Podrškom državnom teroru SAD-a veliki zapadni mediji sve više liče na Agitprop

Donald Trump - mediji

Kad je Noam Chomsky prvi put izjavio da su Sjedinjene Države napale Južni Vijetnam, raskrinkao je posebno mučan slučaj medijskog konformizma iz tog doba koji je tvrdio kako se Zapad borio protiv komunista na sjeveru kako bi obranio Saigon. Međutim, tada je mladi profesor bio u pravu. Do kraja rata je dvije trećine američkih bombi, dvostruko više od ukupno eksplodirane tonaže u Drugom svjetskom ratu, palo na Južni Vijetnam.

Vodeći vojni povjesničar Bernard Fall,  koji je branio američku prisutnost tamo, rekao je u to vrijeme „kako Vijetnamu kao kulturnom i povijesnom entitetu prijeti izumiranje i da selo doslovno umire pod udarima najveće vojne mašinerija ikada pokrenute na tako maloj površini“.

Pa ipak, kako je Chomsky tvrdio, mišljenje glavnih je bilo da SAD u Vijetnamu čine “plemenitu stvar i da je moguće pobijediti uz više predanosti”, dok su kritičari s druge strane političkog spektra govorili o “grešci koja se pokazala preskupom”.

Rat je progutao sve poput vrtloga. Rasplamsao se na Vijetnam, Kambodžu, Laos, čak je i sam Bernard Fall ubijen od mine.

Indonezija i Istočni Timor

Slično tome, kada je Indonezija 1975. godine napala Istočni Timor, Chomsky i njegov koautor Edward S. Herman su bili usamljeni u pojašnjenju kako se napad uopće dogodio. Bombardiranja, masovna pogubljenja i namjerno uzrokovana glad su odnijeli 200 000 života, ali sve to u Sjedinjenim Državama gotovo da nikog nije zanimalo.

Izvještavanje o Istočnom Timoru u kanadskim časopisima poput The Globe and Mail je počelo tek nakon invazije i kada su zvjerstva 1978. dosegla svoj vrhunac. 1996. godine, dva desetljeća kasnije, dokumentarni film Elaine Brière „The Sell-Out of East Timor“ je ispričao priču, ali je kupljen i zatim sahranjen u glavnom kanadskom ministarstvu.

Druga je iznimka bila uradak Johna Pilgera “Smrt nacije -Timorska zavjera” iz 1994.  godine, koju je u Britaniji emitirao ITV. John Pilger, redatelj David Munro i novinar Christopher Wenner ušli su u Timor predstavljajući se kao predstavnici putničke kompanije, a film je razotkrio sudioništvo Zapada u onome što većina analitičara smatra genocidom .

Pilger je citirao bivšeg službenika CIA-e Philippa Liechtya, stacioniranog u Džakarti, rekavši da je indonezijski predsjednik Suharto dobio zeleno svjetlo od strane SAD-a da učini ono što je učinio. Washington mu je osigurao sve što mu je bilo potrebno, od pušaka M16 do američke vojne i logističke podrške. Kad su se zvjerstva počela pojavljivati u izvještajima CIA-e, način na koji se agencija njima bavila je bio da ih se prikrije što je duže moguće.

Još neki primjeri

Kao medijski znanstvenici Herman i Chomsky su se kritički bavili radom na propagandi. Posebno nas zanimaju perspektive koje su uglavnom zanemarivane, čak i od strane takozvanih „najprogresivnijih medija“.

U posljednjih 10 godina su u nizu studija o zastupljenosti zapadnih medija u brojnim zemaljama primijetili kako se neprijatelji Zapada još uvijek prikazuju vrlo različito od onih njegovih saveznika, poput diktatura iz vremena Hladnog rata u Južnom Vijetnamu i Indoneziji.

Zločini “antizapadnih” režima u mjestima poput Srbije ili SR Jugoslavije, Afganistana, Irana i Sirije redovito su argumenti za pokretanje medijske kampanje za vanjsku intervenciju. Iako se takva moralna ogorčenost može opravdati, SAD i Velika Britanija, zajedno sa saveznicima, čine zločine u puno većem opsegu, ali se oni sustavno prešućuju i prikrivaju.

Mit o Venezueli kao “socijalističkoj diktaturi”

Na primjer, rad pet znanstvenika, dr. Matthewa Alforda, prof. Daniela Broudya, dr. Jefferya Klaehna, dr. Alana MacLeoda i dr. Floriana Zollmanna, pokazuje kako se od predsjedničkih izbora 1998. godine i pobjede Huga Chaveza Venezuela u medijima demonizirala kao “socijalistička diktatura”.

Hugo Chavez

Hugo Chavez

Nakon državnog udara 2002. godine, The New York Times, na primjer, podržao je kratkotrajnu američku diktaturu u Venezueli kao „osvježavajuću manifestaciju demokracije“. Mainstream tisak je nastavio zagovarati državni udar i protiv Chavesovog nasljednika Nicolasa Madura, izabranog za predsjednika 2013. godine, što mediji opravdavaju njegovim navodnim lošim ekonomskim upravljanjem.

Iako se takav čin nikako drugačije ne može nazvati, kada je 30. travnja 2019. samoproglašeni „predsjednik“ Juan Guaidó pozvao vojsku Venezuele da svrgne Madura, zapadni su mediji to nerado nazvali pokušajem državnog udara.

Istraživanje američke organizacije za nadzor medija Pravednost i točnost izvještavanja (FAIR) pokazalo je da se doslovno niti jedan elitni američki komentator nije protivio pokušaju puča iz travnja 2019. godine. To su opisali kao  “ustanak”, “prosvjed” ili pozivali vojsku da stane pod zastavu oporbe i „podupre  izazov“.

Najnovije sankcije Sjedinjenih Država i Velike Britanije su uglavnom pozdravljene u glavnim medijima, čak i ako pogoršavaju krizu. Sjedinjene Države blokirale su uvoz inzulina, strojeva za dijaliznu, lijekova protiv raka i HIV-a, uključujući one koje je Venezuela već platila. Sada će se smrti građana Venezuele, a bit će ih sigurno i vjerojatno će se povećati zbog američkih sankcija, pripisati „lošoj upravi Madurovog režima“, a američka i europska javnost, barem njen veći dio, to će vjerovati.

Zbog sankcija je 40 000 Venezuelanaca umrlo samo u razdoblju od kolovoza 2017. do prosinca 2018., navodi se u izvješću koje su sačinili vodeći ekonomisti Centra za ekonomska i politička istraživanja sa sjedištem u Washingtonu. Izvješće detaljno utvrđuje kako bi, u nedostatku sankcija, država s tako velikim ogromnim rezervama nafte bez većih problema mogla izbjeći ovakvu ekonomsku krizu.

U sklopu delegacije veterana za mir u Venezueli iz ožujka ove godine, Dan Shea, američki veteran iz Portlanda u Oregonu, pitao je zašto, ako se Amerika protiv režima bori iz humanitarnih razloga, SAD nameće sankcije ljudima, izgladnjuje ih, oduzima im lijekove i ne dopušta im da poboljšaju kvalitetu života?

Prvo, Ženevska konvencija brani da se u bilo koje područje zaustavi ulazak medicinskih potrepština i hrane. Međutim, SAD to sustavno rade, a onda za sve optužuju Madurovu vladu.

Sankcije su samo formalno osuđene u Ujedinjenim narodima, a bivši tajnik vijeća za ljudska prava UN-a opisao ih je „sličnima srednjovjekovnoj opsadi i zločinu protiv čovječnosti”. Nijedna od tih informacija nije objavljena u bilo kojoj glavnoj nacionalnoj publikaciji u SAD-u ili Velikoj Britaniji, osim u jednom izvješću kojeg je objavio The Independent.

Rat iz „altruizma“ protiv Gaddafija

Venezuela je pravilo, a ne iznimka. Još u veljači 2011. godine, kada je izbio sukob između libijske vlade i oporbenih skupina, zapadni mediji su prikazivali postupke libijske vlade kao „neselektivne zločine, koje su naredile najviše razine vlasti“. Međutim, pokazalo se da libijske sigurnosne snage naposljetku nisu ciljano gađale prosvjednike, što je kasnije priznala britanska televizijska kuća.

Samo jedan od dva članka The New York Timesa bio kritičan na intervenciju NATO pakta pod vodstvom Francuske u Libiji, ali naknadno, kad je sve bilo gotovo. Međutim, ovaj je rat u navedenom članku nazvan kao “ludost beskrajnih ratova altruizma”. Dakle, bio je greška koja se dogodila u dobroj namjeri.

Neki su se također protivili ratu iz taktičkih razloga, ignorirajući stavove akademika koji su kritizirali intervenciju na mnogo temeljnijim razinama.

Mediji koji su poticali intervenciju NATO pakta su, prema studiji časopisa International Security, povećali broj poginulih u Libiji najmanje sedam puta.

Muslimansko bratstvo i Egipat

U Egiptu, nakon što je vojska svrgnula prvog „demokratski“ izabranog predsjednika zemlje Mohameda Morsija, 3. srpnja 2013. su prosvjednici okupirali Trg Rab’a Al-Adawiya u Kairu, pozivajući da se vrati izabrani predsjednik.

Mohamed Morsi

Mohamed Morsi

Dana 14. kolovoza su egipatske sigurnosne snage pod generalom Abdelom Fatahom Al-Sisijem, koji će 2014. postati predsjednik, ubile 817 ljudi dok su rastjerale prosvjed na Trgu Rab’a Al-Adawiya.

Human Rights Watch je to nazvao „jednim od najvećih ubojstava demonstranata na svijetu u jednom danu u novijoj povijesti“, ali je to dovelo samo do blagih prijekora u zapadnim novinama i među diplomatskom zajednicom.

General Al-Sisi se, uostalom, smatran stabilnijim vođom, nešto poput bivšeg predsjednika Hosnija Mubaraka. Do danas se The New York Times suzdržava da Al-Sisija etiketira “diktatorom”, usprkos činjenici da će vladati zemljom do 2034. godine. Točno je da je predsjednik Sisi uložio sve potrebne napore za suzbijanje islamističkih milicija u Egiptu i za obranu kršćanske zajednice koja čini gotovo 10% stanovništva u ovoj arapskoj i muslimanskoj zemlji. Zabranio je i Muslimansko bratstvo, koje je kao teroristička organizacija dolaskom demokracije dobila pravo da se kandidira i pobijedi na izborima.

Međutim, Zapad se u ovom slučaju ne protivi islamskim fundamentalistima, već se boji da bi Kairo mogao pasti pod sferu utjecaja Moskve. To je glavni razlog zašto je predsjednik Abdel Fatah Al-Sisi pošteđen kritike američkih medija.

Drugi ključni zapadni saveznik, Saudijska Arabija, tek se sada počinje boriti s naracijom medija o svojim ljudskim pravima. Genocidni saudijski rat protiv Jemena se pretvorio u najgoru humanitarnu krizu u svijetu.

Istodobno je američka obavještajna služba zaključila da je saudijski diktator Mohammad bi Salman naredio ubojstvo Jamala Khashoggija. Grozno ubojstvo i komadanje tijela novinara Washington Posta često se osuđivalo u medijima, ali izvještavanje o ratu u Jemenu je tabu tema, posebno u prvim godinama sukoba.

U nevjerojatnoj racionalizaciji, koja je prošla bez komentara, britanski ministar vanjskih poslova Jeremy Hunt nedavno je u časopisu Politico insinuirao da je, s obzirom na to da kao drugi najveći prodavač oružja Saudijskoj Arabiji, Ujedinjeno Kraljevstvo ima jedinstveno mjesto da pomogne skorom zaustavljanju nasilja. Naravno, to se nije dogodilo i Jemen je i dalje poprište sukoba i mjesto gdje se u tišini odvija najgora humanitarna kriza u svijetu. Rat je zaista mir.

Šlag na torti: Rusija

A onda dolazi „Russiagate“, glavna pripovijest na koju mnogom novinarima kranu sline na usta, samo ako dobiju zadaću da napišu nekoliko redaka o „zločinima Putinovog režima“. Priča je krenula od američke Demokratske stranke, gdje se prvo počelo tvrditi da ruski predsjednik Vladimir Putin potajno kontrolira američkog predsjednika Donalda Trumpa, prijeteći da će razotkriti njegove tajne, da miješa u američke izbore i prodire u društvene medije kako bi manipulirao američkom vanjskom politikom i odredi ishod američkih predsjedničkih izbora 2016. godine.

Vladimir Putin

Vladimir Putin

Dugo očekivano izvješće istražitelja Muellera o tim navodnim poslovima znatno je oslabilo teoriju zavjere o sprezi Trumpa i Rusije, iako su daleko očitiji utjecaji na SAD oni masovnih korporacija i izraelske vlade, dok je ogroman utjecaj Sjedinjenih Država na demokratske i autoritarne vlade drugih zemalja sustavan i javna je tajna već desetljećima.

Narativ “Russiagate” se također ruši i kada ispitujemo podatke o političkom oglašavanju. Prema Facebooku, ruski su izvori potrošili oko 100 000 dolara na oglase na Facebooku tijekom ciklusa predsjedničkih izbora u SAD-u 2016. godine.

Ovo je doslovno mizeran iznos. Suprotno tome, izborne kampanje Hillary Clinton i Donalda Trumpa zajedno su potrošile 81 milijun dolara samo na oglase na Facebooku.

Nadalje, za razliku od ruskih agencija, timovi Trumpa i Hillary Clinton također su radili s divovima na društvenim medijima kako bi se njihov imidž na mreži poboljšao. Facebook je čak poslao osoblje da pomogne Trumpovoj kampanji, jer je na platformu potrošio desetke milijuna.

Komunikacijski stručnjaci Daniel Kreiss i Shannon McGregor su rekli: „Uloga Facebooka je tijekom predsjedničkih izbora 2016. bila pod izvanrednim nadzorom. Ali naše istraživanje pokazuje da je drugi, manje komentiran aspekt političkog utjecaja Facebooka bio daleko učinkovitiji u smislu rezultata izbora.“

Potpuno rutinska upotreba Facebooka Trumpovom kampanjom i drugima, uz 1,1 milijardu dolara plaćenog digitalnog oglašavanja tijekom ciklusa, vjerojatno je imala daleko veći doseg od ruskih botova i lažnih vijesti. 1,1 milijarda dolara uključuje potrošnju političara i skupina i izvan kampanja Trumpa i Clintona.

Ipak, posljednji put kada je dozvoljeno posumnjati u „Russiagate“ na mreži „MSNBC“, bio je u siječnju 2017. godine, baš kad je Trump preuzeo dužnost.

„Russiagate“ je izazvao novi Hladni rat . Štoviše, medijska opsesija Rusijom je usmjerila medijsku pažnju na Trumpovu administraciju, a novinari su zaboravili baviti se pitanjima kao što su klimatske promjene, prava na pobačaj i spašavanje korporacija .

Nisu sve vijesti stvorene u centrima moći. Nije iznenađujuće ili nužno štetno što se oko određenih ideja formira konsenzus. Ali su ti konsenzusni stavovi uvijek u jasnoj korelaciji s interesima elite.

Mediji su se vratili narativu iz Prvog svjetskog rata

Možda je to najspektakularnije učinjeno s Irakom i lažnim oružjem za masovno uništenje. Glavne studije o izvještavanju o ratu u Iraku o medijima u Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji ukazuju da su diskusije u vijestima oslikavale stavove moćnih političkih i vojnih elita. Teško je bilo na medijima čuti da invazija i okupacija Iraka predstavlja agresiju, najveći međunarodni zločin u međunarodnom pravu.

To je rečeno tek kada je invazija, čak i po najkonzervativnijim procjenama, uzrokovala šesteroznamenkasti broj nasilnih smrti.

Mogli bismo se zapitati gdje su bile ta velika zapadne pera i objektivi reportera u prethodnom desetljeću, kada su sankcije dovele do eksplozije smrti djece o čijim se brojkama i dalje raspravlja, iako svi pokazatelji govore da su oni bili usporedivi s izuzetno velikim brojem žrtvama uzrokovanih invazijom 2003. godine i kasnijom okupacijom.

Slično tome se o ratu u Siriji izvještavalo na izrazito pristran način, neprofesionalno baš kao tijekom rata u Iraku. Prema dopisniku Patricku Cockburnu , “zapadne novinske organizacije gotovo su u potpunosti pokrivale pobunjeničke strane sukoba”.

Zbog toga, prema Cockburnu, “izmišljene vijesti i jednostrano izvještavanje su zapadne medije vratili u doba Prvoga svjetskog rata”.

Laži o Siriji

Uzmimo još jedan primjer. Organizacija za zabranu kemijskog oružja (OPCW) dobila je zadatak da sa svojom Misijom za pronalaženje činjenica (FFM) istraži navodne kemijske napade u sirijskom sukobu. 2019. godine su anonimni zviždači OPCW-a objavili informacije o postupku prikupljanja činjenica FFM-a, kao i o inženjerskoj procjeni OPCW-a.

Ovi propusti radne skupine za Siriju sa sjedištem u Velikoj Britaniji, propaganda i mediji, zajedno s drugim činjenicama, govore da je nekim izvješćima OPCW-a manipulirao i tehnički „usklađivao“ podatke koje mu je dostavio FFM.

Izvješće upućuje na to da je tehnički sekretarijat izabrao savez državnih tijela pod vodstvom Francuske, Velike Britanije i SAD-a. Nadalje se sugerira da su neki izvještaji OPCW-a isključili ili zanemarili dokaze da bi neki od navodnih kemijskih napada u Siriji mogli biti inscenirani.

Ova otkrića ukazuju na to da su takozvane sirijske „oporbene snage“ možda počinile zločine samo kako bi potaknule “humanitarnu” vojnu intervenciju Zapada. To je, kao što znamo, bila uobičajena praksa proteklih desetljeća.

U stvari, jedan od navodnih kemijskih napada čije se autorstvo dovodi u pitanje bio je napad iz travnja 2018. u Dumi, zbog kojeg su Francuska, SAD i Velika Britanija bombardirali Siriju.

Ova priča o propustima OPCW-a eksplodirala je u neovisnim medijima, ali se uglavnom ograničila na kolumnu Petera Hitchensa u Daily Mailu i Roberta Fiska u The Independentu. Priču o tome su još objavili France24/AFP i Fox News.

Ovi nacionalni medijski sustavi su uvijek dobro branjeni. Zanimljivo, ali danas veću zaštitu imaju mediji u liberalnim nego oni u takozvanom autoritarnim demokracijama. Autocenzura je dosegla neviđene razine, a plaćeni novinari će u nekoliko minuta sročiti propagandni uradak kojeg bi se postidjeli članci koje je Agitprop ’30-ih godina prošlog stoljeća objavljivao u tada Staljinovoj Pravdi.

Propagandni model se mjeri po tome koliko je bio učinkovit. Milijuni ne umiru, odnosno, to su smrti „koje se u ostvarenju višeg cilja nisu mogle izbjeći“. Ništa od svega toga nije vrijedno da se godinama povlače kao krvave mrlje industrija s američkih obala, posebno vojno-industrijskog kompleksa koji naoružava zapadne i njemu savezničke vojske.

Razuman čovjek se ne usuđuje ni pomisliti kako bi izgledao pakao koji bi se u bilo kojem trenutku mogao otvoriti u sukobu s Iranom, pa čak i Kinom i Rusijom. Čak i ti bi sukobi medijski bili popraćeni kao sve američke agresije od Drugog svjetskog rata do danas.

To je narativ neosporno suprotan činjenicama. Analiza i dobro predstavljene alternativne priče se mogu naći u širokom rasponu, od izvora do korporativnih poslovnica. Zapadni mediji su uvijek bili sudionici. I to se stalno događa. Vijesti za koje novinari koriste najpouzdanije dostupne izvore su nepotrebne, jer zapadnim medijima ionako zadaća nije govoriti istinu, već racionalizirati rat i državni teror, dok milijuni umiru. Sve ostalo je nevažno.

Off Guardian

13
Ostavite komentar

avatar
10000
9 Grupirani komentari
4 Odgovori unutar grupe
0 Pratitelji
 
Komentar koji izaziva reakcije
Najaktivniji komentar
13 Komentatori
Red DogRed DogRed DogRed DogRed Dog Zadnji aktivni komentator
  Pretplati se  
najnoviji najstariji najviše ocjenjeniji
Obavijest
Moreno
Gost
Moreno

Od početka 20. stoljeća invertiranje stvarnosti od zapadnih MS medija je raslo linearno s protokom vrimena, a od početka 21. odnosno od 09.11.2001. krenilo je eksponencijalno i dobilo do sad u povijesti nikad viđenu dimenziju. MS mediji su počeli pitat ljude na zemlji, pa jeli vi virujete nama ili svojim očima . . . većina je još uvik nesigurna u ono šta vidi svojim očima, ali to nije sve, nego dobar dil te većine ostale uvjerava kako je sve šta vide svojim očima krivo.
Nisan siguran jesu li u pitanju ljudskoj vrsti neke nepoznate sile.

Laki Topalović
Gost
Laki Topalović

Ali je nevjerojatno koliko ljudi koji ne vjeruju zapadnoj propagandi oko povijesnih tema ipak nema drugo mišljenje od onog kojeg je naveo, npr, NYT. Je li to zato što nije bilo interneta, ne vjerujem, lako je sve provjeriti. Možda zato što se svi uglavnom koriste engleskim. Onda otvoriš izvore a da nisu anglo-američki i dobiješ arhivsku građu, slike , snimke, sve suprotno onome što tupe Amerikanci. Tamo je stvarno dno dna “novinarstva”

Red Dog
Gost
Red Dog

Imaju i anglosaksonci probleme.
Clickbait. Mase teze ga vulgarnom. Pa se laze da bi privukli mase i zaraduju od reklame. Pohlepa kapitalizma. Moguce je da je clickbait jaci od mainstream propagande.
Nije dobro, jer to nije istina vec izludivanje pucanstva, ali im ne ide bas sve kao po loju.

onaj najgl.....veći Dalton
Gost
onaj najgl.....veći Dalton

Schreibtisch moerderi,
ubojice za pisaćim stolom.
Kako bi to rekli Nijemci.

V. Bakarić
Gost
V. Bakarić

Super Babiću, super!!!

Max
Gost
Max

Oni su uvijek i bili Agitprop samo bolje upakirano.

Red Dog
Gost
Red Dog

Mi smo bar zvali stvari pravim imenima.
EPP – Ekonomsko Propagandni Program 🙂

Mateja
Gost
Mateja

Amerika vojska želi polivati z oranžnim agentom in seksati z malimi bača dečki. Kot vedno. Tem ljudem ni dovolj, da posiljujejo ženske in pobijajo civiliste. Ti niso srečni dokler ne pokvarijo genoma, da se potem v uničenih državah rodijo pohabljeni dojenčki.

Mateja
Gost
Mateja

Tudi Hitler je imel popolno propagandno mašinerijo. ZDA so BABILONSKA KURBA.

Iza_horizonta
Gost
Iza_horizonta

Kad pričate o socijalizmu morate prvo odgovoriti na nekoliko pitanja:
-Zašto Mainstream mediji promovišu socijaliste?
-Ko su vlasnici svih medija? Koliko je njihovo bogatstvo?
-Zašto toliko medijskih “zvijezda” promoviše socijalizam i “jednakost”.
-Planiraju li oni baš socijalizam koji mi volimo i nadamo mu se? Da nije u pitanju kojim slučajem priprema za najgori vid diktature pod maskom slocijalizma?
-Zašto je Čomski tako popularan? Zašto ga mediji vole? Ako je prijetnja sistemu, je li logičnije da bude anoniman i gladan?
-Jeste li sugurni da znate koja je prava svrha priče koju Čomski i slični pričaju?
-Zašto je Maduro prihvatio narativ koji gaje zapadni mediji : “Rasisti, bijeli suprematisti…”?

Red Dog
Gost
Red Dog

I najvaznije, zasto se nije niko upecao? Zasto ti ne odgovara niko?
Zasto smo postali imuni na trollove? 🙂

Red Dog
Gost
Red Dog

Ja dumaju shto je stanovnistvo zapada toliko otupljeno da bi i mogli preskociti pravljenje incidenta i samo tvrditi da su se desili.
„Rusi oborili putnicki avion“. Ti ljudi su umrli dzabe. Kad je krenula propaganda se je navijalo. Svako je verovao ono sta je hteo. Niko nije postao pametniji od „izvestavanja“. Mogli su i photoshopirati to. Efekat bi bio isti.

Red Dog
Gost
Red Dog

Internet nas izluduje,
Dokazano je da stvara mehure istine. Em tezimo sami ka istomisljenicima, em nas algoritmi upucuju na to.
Nije floskula, zivimo u mehurima. Ako je definicija psihicke bolesti poricati fizicku stvarnost, onda su mnogi od nas psihicki bolesni.
Zasto ide sve u p m? Drzi nesto na okupu kad ti se drustvo sastoji od mehura psihicki bolesnih. A ni elita nije imuna. I oni se krecu u svojim mehurima :/

POVEZANE VIJESTI

Izbornik