Saudijski frontalni napad na Iran u Središnjoj Aziji

Otkako se urušio Sovjetski Savez, Središnja Azija je postala je divovsko poprište borbe i osvajanja među glavnim regionalnim silama, poput Kine, Pakistana, Irana, Turske, a iznova se primjećuju i Sjedinjene Države, koje je Moskva uspjela protjerati iz svih bivših sovjetskih republika u tom području. Rusija, koja se u početku silom prilika bila dužna usredotočiti se na unutarnja pitanja, poput rata i islamističkog separatizma na Sjevernom Kavkazu, uspjela je ojačati utjecaj u Središnjoj Aziji u vojnom smislu, ali nije usporila utrku drugih aktera u bivšim sovjetskim republikama.

Međutim, dolazak Teherana je odmah pokrenuo aktivnosti još dvojice aktera, koji su u sukobu s Islamskom Republikom takoreći od 1979. i Islamske revolucije. To su Saudijska Arabija i Izrael.

I dok je prodor Izraela još u povojima i još uvijek nije u stanju dati jasne rezultate, prisutnost Rijada je vidljiva u svakoj od država i utječe na svaki važan sektor, od ekonomije do religije.

Saudijska Arabija, na čijoj su strani ostale petromonarhije zaljeva, prije svega Ujedinjeni Arapski Emirati , prisutna je u Središnjoj Aziji neposredno nakon Hladnog rata i koristila je najučinkovitije diplomatsko oruđe koje je imala na raspolaganju – petrodolare. Rijad je odigrao vrlo važnu ulogu u širenju infrastrukturne mreže za transport ugljikovodika podrijetlom iz bivših sovjetskih zemalja, ulažući u izgradnju novih plinovoda i nafte, zaobilazeći ruske teritorije, samo kako bi se smanjila njihova ovisnost o Moskvi i srušila konačna cijena proizvoda koja je povezana s troškovima prijelaza. Međutim, sada je, kao što smo opisali u prethodnom članku, nafta pojeftinila do te mjere da može uzrokovati kolaps vehabijskog kraljevstva.

Ipak, u vrijeme visokih cijena nafte,  širenje energetske mreže odvijalo se putem investicija i velikih zajmova. Saudijsko financiranje omogućilo je Turkmenistanu da započne radove na ambicioznom plinovodu Turkmenistan-Afganistan-Pakistan-Indija (TAPI), koji će, ako bude dovršen, biti jedan od glavnih uspjeha Rijada u Središnjoj i Južnoj Aziji.

Na temu energije, 5. ožujka su Uzbekistan i Saudijska Arabija zaključili tri strateška sporazuma o suradnji vrijedan više od 2 milijarde dolara u sektoru električne energije, energije vjetra i stručnom usavršavanju. Moglo bi se reći da sporazumi imaju povijesni značaj, jer je Taškent izabrao Rijad za izgradnju divovskog postrojenja za proizvodnju električne energije od 1500 megavata i postrojenja za proizvodnju energije vjetra kapaciteta 500 do 1000 megavata, što, prema uzbekistanskom ministru energetike Ališeru Sultanovu, “predstavljaju povijesnu prekretnicu za Uzbekistan u jačanju energetske sigurnosti kroz samodovoljne izvore energije”. Rijad će se također pobrinuti za otvaranje centra za obuku u Uzbekistanu, gdje će se obučavati profesionalci u energetskom sektoru.

Antiiranska funkcija

Glavni razlog zašto je Saudijska Arabija zainteresirana za širenje utjecaja na bivšu sovjetsku Aziju je sprečavanje širenja utjecaja Irana. Teheran je prvi ušao u države koje su nastale nakon raspada Sovjetskog Saveza, galvanizirajući islamski preporod koji je krajem ’80-ih ubrzao kolaps komunizma, ali je s jačanjem islama došlo do krvavih sukoba između sekularnih i vjerskih političkih i društvenih snaga.

Antiiranska svrha prodora Rijada s vremenom je postala očita. Tamo gdje je primjetan povećan utjecaj Saudijske Arabije, vidljiv je i porast neprijateljstva državnih institucija prema Iranu.

No, sada se događa obrnut proces.  Tadžikistan je posebno znakovit slučaj. Povećani pritisak koji se provodi u suzbijanju radikalnog islama, kojeg je inaugurirao predsjednik Emomali Rahmon, posljednje tri godine je doveo do zatvaranja oko 2 tisuće džamija širom zemlje, a pogodio je i toliko je mjesta štovanja i kulturne centre bliskih Muslimanskom bratstvo, dakle Turskoj i Kataru, što zapravo i nije udar na Iran, iako ovu praksu podržava i Rijad, koji se plaši Muslimanskog bratstva zbog ideje o parlamentarnoj demokraciji koju će voditi jaka islamistička stranka, kao što je Erdoganov AKP.

Rahmonov radikalni antiislamski program uključivao je postavljanje kamera u džamijama, nametanje novih carinskih zakona, protjerivanje stranih propovjednika, a program se počeo provoditi dan nakon ulaska Rijada u zemlju 2015. godine s injekcijom višemilijunskog kapitala namijenjenog da se ne uruši slabo tadžikistansko gospodarstvo.

Ali uz Tursku, Tadžikistan je počeo pokazivati diplomatsku netrpeljivost prema Iranu, što se vidjelo s kašnjenjem tadžikistanske vlade s otplatom duga od 62 milijuna dolara, te otvaranju lova na vještice protiv iranskih gospodarstvenika i članova opozicije koje se optužuje da su „agenti Teherana“.

Tadžikistan je brzo postao saudijski protektorat. Tadžikistanska vlada, na primjer, blokira proces punopravnog uključivanja Irana u Šangajsku organizaciju za suradnju, gdje Teheran ima status promatrača.

Mogući problemi za Rusiju i Kinu

Saudijska Arabija je pokazala nevjerojatan utjecaj na bivše sovjetske republike s većinskim muslimanskim stanovništvom, a razlog je vrlo jednostavan. To su zemlje čija su gospodarstva nerazvijena, slabo diversificirana, stoga vladari, uzimajući u obzir veliku kontinentalnu geopolitičku dinamiku, ne odbijaju dolazak novih aktera i novog kapitala. Napadajući zemlje poput Tadžikistana i Uzbekistana s petrodolarima, Saudijska Arabija je u razmjerno kratkom vremenu uspjela s dvije scene izbaciti Iran, čija je prisutnost bila duboka i datirala je desetljećima.

Zadatak Rijada da poveća svoj utjecaj u Kazahstanu, prvom gospodarstvu bivše sovjetske Azije i ujedno najnaprednijem u smislu znanosti i obrazovanja, bit će težak posao, jer je Kazahstan najmanje sklon da podnosi strano uplitanje.

Ali je vehabijska monarhija uspjela doći u regiju i Tadžikistan i Uzbekistan bi mogla iskoristiti kao odskočnu dasku za buduće operacije.

Danas su te operacije usmjerene protiv Teherana, ali budući da je Rijad vjeran čuvar američkih interesa na Bliskom istoku, ubrzo možemo biti svjedoci pokušaja uravnoteživanja u antiruskom i antikineskom ključu, što Moskva budno prati i sve češće saziva razne konferencije u okviru sigurnosnog saveza Organizacije ugovora za kolektivnu sigurnost (ODBK), insistirajući na rezultatima rada u suzbijanju islamskog fundamentalizma i terorizma. U tom procesu su zemlje, za koje Rijad vjeruje da ih je „kupio“, pokazale kao dobar partner i vrijedan suradnik, jer vlasti Uzbekistana i Tadžikistana dobro znaju koja im je sudbina namijenjena ako dođe do njihovog svrgavanja i uspostave islamističkog režima po uzoru na saudijski. Osim toga, takvu vladu ne bi podržalo ni stanovništvo, koje je sedam desetljeća živjelo u Sovjetskom Savezu i povratak slobode vjeroispovijesti sa sobom nije donio odanost radikalnom islamu tipičnog za arapske petromonarhije.

Za sada se Moskva i Peking ne upliću u ove procese, kao ni Iran, koji ima važnije bojno poje, ono na kojem mora osigurati izlazak na Mediteran.  Međutim, način na koji će se ove zemlje kretati u okviru Euroazijske ekonomske unije i „Novog puta svile“ će pokazati koji su ciljevi Rijada prema Moskvi i Pekingu, a ako Saudijska Arabije prijeđe „crvenu liniju“, dovoljno je da je Kina izbaci sa svog naftnog tržišta i vehabijsko kraljevstvo će se u trenutku naći s gomilom nerješivih problema. Ipak, u svakom slučaju, ovo je područje koje zaslužuje puno više pozornosti od one koja mu se inače posvećuje.