Zašto Njemačka tone sve dublje i dublje?

Čini se kao da je već davno, ali politički gledano, zapravo je bilo tek jučer kada je posljednja, duboko nepopularna njemačka vlada propala 6. studenog prošle godine.

Temeljena na svadljivoj koaliciji i predvođena nesretnim Olafom Scholzem, bila je neuspjeh od gotovo samog početka do gorkog kraja. Ali ono što je na kraju dovelo do implozije Scholzovog kabineta bilo je odbijanje njegovog ministra financija da razvodni – tada – stroga njemačka ograničenja javnog duga, konkretno da baci još više novca Ukrajini.

Točno pola godine nakon ovog fijaska, sljedeća i trenutna njemačka vlada proizvela je još jedan, čak i prije nego što je zapravo započela: 6. svibnja, njezin designirani vođa Friedrich Merz iz mainstream konzervativaca (CDU) nije uspio dobiti parlament da ga izabere za kancelara. Ovo može izgledati kao formalnost jer je, nakon kompliciranog i ponižavajućeg manevriranja, Merz uspio naći dovoljno glasova u drugom pokušaju.

Ipak, budite uvjereni, nitko u Njemačkoj ne smatra da je ovo bila manja pogreška. Prije svega, za razliku od raspada koalicije, ovo je bio potpuno nezabilježen neuspjeh: nijedan poslijeratni njemački kancelar nikada nije propustio biti potvrđen u prvom krugu. Zbog toga su, na dan katastrofe, neki zastupnici čak govorili o temeljnoj “državnoj krizi.”

Nije ni čudo, jer budući kancelari traže parlament za ovaj glas samo kada vjeruju da imaju sigurnu većinu zastupnika na svojoj strani. Tako je i Merz. I zato je njegov početni promašaj bio toliko gori od samo tužne povijesne premijere: Jedini način na koji je mogao ne uspjeti bila je tiha, ali namjerna pobuna odozdo i, očito, arogantno zanemarivanje s njegove strane.

Njegova koalicija sastoji se od njegovih konzervativaca i Socijaldemokrata (SPD). Da ga je svaki zastupnik iz ove dvije stranke podržao u prvom krugu, drugi ne bi bio potreban. Jasno je, dakle, da su zastupnici iz njegove vlastite stranke ili njezinih koalicijskih saveznika odbili surađivati. Nikada nećemo znati tko točno jer je glasanje bilo anonimno, ali znamo da je bilo najmanje 18 pobunjenika. Glavni konzervativni komentator bio je u pravu: Ovaj udarac ispod pojasa iz Merzovih vlastitih redova boljeti će dugo vremena.

Ovo je grozan način za započeti kancelarstvo. I ne samo zato što će se od sada, od samog početka, “partneri” – da, to su navodnici straha – koji sada dijele moć i položaje u Berlinu uvijek morati pitati koji od njih – SPD ili CDU (ili čak oba)? – skriva zmije u travi. I kada bi mogle ponovno udariti? Dobrodošli u potpuno novu koaliciju: jednako podmukla kao i posljednja, ali brža na startu.

Još temeljnije, ako ne možete održati svoje trupe zajedno oko potvrđivanja vas kao šefa, kako očekujete da će vaši proračuni i zakoni proći? Ali stvari su još zloslutnije u ovom slučaju. Jer Merz je mogao imati priliku za visoku funkciju samo zato što je Njemačka u tako sveobuhvatnom neredu: demografija, gospodarstvo, infrastruktura, stranački sustav, vanjska politika, tehnologija, i, ne manje važno, javno raspoloženje. Imenujte – ništa, zaista ništa, nije u redu.

Na ovoj tamnoj pozadini, veliki njemački ekonomist koji služi u vladinom vijeću stručnjaka već postavlja neizbježno pitanje: Kako ova nova koalicijska vlada može ispuniti Merzovo ključno obećanje da će konačno riješiti ovu nacionalnu bijedu, ako je tako očito lišena jedinstva? I, možemo dodati, discipline i predviđanja, također, jer je potrebna zapanjujuća nemarnost da se tako loše pripremi glasanje za kancelara. Drugi ekonomist primjećuje da je debakl također poslao “razoran signal” ostatku svijeta. Doista. I sretno Merzu kada pokuša odbiti Trumpa zbog miješanja njegovog tima u njemačku politiku: Bilo da će Trump to reći ili ne, sigurno je da je već označio Merza kao “gubitnika.”

I američki nasilnik ima pravo. Ne samo zbog sramotnog nedostatka profesionalnosti koji je došao na vidjelo u lošem upravljanju ovim ključnim glasanjem, nego i zato što su Merzov CDU i njihovi SPD koalicijski partneri pod vodstvom Larsa Klingbeila obilno zaslužili svoju kaznu. Između posljednjih izbora i sastavljanja svoje koalicije, izveli su besramno prljav manevar: Jasno protiv duha, ako ne i slova ustava, koristili su stari parlament – de facto već izglasan od njemačkih građana – za možda najveći preokret u njemačkoj poslijeratnoj povijesti.

Sjećate se onih strogih ograničenja za javni dug zbog kojih je prethodna koalicija propala? Merz je vodio svoju izbornu kampanju obećavajući da neće napustiti takozvanu “kočnicu duga”. Kao konzervativac od glave do pete, bio je u izvrsnom položaju da iznese tu tvrdnju i natjera birače da mu vjeruju. Pa ipak, njegovo prvo djelovanje – čak i prije stupanja na dužnost – bilo je prekršiti to obećanje.

I ne na mali, način rezanja kutova. Merz nije rezao kutove, nego sravnio zgradu sa zemljom. Nakon što je vodio kampanju i pobijedio (jedva) kao fiskalni jastreb, brzo je napravio škripeće skretanje u U – riječima CNN-a – “masovno proširio zaduživanje i super-nabio vojne izdatke”. U iznosu od hladnih bilijun ili tako nešto tijekom sljedećih deset godina. Mnogi birači i članovi njegove vlastite stranke nisu bili samo zbunjeni, već užasnuti. Ne možemo znati sa sigurnošću, ali ja i mnogi drugi Nijemci vjerojatno smo u pravu kada nagađamo da je ovo masovno kršenje vjere motiviralo barem neke od pobunjenika tijekom glasanja za kancelara.

Ono što zasigurno znamo je da je Merzova osobna popularnost strmoglavila čak i prije nego što gotovo nije uspio postati kancelar. Nikad popularan na početku, dosegao je najnižu točku: Uoči parlamentarnog glasanja, 56% Nijemaca bilo je protiv toga da Merz postane kancelar, samo 38% je pozdravljalo tu perspektivu.

I Merz nije jedini koji je izašao oštećen iz ove afere: Iz složenih proceduralnih razloga, Merz je trebao suradnju stranke Die Linke pod njezinom zvijezdom u usponu Heidi Reichinnek da dobije drugu šansu. Za Die Linke, pružanje ove pomoći vjerojatno je bio vrlo loš potez. Reichinnek je za Njemačku ono što je Alexandria Ocasio-Cortez za SAD: ljevičarka životnog stila vješta društvenim medijima s oholom retorikom (netko za ukidanje kapitalizma, svega toga, odmah i s tetovažama, molim?) i duboko taktičkim ponašanjem u stvarnom svijetu. Pomažući nepopularnom arh-kapitalistu Merzu, možda je pretjerala čak i za neke od svojih najodanijih TikTok obožavatelja.

Ali nisu sve vijesti loše. Barem ne za sve. AfD – pod pritiskom njemačke domaće obavještajne službe i moguće prijetnje potpunom zabranom – vjerojatno će profitirati. Možda je propustio izvrsnu priliku za osramoćivanje Merza glasajući zapravo za njega. Ali postoji i drugi učinak: Suradnja užasno radikalne Reichinnek i njezine stranke, već je natjerala neke njemačke promatrače da postave jednostavno, uvjerljivo pitanje: Ako su i Die Linke i AfD nekada bili tretirani kao izvan granica – ili, njemačkim rječnikom, “vatrozidom” – a ipak Merz nije imao problema osloniti se na Die Linke da dođe na vlast (ništa manje!), onda, jasno, cijela ta stvar s “vatrozidom” nije onakva kakvom se predstavlja. A ako je tako, onda bi i vatrozid protiv AfD-a jednog dana mogao pasti. Zapravo, kao stvar dosljednosti i pravednosti, trebao bi, sviđao vam se AfD ili ne.

Kakav čudan način da postaneš novi vođa njemačke političke struje: Šepajući kroz ulazna vrata, teško ozlijeđen i ponižen kao nijedan kancelar prije, dok opet de facto jača najveću i najprijeteću buntovničku stranku zemlje. Merzov prethodnik Scholz započeo je s mnogo nezasluženih unaprijed izrečenih pohvala i završio katastrofalno. Merz je uspio započeti katastrofalno već sada.

Autor: Tarik Cyril Amar