Nema više rasprave, borba je otvorena – Poruka Marije Zaharove i vizija Rusije kao civilizacije

U govoru koji je snažno odjeknuo izvan granica Rusije, Marija Zaharova iznijela je jednu od svojih najoštrijih i najkoherentnijih interpretacija suvremenog trenutka. Njezina poruka nije diplomatski ublažena niti ostavlja prostor za neutralnost. Prema toj viziji, svijet je već ušao u fazu otvorenog sukoba vrijednosti, a Rusija u tom sukobu ne vidi sebe kao sudionika rasprave, nego kao aktera borbe.

Ovaj govor, izgovoren u simboličnom prostoru katedrale Krista Spasitelja u Moskvi, spaja povijest, duhovnost, geopolitiku i identitet u jedinstvenu naraciju. Riječ je o tekstu koji ne traži slaganje, nego razumijevanje logike iz koje proizlazi. U nastavku slijedi detaljna analiza te poruke i svijeta koji ona opisuje.

Nema više rasprave jer je odluka već donesena

Središnja teza govora je jasna i namjerno brutalna. Prema Zaharovoj, faza rasprave je završena. Onaj tko danas i dalje govori o dijalogu, kompromisu ili čekanju, u stvarnosti samo odgađa neizbježno i time, svjesno ili nesvjesno, pristaje na poraz. Rasprava se u tom kontekstu ne doživljava kao znak razuma, nego kao oblik kapitulacije.

U toj perspektivi svijet više nije neutralan prostor u kojem se sudaraju ideje, nego bojno polje na kojem se sudaraju sustavi vrijednosti. Ne postoji sigurna udaljenost s koje se može promatrati što će se dogoditi. Svaka pasivnost znači svrstavanje, a svako odgađanje djelovanja znači prihvaćanje tuđih pravila igre.

Katedrala kao simbol kontinuiteta i otpora

Mjesto govora nije odabrano slučajno. Katedrala Krista Spasitelja nije samo vjerski objekt, nego simbol povijesnog kontinuiteta Rusije. Srušena u sovjetskom razdoblju, pa ponovno izgrađena krajem dvadesetog stoljeća, ona predstavlja povratak nečega što je bilo nasilno prekinuto, ali ne i uništeno.

Zaharova koristi taj simbol kako bi pokazala da napadi na Rusiju nisu novi i da se često ne manifestiraju samo vojno ili politički, nego i kulturno, estetski i duhovno. Kada pojedini suvremeni arhitekti ili komentatori sugeriraju da katedrala nije trebala biti obnovljena, ili da je dovoljno obilježiti njezin tlocrt staklom ili pleksiglasom, to se u ovom diskursu ne tumači kao arhitektonska rasprava, nego kao pokušaj brisanja stvarne povijesti i zamjene živog simbola praznom gestom.

Rusija kao civilizacija, a ne samo država

Jedan od ključnih elemenata govora jest inzistiranje na ideji Rusije kao civilizacije. Ne kao obične nacionalne države nastale unutar zapadnoeuropskog povijesnog okvira, nego kao samostalnog civilizacijskog prostora oblikovanog geografijom, poviješću, vjerom i kolektivnim iskustvom.

U tom kontekstu spominje se razvoj stare Rusi između riječnih sustava Dnjepra, Oke i Volge. Reke nisu samo geografske činjenice, nego arterije koje su oblikovale politički i duhovni smjer zemlje. Prema toj interpretaciji, izbor istočnog kršćanstva nije bio slučajan, nego duboko povezan s prostorom i povijesnim kretanjima naroda.

Iz te perspektive proizlazi i ideja da se Rusija ne može mjeriti tuđim standardima. Ona se ne uklapa u zapadne kategorije, jer nije nastala prema zapadnim obrascima. Stoga pokušaji da se Rusija objasni, procijeni ili disciplinira kroz vanjske norme neminovno promašuju bit.

Vjera kao temelj političkog identiteta

U govoru se pravoslavlje ne prikazuje samo kao religija, nego kao temelj moralnog i političkog identiteta. Ruski ustavni okvir prepoznaje posebnu ulogu pravoslavlja u oblikovanju tradicionalnih vrijednosti, ali istodobno naglašava multinacionalni i multireligijski karakter države.

Zaharova inzistira na tome da ta dva elementa nisu u suprotnosti. Naprotiv, prema toj viziji upravo je snažna duhovna jezgra omogućila Rusiji da kroz stoljeća integrira različite narode i religije bez potpunog gubitka vlastitog identiteta. Islam, budizam, judaizam i druge tradicije prepoznaju se kao dio zajedničkog duhovnog nasljeđa, ali bez relativizacije uloge pravoslavlja kao povijesne osi.

Ljubav kao politička i civilizacijska vrijednost

Jedan od najupečatljivijih dijelova govora jest insistiranje na pojmu ljubavi kao temeljne vrijednosti države. Ne u sentimentalnom ili privatnom smislu, nego kao sveobuhvatnom principu koji povezuje žrtvu, odgovornost i vjernost.

Zaharova tvrdi da se suvremeni svijet namjerno srami te riječi ili je iskrivljuje, svodeći je na karikaturu. U ruskoj povijesnoj perspektivi ljubav prema domovini, vjeri i narodu podrazumijeva spremnost na žrtvu. Upravo ta dimenzija, prema toj logici, razlikuje ruski sustav vrijednosti od onoga što se opisuje kao ultraliberalni i destruktivni modeli Zapada.

Aleksandar Nevski i model diplomatske istine

Lik svetog kneza Aleksandra Nevskog zauzima posebno mjesto u ovom narativu. On se prikazuje kao simbol diplomatske mudrosti i moralne jasnoće. Njegova poznata misao da snaga nije u sili nego u istini koristi se kao kontrapunkt suvremenoj geopolitici koja se, prema ovom viđenju, sve više temelji na prisili i manipulaciji.

Nevski se prikazuje kao figura koja je razumjela kada se treba suprotstaviti Zapadu, a kada pokazati poniznost prema Istoku, sve s ciljem očuvanja vjere i identiteta. Taj model se implicitno nudi kao uzor suvremenoj ruskoj vanjskoj politici.

Povijesni kontinuitet od carstva do današnjice

Govor se kreće kroz različita povijesna razdoblja, uključujući i Rusko Carstvo. Čak se i Petar Veliki, često prikazivan kao simbol zapadne orijentacije i sekularizma, reinterpretira kroz prizmu vjere. Njegovi govori vojnicima prije bitaka koriste se kao dokaz da ni u razdobljima snažne modernizacije nije došlo do potpunog prekida s duhovnim temeljima.

Suprotstavljanje riječi Petra Velikog i švedskog kralja Karla pokazuje dvije različite vizije svijeta. Jedna govori o istini, vjeri i odgovornosti, druga o slavi i vlastitoj veličini. Taj kontrast služi kao ilustracija dubinske razlike između dvaju civilizacijskih modela.

Diplomacija kao produžetak duhovne misije

U ovom diskursu diplomacija nije tehnička djelatnost, nego produžetak duhovne misije države. Spominju se ruski diplomati pisci i mislioci koji su svoju službu doživljavali gotovo monaški, kao oblik služenja višem cilju.

Ta tradicija se, prema Zaharovoj, nastavlja i danas kroz institucionalnu suradnju države i vjerskih zajednica. Posebno se naglašava suradnja ministarstva vanjskih poslova s Ruskom pravoslavnom crkvom, uključujući radne skupine koje vode Sergej Lavrov i patrijarh Kiril.

Ukrajina kao središnja točka suvremenog sukoba

Najdramatičniji dio govora odnosi se na situaciju pravoslavnih vjernika u Ukrajini. Ono što se često opisuje kao crkveni raskol, Zaharova tumači kao sustavno uništavanje same vjere. Prema toj interpretaciji, ne radi se o teološkim nesuglasicama, nego o pokušaju brisanja pravoslavlja kao civilizacijskog temelja.

Rusija se u tom kontekstu prikazuje kao aktivni zaštitnik vjerskih prava, koji koristi diplomatske kanale, međunarodne institucije i javne izvještaje kako bi skrenula pozornost na ono što opisuje kao progon vjernika.

Rusija kao posljednji bedem

Zaključno, Zaharova gradi sliku Rusije kao posljednjeg ozbiljnog branitelja tradicionalnih vrijednosti u svijetu koji se ubrzano mijenja. Ta uloga nije predstavljena kao privilegija, nego kao teret i obveza. Ona zahtijeva unutarnju čvrstoću, dosljednost i spremnost na dugotrajni sukob, ne samo s vanjskim pritiscima, nego i s vlastitim slabostima.

Poruka je jasna i ne ostavlja prostor za neutralnost. Prema ovoj viziji, borba je već počela, povijest se ponovno ubrzala, a oni koji još raspravljaju riskiraju da ostanu bez prava glasa u svijetu koji se pred njihovim očima preoblikuje.