”Neovisnoj” Kataloniji namijenjena jaka uloga u NATO paktu

Vijesti i komentari svih svjetskih medija su usredotočeni na katalonski referendum o neovisnosti i represiju španjolske policije i vlade da ga osujeti. Međutim, malo se govori o stvarnim implikacijama koje katalonska autonomija može imati i komentatori često prema osobnom svjetonazoru i  simpatijama ili antipatijama tumače mogućnost katalonske neovisnosti. Što će učiniti katalonski političari, zagovornici neovisnosti, ako uspiju? Hoće li stvoriti katalonsku državu i institucije koje će služiti narodu ili će još učinkovitije i više od Španjolske služiti interesima EU i NATO pakta?

Umjesto traženja odgovora na najvažnija pitanja, a gore dva navedena to jesu, mnogi komentatori su se usredotočili na uspoređivanja slučaja Katalonije s ostalim potencijalnim regijama ili autonomnim pokrajinama u Europi u kojima postoje separatistički trendovi, što je potpuno besmisleno.

Tony Cartalucci, ni kao zagovornik španjolske krune i ujedinjene Španjolske, ni kao pobornik katalonske neovisnosti podsjeća na nekoliko važnih točaka koje mogu dati odgovor na ovo pitanje.

Katalonija ima izuzetno razvijeno gospodarstvo u odnosu na ostale španjolske regije, a BDP regije je na razini ili veći od zemalja poput Škotske ili Singapura, što znači da će ustrajati na svom putu ka neovisnosti.

NATO kao da potiče neovisnost regije i pozdravit će suverenitet Katalonije od koje očekuje snažan vojni kapacitet za korištenje u globalnim agresivnim ratovima.

Članak objavljen u 2014. od strane Atlantskog vijeća, think-tanka NATO pakta, pod naslovom “Vojne implikacije škotske i katalonske secesije”, navodi: ”Katalonija ima 7,3 milijuna ljudi i više od 300 milijardi dolara BDP-a. Ona troši samo 1,6% za obranu, što je više od 4,5 milijardi dolara godišnje ili otprilike kao Danska, koja ima učinkovite oružane snage. Katalonski vojni planovi su nejasniji, ali se za sada naglasak daje na mornaricu. Uz izvrsne luke u Barceloni i Tarragoni je Katalonija dobro pozicionirana kao mala pomorska sila na Mediteranu, našim strateškim područjem i NATO okvir podržava nacionalističke think-tankove za obranu. Planovi su u početku stvoriti pomorsku skupinu od nekoliko stotina pomoraca. Nakon nekoliko godina bi Katalonija preuzela odgovornost kao vodeći akter na Mediteranu, s pomorskim zrakoplovstvom stacioniranim na kopnu i i malim površinskim borbenim brodovima, Konačno, nacionalističke ambicije uključuju stvaranje amfibijske napadačke grupe s laganim kamionima i stotinama mornara koji imaju važnu ulogu u kolektivnoj sigurnosti”.

Dokument Atlantskog vijeća jasno zaključuje: “Ako se pažljivo identificira nekoliko novih dokumenata, pozicija separatista ukazuje na dragocjene i osvježavajuće stavove po pitanju specijalizacije u kolektivnoj obrani i izgradnju mornarice relativno usmjerenu na utjecaj onoga što se zbiva na kopnu.”

Nezavisni katalonski političari čini se da s entuzijazmom podržavaju članstvo Katalonije u NATO paktu. U članku iz 2014. godine pod naslovom “Katalonski premijer potvrđuje članstvo u NATO savezu i predanost kolektivnoj sigurnosti”, stoji: ”Premijer Artur Mas je izričito potvrdio da se Katalonija želi priključiti NATO-u. U nedavnom razgovoru za list La Repubblica, katalonski premijer Artur Mas objasnio je da se nezavisna Katalonija vidi u srcu NATO-a. To je u skladu s katalonskim opredjeljenjem za međunarodnu zajednicu, načelu kolektivne sigurnosti, međunarodnom pravu i vladavini prava na moru”.

U članku se također navodi: “Katalonija traži slobodu i ne izbjegava neizbježne odgovornosti koje se nameću, ali to u potpunosti želi ostvariti uz partnere i saveznike. Katalonci u potpunosti shvaćaju da sloboda nikada nije besplatna i da nezavisnost znači vladavinu naroda, od naroda za narod, a ne vlast vanzemaljaca, to također znači da se u slučaju krize ili izazova neće moći obratiti nekome drugome. Znaju da će u novom Afganistanu teći i katalonska krv.”

Čini se da su katalonski političari ne samo vjerni NATO paktu, nego i agresivnim ratovima koji ovaj savez potiče. Artur Mas čak nudi krv svog naroda i obećava da će Katalonci boriti za NATO.

Neki katalonski političari su počeli planirati vojnu integraciju u NATO. Radna skupina za nacionalnu obrambenu politiku Nezavisne nacionalne skupštine u dokumentu iz 2014. pod nazivom “Jakost katalonskih obrambenih snaga – Pomorske snage”, kaže: “Mediteran je naše strateško okruženje, a NATO je naš okvir. Katalonija mora biti dio Stalne NATO mornaričke sile (SNMG2) i član NATO Snaga za odgovor (NRF). Također će biti prikladno sudjelovati u Stalnoj NATO protupodmornička skupini 2 (SNMCMG2)”.

Ako bolje pogledamo, bez obzira na unutarnje uređenje, koje se ni po čemu ne bi razlikovalo od bilo koje druge europske republike, katalonski političari su spremni žrtvovati sve, čak i autonomiju u okviru Španjolske, da bi autonomnu pokrajinu kao ”neovisnu” republiku doveli u još veći stupanj ovisnosti o Europskoj uniji i NATO paktu. Istina, ako ostvari punu neovisnost, Katalonija bi imala mjesto u Ujedinjenim narodima i raznim drugim međunarodnim organizacijama, ali planovi uskog vezivanja za NATO i EU dovode u pitanje cijeli proces kojeg su prije nekoliko godina pokrenuli katalonski političari.

U to slučaju, baš kao i “Kurdistan”, bilo kakva “neovisnost” nema smisla ako je nova država u potpunosti bude ovisna i podložna zapadnoj hegemoniji i institucijama koje je provode, posebno ako je to na štetu naroda kojima se nudi ”neovisnost”, a ovdje govorimo o Kurdima i Kataloncima.

Katalonski političari otvoreno i nestrpljivo obećavaju krv i katalonski novac koji će služiti stranim interesima i ratovima koji se vode u svijetu. Sugerira se da Katalonija zapravo ostvaruje neki oblik “neovisnosti”, dok će samo jednog gazdu zamijeniti drugim, neusporedivo gorim.

Ovih nekoliko navoda trebaju dobro razmotriti oni koji su za ili protiv katalonske neovisnosti. Katalonija može ostvariti trajnu i punu nezavisnost koja će jamčiti mir i prosperitet narodu, ali se čini da mnogi čelnici Katalonije jednostavno namjeravaju katalonski suverenitet iz Madrida predati sjedištima Europske unije i NATO paktu u Bruxellesu.

Postoje druga pitanja vezana za ekonomiju Katalonije, uključujući podršku velikim inozemnim kompanijama, koje žele prevladati prepreke u trenutnoj ekonomskoj klimi u Španjolskoj i iskoristiti neovisnu Kataloniju, njezin narod, tržište i resurse. Nažalost, takve gospodarske politike i njihove posljedice mogu poharati Kataloniju prije nego ljudi shvate što se uopće dogodilo i kada bude kasno za učiniti bilo što da se to spriječi.

Problem je što se ovi argumenti ne čuju i nisu se mogli ni čuti jer nije bilo kampanje i rasprave oko ”za” i ”protiv” neovisnosti regije. Ovih nekoliko izjava i stavova ključnih ljudi koji Kataloniju vode u ”neovisnost” objašnjavaju i podršku iz Sjedinjenih Država, iako neslužbenu i preko nevladinih udruga, ”neovisnosti” Katalonije. Referendum se održao stihijski i u ozračju nasilja, a sve navedeno je palo u drugi plan. Ove teme uopće nisu bile na dnevnom redu ni u raspravi u lokalnim medijima, ni u regionalnom parlamentu.

Katalonski građani koji žele neovisnost trebaju tražiti načine da potencijalnu nezavisnost nacije iskoriste za bolju budućnost, za sebe i buduće generacije, a ne da se bore za nekolicinu katalonskih političara koji ne kriju da žele služiti interesima Bruxellesa, Londona i Washingtona.