Uvijek su se doušnici, poltroni, sluge sustava nagrađivale. Valjda će i ovog puta.

Redar nije mogao postati svatko! Najprije si morao čekati da dospiješ do osmog razreda, a onda nisi smio imati negativnih ocjena, što nije bilo nimalo lako. Kao redar, imao si svoje ‘zakonite’ ovlasti, paziti na to tko ulazi u školu, zvoniti za početak i kraj sata, veliki i mali odmor, tu i tamo si mogao zazvoniti u 44-oj minuti i tako spasiti mnoge od asa. Morao si na svoj redarstveni dan sa sobom donijeti i šibu, sam je ubrati, sam joj skinuti koru, urezati kakav ukras nožićem na dršku, morala je biti savitljiva, fijukati kroz zrak.

Mogla je koja šiba ostati od prethodnog dežurstva, ali nikad nisi bio siguran. Ako je valjala, onda ju je konfiscirao koji nastavnik; ako nije valjala, onda je ostala, ali ne valja ni tebi.

U to doba je šiba bila jedno od ključnih nastavnih pomagala i koristila se relativno često. Ako se to pomagalo demonstriralo na tvojim dlanovima, onda to nisi smio kući spomenuti jer je postojala realna mogućnost da dobiješ dodatnu dozu i od roditelja. Batina je iz raja izašla, govorili su, ali šibu nisu spominjali. Tko zna otkud je ona potekla… Nije se to zvalo zlostavljanje, nije bilo plavih, ni crvenih telefona (nije bilo nikakvih, kamo li u bojama), komuniciralo se puno intimnije.

Osim redara, kao imitacije vlasti, po školskim hodnicima je, osim čistačica, bio još jedan strahopoštovanja vrijedan lik. Domar. Samo ga mi nismo tako zvali, nego s jednim podrugljivim nadimkom, a to opet on nije znao. Njegov posao je bio šetati po školi, tu i tamo nešto popraviti (staklo na prozoru koje recimo ne bi izdržalo pritisak bačenog kamena) i potezati za uši i odalamiti koju nekom tko galami, viče ili se tuče. Domara su se bojali i nastavnici. Naime, domar je bio usput i predsjednik partijske organizacije naše Mjesne zajednice, s ovlastima da svaki napad na sebe proglasi ideološkim skretanjem. A nije bilo baš pametno ideološki skretati u to doba pa su svi hodali pravom cestom, a ne nekakvim stranputicama.

Nakon škole, dugo se nisam susretao s nekakvim redarom. One po disko klubovima bi uglavnom zvali izbacivačima. Obavezno nabildani lik koji bi jedva čekao demonstrirati što je sve naučio gledanjem Brucea Leeja U zmajevom gnijezdu.

Kasnije je bilo redara na nekakvim skupovima, koncertima. Dobili reflektirajuće prsluke. Zamalo žute, kao oni u Parizu. Razlika je u tomu što su ove pariške tukli, a ove naše reflektirajuće nisu, nego bi uglavnom tukli oni, ako je baš trebalo.

Uvijek sam sanjao da ću biti heroj, dječački je priznao Houra na trećem albumu Prljavog Kazališta (onom na kojem je sam pjevao, budući da je Davorin Bogović morao ići u vojsku). Da je neko drugo vrijeme, ovo recimo, možda bi sanjao da bude redar.

Redar u kafiću. Covid redar. Zvuči kao hoch-deutsch, noble, čisto fino.

Čini se kao da se krug zatvorio, obišao nekoliko puta zemlju i svemir pa došao na početnu točku. Singularitet. U osobi redara, covid redara. Naime, capakovština u 21. stoljeću je iznjedrila novo zanimanje – covid redar u kafiću!

Doći ću ti pod prozore dok ti majka spava.., ne! Doći ću na kavu, s maskom nategnutoj do očiju, na ulazu ću istresti dobru dozu dezinficijensa i istrljati ruke (mogao bi se i prekrižiti kako bi čistoća dezinficijensa ušla i kroz moje čelo), pozdraviti smjerno covid redara, uspostaviti kontakt očima i nijemo zatražiti dozvolu da sjednem i promumljam ‘veliku s ‘ladnin mlikon’. Kakvu? S vadnin likom? Nee, nego s ladnin mlikon jebalo te mliko’. Covid redar podiže obrvu. Preglasan sam, a ZNA SE da se virus širi jače, brže, još jače galamom, vikanjem. Ohrabrujući pogled covid redaru uputit će i ratni vojni invalid, u penziji od svoje 27-e, invalid uslijed nedostatka ljudskog poštenja i odlučnosti da svoj životni vijek proživi kao parazit.

Jebeš takvu kavu. I takav život. Ajmo to reći kraće – zajebavaju nas i prave budale od nas. Uništavaju ugostitelje najprije, ali ono bitnije – uništavaju naš način života, petljaju se u sve i svašta. Tko? Država. Ona kojoj nikad nismo dali takve ovlasti, ali to nju nije briga. Nas bi trebalo biti.

Bilo bi dobro da tuda nekud baulja Domar, da ima ovlasti capake i plenkoviće izvući za uši, odalamiti koju vaspitnu, ali Domara nema. Nema ni nas. Mi ne postojimo. Postoji mnoštvo nepovezanih individua, svatko se snalazi za se. Uglavnom se ne snalazi. Ako nije u partiji. Tamo se partija snalazi za njega.

Umjesto zaključka, evo logike same. Neka je svatko usporedi sa svojom:

Dosad su nam neke stvari trebale postati jasne:

• mjere koje donosi Stožer ‘u borbi protiv epidemije’ su besmislene i svi uključeni u njihovo donošenje (Vlada i ostali) to znaju;
• mjere služe za zaokupljanje pažnje i ni za što drugo;
• neke mjere povećavaju broj zaraženih (obaveza nošenja maski recimo) i to Stožer zna, ali ih nije briga zato što covid nije opasniji od prehlade;
• Vladu RH (i ostale EU vlade) nije briga za gospodarstvo, niti za to što će se događati s narodom;
• ono što slijedi iza ovog festivala je poznato Vladama i eliti, a narod nema pojma;
• to što slijedi je toliko grozomorno loše da je vjerojatno i bolje da ne znamo, a nije diktatura, nju već imamo.

Sve navedeno kaže čista logika. Možemo sebi priuštiti luksuz da je ne koristimo na svoju štetu.