Ukrajinski divljaci sve više sliče Isilovcima – Uništavaju sve redom…

Uklanjanje spomenika je terminalna faza izgubljenih ljudi ogrezlih u zločinu i nacizmu. Spomenici su kulturno naslijeđe i povijesni trag za buduće generacije. Nebitno o kakvim spomenicima se radi, oni nas podsjećaju na dobro i loše. Danas su ukrajinski barbari uklonili kip carice Katarine Velike II u Odesi. Mainstream mediji likuju i pokazuju kakvi monstrumi sjede u redakcijama.

Kip Katarine II, utemeljiteljice Odese, zaštićeni je povijesni spomenik grada Odese u južnoj Ukrajini. Predstavlja rusku caricu Katarinu II, osnivačicu Odese, a ispod četiri njena osnivača: vice admirala Ribasa (1751.-1800.), arhitekta Françoisa de Wollanta (1752.-1813.), Grigorija Potemkina (1739.-1791.) i kneza Zubova (1767-1822). Figure su klesane u bronci. Spomenik se nalazio na Katarininskom trgu u centru Odese.

Spomenik je podignut 1900. prema nacrtima arhitekta Jurija Dmitrijenka, inženjera Sikorskog i kipara M. Popova. Rastavljen je 1920. godine kada su boljševici preuzeli vlast u regiji, a kipovi su tada bili pohranjeni u regionalnom muzeju. Općina ga je vratila 2007., protivno savjetu nacionalista iz zapadne Ukrajine i predsjednika Juščenka.

Godine 1794. carica Katarina Velika potpisala je reskript kojim je naredila izgradnju grada i luke Odese. Upravo kao svjedočanstvo ove temeljne povijesne činjenice, Odesiti su 1900. podigli ovaj spomenik na Katarininom trgu u trokutastom obliku. Uklonjen je 1920. i na njegovo mjesto postolju postavljena je 1965. skulptura u slavu pobune bojnog broda Potemkin iz 1905.

U vrijeme nemira u proljeće 2014., nakon požara u Domu sindikata, svibnja 2014. (gdje je spaljeno četrdeset osoba), pristaše privremene središnje radikalne vlade u Kijevu zatražile su od općina da uništi spomenik utemeljiteljice Odese, što je izazvalo nemir kod stanovnika.

Dana 28. prosinca 2022., nakon rata u Ukrajini i peticije za rušenje spomenika koja je prikupila više od 25.000 potpisa, kao i zahtjeva predsjednika Volodimira Zelenskog, kip se počeo rastavljati, čime Ukrajinske vlasti pokazuju o kakvoj se bagri radi.

Tko je Katarina II

Katarina II., rođena kao Sophie Frédérique Augusta d’Anhalt-Zerbst 21. travnja 1729. (2. svibnja 1729. po gregorijanskom kalendaru), najstarije je dijete Christiana-Augustea d’Anhalt-Zerbsta i njegove supruge Jeanne-Élisabeth de Holstein – Gottorp. Kad se rodila, roditelji su žalili što nije dječak.

Otac joj je bio suvereni princ od Anhalt-Zerbsta i časnik u pruskoj vojsci. Od 1729. zapovjednik Stettina, nastanjen u kneževskom dvorcu Stettin gdje mu je rođena i potom odgojena kći, 1741. postao je guverner pokrajine kasnije Pomeranije, a od 1742. suvereni knez Anhalt-Zerbsta.

Majka ju je predstavila najvišim kugovima u Njemačkoj, a isticala se svojom karizmom. Sofijina majka, prateći zbivanja u Rusiji, vidi budućeg Petra III kao zeta čime će doći do velikog ujedinjenja. Brinući se da na dvor pošalje portrete svoje kćeri, njezini su manevri urodili plodom te su ona i kćer u siječnju 1744. pozvane u Rusiju.

Caričine namjere su jasne, Sophie će biti Petrova buduća žena, ali njezin je prestiž vrlo nizak- Sofijin izbor ne pokreću ni zlato ni moćan savez. Nakon poteškoća s nasljeđivanjem koje su stvorile pretenzije na prijestolje raznih strana, carica Elizabeta je odlučna da neće imati diplomatskih komplikacija ili ekstravagantnih zahtjeva. Štoviše, Sofija je mlada i neiskusna u politici, tako da ne predstavlja opasnost za rusko prijestolje.

Katarina je prije svega ljubiteljica knjiga. Savršeno je poznavala francuski jezik kojeg je naučila od svoje guvernante. Kao dijete, koje su roditelji zanemarivali, živjela je usamljeno djetinjstvo koje ju je natjeralo da uroni u knjige.

Po dolasku u Rusiju, koju je Petar još uvijek zanemarivao, a potom Elizabeta I gotovo stavila u karantenu, uronila je u sve francuske romane koji su joj došli pod ruku. Jednog je dana čitala Povijest Njemačke napisanu na francuskom. Shvatila je da joj se takav rad sviđa više od romantične književnosti.

Nakon dolaska pojedinih intelektualaca u Rusiji koji su je savjetovali, uronila je u djela Plutarha i Tacita. Zatim je došao povijesni i kritički rječnik Pierrea Baylea, prijelaz između povijesti i filozofije. Njezin put vodi je do čitanja Montesquieuova djela “De l’esprit des lois”, gdje se bavi odvajanjem triju vlasti i liberalnim aristokratskim sustavom. Ove će koncepcije Katarina preoblikovati u svojoj vladi, ne mogavši ​​ih kao takve primijeniti na tadašnju Rusiju.

Primitivna bagra je u ovoj osobi vidjela agresora kojem nije mjesto na trgu. Zamislite dijete koji poriče i ruši svoju majku. To samo mogu barbari, ali i to je pitanje.