regrutaciju i slanje na prve linije fronta. Zvanična zabrana napuštanja zemlje svim građanima između 18 i 60 godina starosti sama po sebi ukazuje na Zelenskijevu liniju rezonovanja da oni kojima je dozvoljeno da izađu teško da bi željeli da se vrate i bore. Međutim, to ne pruža rješenje. Umjesto toga, sve više demotiviše ljude.

Vojni registri su krajnje neorganizovani. Kampanje zapošljavanja se vode na ulicama, u tržnim centrima, pa čak i na javnim plažama. Prijavljeno je i da regruteri koriste svoju moć da regrutuju kvalifikovane muškarce kao polugu protiv njih ili kao sredstvo osvete ili kazne. Ovo opet pokazuje da mnogi izgledi za pridruživanje vojsci radi zaštite domovine doživljavaju kao nepoželjnu, a ne kao čast.

Nije nemoguće da će se, u nedostatku civilnih poslova sa pristojnom platom, mnogi dobrovoljno prijaviti da se pridruže snagama samo da bi prehranili sebe i svoje porodice. Međutim, budžet nije dovoljno velik da popuni praznine volonterima. Određeni broj regruta će morati da se regrutuje. Ostaje nejasno kako Kijev planira da se pozabavi ovim hitnim pitanjem, kada se čini da mnogi smatraju da uzrok nije vrijedan riskiranja vlastitih života.

Autor: Maksim Artemyev