fbpx

Mediji, marksizam, lažna “ljevica” i desničarki prosvjedi u Venezueli

Maduro i Chavez iza

Od početka travnja su desničarski oporbeni prosvjedi u Venezueli odnijeli više od 50 života. Za bolje razumijevanje situacije u toj zemlji je nemoguće pratiti vijesti mainstream medija, ali ni na internetskim stranicama raznih zaklada i stranaka takozvane zapadne ljevice, koja je odavno izdala sve ideale socijalističke revolucije, bilo da se ona kani provesti “dugim maršem kroz institucije” ili oružjem.

Možda bi mrtvi na prosvjedima u Venezueli mogli pomoći da se razumije trenutna situacija u svijetu i među ljevicom, koja je odustala od klasne borbe, borbe za radnička prava i srozala se na beskrajno teoretiziranje i kritike, bez da nudi ikakve konkretne odgovore.

Situaciju i protupravne prosvjede u Venezueli prate svi svjetski mediji, koji su do sada odnijeli više od 50 života, a svi ih prikazuju kao borbu “Davida i Golijata”. Matrica je takva da korporativni mediji neprestano ponavljaju istu zlobnu i izmišljenu dihotomiju u kojoj su na jednoj stani “nemoćni demokrati koji vole mir i prosvjeduju za političke slobode”, a na drugoj strani je “moćna i nasilna autoritarna vlada koja se bori protiv tih zahtjeva”.

Permanentni rat, primarni izvor prihoda

Ova pripovijest, nesumnjivo dominantna u mainstream medijima, namjerno je dizajnirana kako bi potaknula smjenu vlade u Venezueli, ali ona tako funkcionira već desetljećima. Primjerice, mediji kao što su CBS, CNN, NBC, ABC, Fox News i The New York Timesa su u vlasništvu su bogate globalističke elite i velikih investitora unutar vojno-industrijskog kompleksa koji dobit vuku od “permanentnog rata“.

List Miami Herald je glavni poticatelja na intervenciju i objavio je članak naslova “Što Trump treba učiniti u vezi s pomaka Venezuele prema punoj diktaturi”. Ovaj je članak potpuno u skladu sa željama bogatih vlasnika tih medija, koji još uvijek sline nad mogućnošću rekolonizacije i privatizacije ogromnih naftnih resursa Venezuele, ali i drugih dijelova svijeta.

Njihov ratni poklič i poziv na američku intervenciju protiv Venezuele nalikuje onima kada su se trebali napasti napadali SRJ, Afganistan, Irak i Libija, što se na kraju i dogodilo 1999., 2001., 2003. i 2011. Međutim, svaka osoba koja je pažljivo pratila ove invazije može dokazati da su središnju ulogu u pripremi napad odigrala lažna medijska izvješća, što je na kraju dovelo do katastrofalnih ishoda.

Ne zaboravimo da su, primjerice, 2003. godine vijesti širile katastrofalnu laž kako iračka vlada tada posjeduje “oružje za masovno uništenje“.

Međutim, istražna skupina koju su vodile SAD je bila prisiljena priznati da nije bilo dokaza da je iračka vlada od 1991. godine proizvela ili isporučila bilo kakvo oružje za masovno uništenje. To je bila godina kada su Ujedinjeni narodi uveli sankcije protiv vlade bivšeg predsjednika Saddama Husseina.

Laži stvaraju žrtve

Rezultati ove laži, kako je pokazala povijest, bili su katastrofalni. Pobijeno je na desetke tisuća iračkih civila i vojnika, a tisuće ih je ranjeno i ozlijeđeno. Čitavi gradovi pretvoreni u ruševine, a zemlja je potonula u kaos koji traje i danas.

Štoviše, isti mediji koji su podržavali ovu ilegalnu invaziju, prema neutemeljenim tvrdnjama su udarali u ratne bubnjeve  1999. godine protiv SRJ, 2001. protiv Afganistana, 2003. protiv Iraka i 2011. protivi Libije. A danas, ponovno isti scenarij vidimo u Venezueli.

Zato oni koji uistinu žele shvatiti što se događa u toj zemlji u Venezueli ne mogu pratiti medije čiji vlasnici imaju korporativne interese od rata i svrgavanja legitimno izabrane vlade i predsjednika. Oni koji traže istinu o prosvjedima u Venezueli moraju je tražiti na drugim mjestima, a to moraju učiniti u interesu radničke klase koja bi bila najviše pogođena bilo kakvim napadom ili invazijom na ovu zemlju.

Pametnom dosta

Ako i ne prate navedene medije, “progresivna” javnost čita izvješća raznih “ljevičarskih” zapadnih portala i neovisnih medija, koji su citiraju Project Syndicate, ali s gotovo istim sadržajem i retorikom. Čak i naš “Novi plamen” često prenosi članke portala Project Syndicate, “neprofitne organizacije utemeljene 1995. koja se zalaže za pomoć medijima u zemljama u razvoju, kako bi im se omogućilo da svojim uslugama nude jeftinije ili besplatne vijesti u zemljama gdje je resursi za novinare nisu lako dostupni”. Projekt Syndicate navodi kako dobiva potporu iz “Zaklade Otvoreno društvo“, danske “Zaklade Politiken”, Die Zeita, “Zaklade ZEIT” i “Zaklade Bill i Melinda Gates”. Pametnome dosta. Crème de la crème “filantropa” koji financiraju “borbu za socijalizam”. Ovo je ludilo doseglo takvu razinu da se Miroslav Krleža i August Cesarec, dva hrvatska ili, ako hoćete, “jugoslavenska komunista”, koji su 1919. pokrenuli prvi časopis “Plamen”, okreću u grobu.

Marksizam je, kao metoda proučavanja i reagiranja na svjetske događaje, najprikladniji, jer se temelji na unapređivanju onoga što je najbolje za radnike i šire slojeve populacije, a ne bogatih elita, onih 1% manjine. I kao što ćemo kasnije prikazati, samo vlada koju vode časni ljudi i radništvo uistinu potiče slobodu, demokraciju i stabilnost, a ne ona koju podržavaju Wall Street ili zapadni salonski ljevičari.

Naravno, Marxa se danas ne može uzeti doslovno, jer marksizam, kao revolucionarna znanost radničke klase, nije dogma, ali nam može nam pojasniti stvarnost u Venezueli.

Trebamo novu metodu analize

“Proučavajući problem, moramo izbjegavati subjektivnost, jednostranost i površnost, jer onda vidimo samo dio, ali ne i cjelinu. Gledajući stabla, ne vidimo i šumu”, rekao je Mao Ce Tung.

Jedan od najvećih problema glavnih medija koji pokrivaju prosvjede u Venezueli je metoda njihove analize.

Ako pogledate većinu članaka ili videozapisa u tim publikacijama, primijetit ćete temeljno važnu činjenicu, odnosno da oni raspravljaju o današnjim previranjima u Venezueli, bez pružanja odgovarajućeg povijesnog konteksta.

Ne samo da namjerno izostavljaju dokaze o ekonomskim i političkim subverzijama protiv “Bolivarske revolucionarne vlade”, koja je na vlast došla 1999. godine, nego otežavaju vladi da uspostavi mir i stabilnost. Korporativni mediji i njihovi lažni “ljevičarski” trabanti također ne spominju kakva je zemlja bila prije 1999. godine, kada je Hugo Chavez postao predsjednik i počeo radikalno poboljšavati uvjete života za većinu stanovnika Venezuele.

Od ranih 2000-ih, primjerice, vlasnici supermarketa koji su bili povezani s oporbom Venezuele su kupovali sve prehrambene proizvode kako bi ih mogli preprodavati po višim cijenama i ostvariti velike zarade. Tvrtke za uvoz hrane su u vlasništvu bogate desničarske elite zemlje, koja manipulira s podacima o uvozu, samo kako bi povećala cijene robe.

U 2013. godini bivša šefica Središnje bake Venezuele, Edmee Betancourt, izvijestila je da je zemlja samo 2012. izgubila između 15 i 20 milijardi dolara zbog manipulacije cijenama. Sabotaža venezuelanske desnice protiv socijalističkog gospodarstva zemlje se provodi da brojnim frontama još od 1999. i služi za poticanje političkih napada na vladu.

Ova taktiku destabilizacije, koju je osmislio američki politički znanstvenik Gene Sharp, koristila se protiv svih vlada koje su se suprotstavile Wall Streetu.

Glavni mediji također ne spominju da je prije 1999. Venezuela imala mnogo veću stopu inflacije, nezaposlenost i siromaštvu.

Ova metoda prikazuje činjenice i brojke o neredu u Venezueli, ali bez prikazivanja povijesnog konteksta, što je potpuno pogrešno.

Marksizam ne može odbaciti ono što je bilo i što je učinjeno, stoga je ova liberalna metoda analize ozbiljno manjkava i nije u stanju u cijelosti shvatiti složenost određenog fenomena.

To je zato što analizira fenomene, poput nemira u Venezueli, kao statične, nepovezane trenutke u vremenu, umjesto da ih razumije kao međusobno povezane trenutke koji oblikuju stalno mijenjajući i evolucijski proces. Ova liberalna metoda odvaja “relevantnu” stvarnost od “nevažne” prošlosti, čime iz cjeline iz konteksta vadi određene pojave,.

To je kao da zbog neuspjeha studenata na polaganju ispita na kraju godine kritiziramo učitelja, ne uzimajući u obzir da je većinu godine bio preopterećen sa studentima i radio s manjim sredstvima.

Marksizam, dakle, ne negira rast inflacije i nestašice u Venezueli. Ono što odbacuje je predstavljanje ovih brojki bez odgovarajućeg konteksta i ograničavanje izvještavanja na uske pojave, čime se zapravo iskrivljuje stvarnost. Marksizam predlaže širenje opsega analize izvan današnjih činjenica, istražujući temeljne ekonomske uzroke pojava poput inflacije i nudi praktična rješenja za njihovo rješavanje.

Dakle, empirijske analize korporativnih medija o prosvjedima u Venezueli su dokaz da je kapitalistička ideologija bankrotirala. Oni namjerno prikazuju činjenice o previranjima u Venezueli na način koji inkriminira vladu i oslobađa oporbu, ali se zadržavaju samo na tom trenutku, jer nemaju ništa drugo za ponuditi.

Nisu svi prosvjedi revolucionarni i nisu sve vlade reakcionarne

“Država je organ klasne vladavine, organ za potlačivanje jedne klase od strane druge”, rekao je Vladimir Iljič Lenjin.

Drugi problem koji prkosi glavnim medijskim izvješćima s prosvjeda u Venezueli jest njihovo lažno opisivanje prosvjednika i vlade.

Kao što je ranije spomenuto, korporativne vijesti prosvjednike prikazuju kao “nemoćne demokrate koji vole mir”, dok vladine dužnosnike opisuju kao “moćne i nasilne autokrate”.

Prilikom medijskih izvješća o protuvladinih demonstracijama se često prikazuju slike oporbenih prosvjednika koji drže naizgled progresivne znakove sa sloganima poput “No More Dictatorship” i “Justice for Political Prisoners“. Također se prikazuju kako daju cvijeće policajcima, plačući i moleći da se “zaustavi nasilje”.

Nasuprot tome, kada se opisuju policijski službenici i Bolivarska nacionalna garda na televiziji, uvijek ih se prikazuje kako pucaju iz vodenih topova i kako guraju prosvjednike svojim štitovima. Gotovo nikada se ne prikazuju slike tisuća ljevičara, provladinih simpatizera, koji gotovo svakodnevno mirno marširaju pružajući potporu vladi i “Chavezovoj” revoluciji.

Ovo površno prikazivanje previranja u Venezueli od strane glavnih medija obmanjuje gledatelje, koje se uvjerava da su desničarski prosvjednici revolucionarni i da je ljevičarska vlada reakcionarna. Osim toga, ove se prosvjednike, koje se slobodno može nazvati ostacima venezuelanske profašističke desnice, lažno povezuje s pokretima kao što su Occupy Wall Street i Black Lives Matter, a vladu u Caracasu kao režim poput bivšeg apartheida Južne Afrike.

Međutim, marksizam tvrdi da je ova dihotomija perverzna inverzija stvarnosti. Jasno je da je “Bolivarska vlada” zapravo revolucionarna i da je oporba reakcionarna. Ovaj zaključak se temelji na marksističkoj teoriji države koju je razradio ruski revolucionar Vladimir Iljič Lenjin.

Marksistička teorija države tvrdi da su vlade instrumenti dominacije jedne vladajuće klase nad drugom. U kapitalističkim društvima, poput Sjedinjenih Država, gdje bogati predstavljaju vladajuću klasu, bogate elite koriste državu da vladaju nad siromašnima. Ova je zemlja primjer načina na koji korporacije mogu koristiti policiju za suzbijanje radnika i potlačenih zajednica, koje prosvjeduju zbog lošeg životnog standarda.

U društvima koja se kreću prema socijalizmu, poput Venezuele, gdje vlada predstavlja siromašne, radnike i potlačene, ljudi se još uvijek bore s bogatim elitama, ali ih mogu bolje kontrolirati. U ožujku je, primjerice, predsjednik Nicolas Maduro naredio je oduzimanje pekarskih kuća u vlasništvu desničarskih elita koje su namjerno skrivale brašno. Pekare su kasnije dane na kolektivno poslovanje radnicima.

Marksizam također poriče tvrdnju da su sve države buržoaskog karaktera, argument kojeg se drže mnogi anarhisti. Umjesto toga, država je vlasništvo vladajuće klase koja njome upravlja.

I dok marksisti tvrde da će vlade i države u naprednim fazama komunizma prestati postojati, ipak ih smatraju nužnima u ranim fazama prijelaza iz kapitalizma u socijalizam.

U skladu s takvim poimanjem države, marksisti tvrde da nisu svi protudržavni prosvjedi revolucionarni, što mnogi liberali i anarhisti ne shvaćaju. To se vidjelo u Ukrajini, gdje su prosvjede profašističku hunte podržale manje skupine anarhista i svi proeuropski liberali.

Odmah nakon 1917. godine, kada su boljševici proveli rusku socijalističku revoluciju, SAD i Ujedinjeni narodi su počeli podržavati skupine poput Bijele armije i Revolucionarne pobunjeničke vojske Ukrajine. Prva je bila sastavljena od radikalnih nacionalista, a druga od ultra-lijevog krila anarhista. Obje skupine, iako ideološki suprotstavljale, borile su zubima i noktima samo kako bi pokušale svrgnuti boljševičku vladu.

Nakon dolaska na vlast socijalista diljem istočne Europe tijekom 20. stoljeća, SAD i Ujedinjeni narodi su počeli podržavati “prodemokratske” prosvjede u zemljama poput Čehoslovačke. Potpomognuti imućnim multinacionalnim elitama, ti “prodemokratski” prosvjednici su tvrdili kako vlada koju pomaže Sovjetski Savez “krši ljudska prava” i da loše vodi ekonomiju zemlje, baš kao što danas  tvrdi venezuelanska oporba.

Prema prijelazu iz 20. stoljeća su ovi zapadnjački “demokrati” počeli su provoditi “Obojene revolucije“, što je dovelo do pada režimskih socijalističkih  vlada, uspostave novih proeuropskih i demokratskih koje su provele neoliberalne štednje. Danas zemlje koje vode čelnici Obojenih revolucije, poput Gruzije i Ukrajine, imaju najviše stope nezaposlenosti i pada životnog standarda.

Marksizam, koji kao temelj analize uzima ekonomiju, a ne estetiku, pokazuje da nisu svi prosvjedi revolucionarni i da nisu sve vlade reakcionarne.

Kapitalizam je u slijepoj ulici, a s njim i oporba

“Oni govore o neuspjehu socijalizma. Ali gdje vidimo uspjeh kapitalizma u Africi, Aziji i Latinskoj Americi? kao temelj analize”, rekao je lider kubanske revolucije Fidel Castro.

Izvana upravljani čelnici desničarske oporbe često tvrde da je socijalistički ekonomski model Chavezove “Bolivarske revolucije” kriv za većinu problema u zemlji.

Bez ikakve kritike prema ekonomskom modelu kojeg su im u glavu usadili lumeni think-tankova s Wall Streeta, tvrde da će kapitalizam i slobodno tržište riješiti sve probleme Venezuele.

Socijalizam stvara birokraciju“, tvrde oni, sugerirajući da privatne tvrtke trebaju preuzeti zdravstveni, obrazovni, prehrambeni i stambeni sektor zemlje. Vođe oporbe poput Leopolda Lopeza, koji imaju upitne veze s multinacionalnim naftnim divovima poput Exxon Mobila, čak su predložili privatizaciju državne tvrtke Petroleum u Venezueli, jednog od glavnih izvora bogatstva zemlje.

Također su predložili ukidanje važnih državnih institucija, poput Ministarstva starosjedilačkih naroda i žena, sve s ciljem “vraćanja ekonomske stabilnosti”.

Iako je istina da Venezuela prolazi kroz ozbiljne gospodarske probleme, oporba glavni uzrok tih problema lažno pripisuje socijalizmu. Oni ne žele uzeti u obzir da su se pokušaji da se uspostavi stabilno upravljačko gospodarstvo sabotirali od 1999. godine. Oni dosljedno sline o “neuspjesima socijalizma”, dok su istodobno provodili sve vrste napada da bi ga osujetili.

Njihova retorika je usporediva s krivnjom arhitekta jer nije dovoljno brzo gradio zgradu, bez uzimanja u obzir činjenice da je gradilište pljačkano i vandalizirano svakodnevno, od svog osnutka. Međutim, “Bolivarska revolucija” je ostvarila ogromne napretke, unatoč činjenici da tijekom svog 18-godišnjeg mandata nije imala jednog dana predaha od desničarske ekonomske sabotaže.

Ipak, oporba, glavni mediji i Wall Street tvrde da će Venezuela biti bolja ako kao ekonomski model prihvati kapitalizam, i to ovakav kakav danas živimo na Zapadu.

Ali ako netko želi znati što će Venezuela postati ako oporba uspije svrgnuti aktualnu i nametnuti surovi ljudožderski kapitalizam, dovoljno je pogledati neoliberalne katastrofe koje proživljavaju Brazil i Argentina.

Kada je argentinski predsjednik Mauricio Macri stupio na dužnost 2015. godine, ukinuo je sve dobro što je izgradila bivša ljevičarska predsjednica Cristina Fernández de Kirchner. Desničarski čelnik, otvoreni kritičar venezuelanske vlade, provodio je i još uvijek provodi mjere štednje u brojnim sektorima gospodarstva zemlje.

Cijene plina i električne energije rastu. Dijele se otkazi, a vladine institucije smanjuju, dok privatne tvrtke povezane s vladom dobivaju porezne olakšice. Sve ove politike rezultirale su porastom siromaštva, nestabilnosti i nemira u Argentini.

Isto vrijedi i za Brazil. Tako je aktualni predsjednik Michel Temer preuzeo dužnost 2016. Godine, a već je pod istragom za korupciju takvih razmjera da je Brazil doslovno planuo. No, za ovo kratko vrijeme je poništio sva socijalna dostignuća bivše predsjednice Dilme Rousseff, koja je svrgnuta, iako njoj u postupku opoziva nije dokazana nikakva krivnja.

Zbog novih mjera su milijuni Brazilaca pali u siromaštvo, pojačana je policijska represiji protiv afro-autohtonih skupina, a radnička prava su u suštini eliminirana i kazneni zakon zemlje je rad izjednačio s ropstvom.

Michel Temer, još jedan odlučan kritičar Bolivarske revolucije, također se suočava s rastućim otporom Brazilaca koji pate zbog neoliberalnih mjera štednje.

Čak i ako je venezuelanska oporba uspije preuzeti vlast u državi, kao što su to uspjeli Macri i Temer, problemi zemlje se neće riješiti. To je nemoguće iz prostog razloga što je njihov dragi kapitalizam, sustav i isključivo vođen profitom, inherentno nestabilan. Kao što je rekao Karl Marx, kapitalizam je sam po sebi “auto-kanibalistički”.

Marx je utvrdio da kapitalizam stvara konstantne krize unutar društva zbog  tendencije pada profita. Profit se definira kao financijska dobit akumulirana iz razlike između ostvarenog iznosa i iznosa potrošenog u kupnji, poslovanju ili proizvodnji.

Budući da zbog neoliberalne štednje radnici širom svijeta imaju sve manje novca, kao potrošači ne mogu kupiti istu robu koje proizvode. To stvara situaciju u kojoj privatne tvrtke ne mogu prodati svoje proizvode, jer nitko nema dovoljno novca za kupnju, što tvrtkama onemogućava zaradu.

Ova se situacija odigrava na globalnoj razini, utirući put prijetećoj međunarodnoj financijskoj krizi. I kako kapitalizam i dalje propada, a ne mogu se prevladati njegovi strukturni nedostaci, stiže do mrtve točke i njegova vjerodostojnost s protekom vremena postaje sve upitnija.

Venezuelanska oporba, poput kapitalizma, nema ništa za ponuditi ni zemlji, ni Latinskoj Americi, ni svijetu. I kapitalizam i oporba su ušli u slijepu ulicu. Naravno, ako dođe na vlast, kapitalizam se može održati sa sve većim rezovima javne potrošnje, privatizacijama i mjerama štednje, koje će pratiti rast policijske represije. Ali dokad? Ne samo u Venezueli, nego u cijelom svijetu?

Koji je model ispravan ili najbolji mogući? Odgovor nije teško pronaći, jer je u današnje doba, kada su svi podaci o svakom kutku planete dostupni svima, vrlo lako naći zemlje i modele koje nemaju kruti dogmatski komunizam s početka XX stoljeća ili kasniji realni socijalizam, a pogotovo nemaju kapitalizam “Čikaške škole”, smjer “suvremene ekonomske misli” koji se u praksi nameće narodima i zemljama diljem svijeta, uvijek s katastrofalnim posljedicama.

I za kraj, napustimo stare obrasce u smislu etiketiranja, jer zapadna “ljevica” jedva da se može nazvati takvom, a kada je to moguće onda se radi o manjim skupinama i pojedincima koji nisu prigrlili ideju “liberalne demokracije” i odustali od klasne borbe i temeljnih načela znanstvenog socijalizma. Jednako tako na drugoj strani ne treba brkati patriotsku desnicu s profašističkim elementima koji su se uvijek pokazali kao obične sluge neoliberalne i globalističke elite, a kao takvi ne mogu drugačije djelovati nego kako djeluju Macri, Temer i sve vlade instalirane da donose unaprijed pripremljene zakone za porobljavanje vlastitog naroda.

Kao što smo ranije rekli, nisu sve revolucije progresivne, nije ni svaka država reakcionarna, a isto vrijedi i za lažne “ljevičare” i “desničare” u Europi, među kojima je nemoguće pronaći razliku, osim u sitnim svjetonazorskim pitanjima i odnosu na zbivanja u povijesti, što nikome neće poboljšati život. Štoviše, može nam biti samo gore i zato je lažne emisare, bilo da dolaze slijeva ili zdesna, važno na vrijeme prepoznati i protjerati prije nego svojim otrovnim pipcima prožmu državne institucije.

FOTO – Venezuela 1999. i 2014. (Inflacija 47,8 – 27%, nezaposlenost 10,6 – 5,5%, ekstremno siromaštvo 10,8 – 5,4%, socijalna izdvajanja u odnosu na BDP 11,3 – 19,2%, primatelji mirovina 387 tisuća – preko 2,5 milijuna, pristup sveučilištima 47,7% – 71,6%)

Venezuela prije i poslije

Venezuela prije i poslije

0 0 vote
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
15 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments
jale
Gost
jale
3 godine prije

Izuzetan osvrt. Nemam potrebu dodatno lamentirati. Jedan od najboljih članaka na logicno.com! Sve pohvale autoru.

Koča Popović
Gost
Koča Popović
3 godine prije

Venezuela je trn u oku krupnom kapitalu. Nakon Chavezova preuzimanja vlasti desio se rijetko vidjen procvat drustva iz perspektive 90% stanovnika te zemlje. Chavez im smeta kao simbol, a k tome su bogati naftom.Bojim se da ce tamo pasti velika krv.

Sarajevo
Gost
Sarajevo
3 godine prije

svratavanje SRJ u krug neduznih bi bilo pogresno. SRJ je bila alat istih tih “pekara” za demontiranje prave Jugislavije – SFRJ.

Inace, odlican tekst.

yellow
Gost
yellow
3 godine prije

Sto je s onom vjescu iz westernfakenews da u Venezueli jedu zivotinje iz zoloskog vrta da bi ostali zivi, jel jos uvjek jedu?
I gdje je napravljen ovaj brod
LNG carrier Christophe de Margerie

Antonio
Gost
Antonio
3 godine prije

Lepo napisano nivinaru.
Ali mogu li ja nesto drugo sa zakasnjenjem da porucim i zamolim?
MENE DRUGO BRINE!
Setite se da se seici iz Katara setali po Beogradu i Skoplju. Moj pretsednik Ivanov, a i Srpski Vucis su svrsavala u gacama i prosto su molili da vahabije investisu u nasim zemljama.
To se zove dugorocna politika – smesnih lidera. A prodano nam je kao dugogleda ekonomija i buducnost.
ZA OVO DA NAPISE REDAKCIJA TEKST. DA POTSETI KAKO JE BILO PRE GODINU DANA.

Anonimni
Gost
Anonimni
3 godine prije

Što ćemo sljedeće doživjeti?
Priču o blagostanju u Sjevernoj Koreji?

Pizistrat Nelson
Gost
Pizistrat Nelson
3 godine prije
Reply to  Anonimni

Možda da pišu o blagostanju u tvojoj zemlji???

Garibaldi
Gost
Garibaldi
3 godine prije

Bravo Babiću jedne krive nisi rekao….. na koji način je moguće ovaj članak širiti ,da ga što više ljudi pročita …

Arkaj
Gost
Arkaj
3 godine prije

Volim pročitati članke g.Babića jer imaju strast i uvjerenost a to je izuzetno rijetko vidjeti kod nekog ko piše s lijevih pozicija barem u zadnjih četvrt stoljeća. Imam samo nekoliko primjedbi:
– “…Marxa se danas ne može uzeti doslovno, jer marksizam, kao revolucionarna znanost radničke klase, nije dogma, ali nam može nam pojasniti stvarnost…” Marxizam je teorijska podloga za objašnjenje društvenih i ekonomskih odnosa u kapitalističkom društvu i kao takav nije odgovoran za praksu koju su uspostavili revolucionari koji su djelovali nadahnuti tom teorijom. Centar problema je kontrola sredstava za proizvodnju, i uspostava održivog političkog sistema. Ako sredstva za proizvodnju u potpunosti prebacite iz privatnih ruku morate osmislit ko će vodit upravljanje, razvoj i donošenje ekonomskih odluka na nivou tog subjekta. Praksa u SSSRu i drugdje pokazala je kako prenos u državno vlasništvo u kome država postavlja upravu i ostavlja malo samostalnosti nije praktična kao univerzalno riješenje i uistinu u dobrom dijelu privrede vodi pretjeranoj birokratizaciji i neefikasnosti. S druge strane pokušaj da se stane na pola puta, dakle da se ne rezvlasti vlasnička elita a provode socijalistički programi samo s političke pozicije demokratski osvojene vlasti nužno je osuđen na neuspjeh zbog neprijateljski raspoložene bivše elite kojoj je ostavljena ekonomska moć i sredstva da potkopava sva nastojanja vlade. Politička revolucija koja ne zadire u vlasničke odnose je mrtvorođenče s aspekta marksizma i tu ograde o tome da se “marksizam ne može danas uzeti doslovno” služi samo kao smokvin list naše nesposobnosti da osmislimo novo rješenje a stara su se pokazala slijepom ulicom…
Dobar dokaz mog stava je i nesposobnost kapitalizma da se trajno reformira – promjene u sistemu uvedene od Franklin D. Roosevelta kao odgovor na veliku ekonomsku krizu 1929 nisu se održale već ih je kapitalistička elita postepeno uklanjala. Posljedica te moći elite da sistem ponovno prilagode sebi je nova kriza posve jednaka onoj iz 1929 i opet će cijenu raspada sistema uglavnom platiti oni koji je nisu izazvali. Ako imate ekonomsku moć uvijek ćete težiti da je upotrebite kao polugu u političkom sistemu za osiguranje još veće ekonomske moći.

subaru
Gost
subaru
3 godine prije
Reply to  Arkaj

Ruzvelt, jel to onaj bobrok “dobrotvor” kojeg su glupi kauboji izmanipuliranih mozgova od strane tame birali tri puta on im talmuđanskim dekretom ukrao svo zlato koje je kasnije misteriozno isparilo iz fort cionoksaB Brat cioRuzi koji se usprotivio tami u stvaranju bobroklenda i zato platio glavom probušenom kuršumom, zato je straža stalno isred njegovog groba da ga nebi otkopali i vidjeli istinu.

Anonimni
Gost
Anonimni
3 godine prije
Reply to  Arkaj

Upravo je ekonomsko pitanje, a naročito tehno-ekonomski razvoj, ono gdje svaki socijalizam pada, prije ili kasnije. Uzrok tome leži u čovjekovom karakteru – nema li kompetitivnosti u smislu zarade, s vremenom se gubi motiv, i sve pada u prosjek i sivilo stagnacije.

Nightwatch
Gost
Nightwatch
3 godine prije
Reply to  Anonimni

Znaci moramo se krvavo borit, radit dva posla, bit pod stresom, nesigurni, odvojeni i kolektivno depresivni, sve kako bi “tehno-ekonomski” razvoj bio na nivou, kako bi birokrati mogli slinit nad BDP brojkama?

Anonimni
Gost
Anonimni
3 godine prije
Reply to  Nightwatch

Ne moraš – i upravo ta mogucnost izbora je prednost. Ali nemoj onda bjesniti na cijeli svijet kada ti susjed ima puno više novaca, bolji auto, veću kuću, ide na ljetovanje i skijanje itd. Radiš prvenstveno zbog sebe, a ne BDPa i birokrata.

I da, ima ona uzrečica – work smarter, not harder!

Nightwatch
Gost
Nightwatch
3 godine prije
Reply to  Anonimni

Ja bijesnim samo ako se taj susjed dodje meni u dvoriste kur…it i prodavat price kako i ja mogu bit ko on samo ako dam guze tu i tamo.
Ti ne razumijes da ima ljudi kojima se fucka za te stvari i da neki i dalje drze do integriteta, dostojanstva i slicnih gluposti..

subaru
Gost
subaru
3 godine prije

Sirija dva istog tvorca.

POVEZANE VIJESTI

Izbornik