fbpx

Klupe čuvaju tajne

klupa

Skoro svakog dana prolazim pored smještene uz jednu biciklističku stazu i često vidim kako se na njoj odmaraju biciklisti. Nakon dugog puta zastanu, predahnu, pojedu sendvič, osvježe se nekom tečnošću i nastave dalje.

Mnogo je takvih klupa, uglavnom po parkovima, pored biciklističkih i pješačkih staza i po šumama. Na neke prolaznici često sjedaju, a na neke rijetko. Zavisi na kom su klupe mjestu, u koje doba godine i dana i događa li se nešto posebno u to vrijeme u njihovoj blizini.

Bilo kako bilo, klupe se ne kreću, nikamo se ne miču, a sve što se događa, one ipak saznaju. Na njima se priča o svemu i svačemu, a one samo slušaju i pamte. Recimo, idu dvije susjede pa sjednu na klupu da predahnu i jedna drugoj priča kako joj se pokvario hladnjak, i to baš sada, kada nema ni prebijene pare u kući. A muž, umjesto da nešto poduzme, još se ljuti na nju jer smatra da ona loše rukuje tim hladnjakom. Klupa to čuje, mada je možda i ne zanima. Ali pred njom se ništa ne krije.

Kasnije dolaze dvoje mladih koji pričaju o svojoj neizmjernoj ljubavi. Tu je toliko nježnosti i ljubavi da klupa poželi da se njeni gosti zadrže što duže, jer i ona osjeća neku toplinu u duši.Rado bi se i ona našla u njihovom zagrljaju, samo kad bi mogla.

U posjetu joj dolazi često jedan skitnica. Uglavnom noću, donese nekoliko kartona koje prostre ispod sebe i spava na klupi. Noću sanja i bunca nešto o toplom domu, o obitelji i poslu koji je izgubio, o hrani koja mu uvijek nedostaje, o grubim ljudima koji ga okružuju. Trza se u snu, drhti od hladnoće, a onda umiri na neko vrijeme, i tako iz noći u noć. Klupa bi i njega zagrlila da može, ugrijala bi ga da može, i nahranila bi ga, ali to sve nije u njenoj moći. Ona može samo saslušati, vidjeti i patiti ili radovati se sa svojimposjetiteljima.

Prima ona i one koji imaju nečistu savjest. Jednom je jedan kriminalac satima sjedio na njoj i uzdisao, nešto mrmljao sam sebi u bradu. Već je ostario, onemoćao i dosta mu je više razbojništva, ali ne zna kako se izvući iz svega. Prošlost promijeniti ne može, a ljepšu budućnost graditi ne umije. I šta sad može učiniti? Klupa zna kako bi taj nesretnik mogao bar nešto u budućnosti popraviti, ali mu ne može reći, jer klupe ne umiju govoriti. I njemu ostaje da se sam snalazi.

Nije ni klupama lako. Treba se sa svime time nositi, slušati svačiju priču, čuvati brojne tajne i nikada, baš nikada ih ne odati. Treba i istrpjeti nečije nagone bijesa, kada se iz čista mira iživljava nad klupama, udarajući ih iz čista mira. Treba izdržati i iskazivanje ljubavi, kadana njih urezuju ko koga voli, kada crtaju srca i strelice i ispisuju imena. Ili kada urezuju neke, njima važne, datume i događaje. Pobunile bi se klupe, pružile bi otpor da mogu. Ali ni to ne mogu. Klupe mogu samo slušati i sve što čuju nikome ne kazati.

Upravo zbog tolike diskrecije, klupama svi bezgranično vjeruju i samo pred njima iznose svoje najveće, najmračnije i najintimnije tajne.

0 0 vote
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
6 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments
Son of Alerik
Gost
Son of Alerik
1 godina prije

Klupa može biti jeftina, a može biti i skupa. Može biti pametna, a može biti i glupa. Na ovoj pametnoj, klinac iz Solina je izgradio firmu i prodaje tu klupu po cijelom svijetu. Ta bi mogla i pamtiti. Ne za sebe, već za druge.
Druge klupe su analogne. Pamte tek zaljubljenosti dječurlije pa na njima, ako su drvene, nalazimo nožem urezana srca, strelice i imena koja više nikom ništa ne znače. Čak ni onima koji su urezivali.
Klupe su lijepe dok su nove. Stare poput ljudi. One na koje nitko ne sjeda, uvenu poput depresivnih ljudi. Iako iste klupe, od istog materijala, u istom parku, na nekima uvijek netko sjedi, na drugima nitko. One korištene su uvijek u boljem stanju, iako bi trebale biti u gorem. Čini se kako se hrane odmorom umornih.
Sasvim druga priča je s kaučima, foteljama u domu. Kad bi klupe mogle narasti i kad bi imale želje, onda bi to sigurno bilo – da jednog dana postanu kauč, da pripadaju nekomu, da imaju dom. Kao što postoje napuštene mačke lutalice i one druge, mažene i pažene, tako nekako je i s klupama. Kad su svačije, onda su ničije. Kad su nečije, onda su ulegnute na jednom mjestu. Od težine gospodara.
Opet, one svačije klupe su slobodne, a ove nečije, poput zarobljenika u lancima. Tamo sjedi uvijek netko drugi, ovamo uvijek isti.
Klupe ne škripe, ne živciraju. Kauči znaju škripiti. Pod klupama nema smeća, prašine skrivene, vjetar se pobrine za to. Pod kaučima se zna naći svašta. Izgleda čisto i uredno, a ispod prašina narasle poput paučine. Prašina je zaustavljena energija, bolesna. U njoj su davno zaboravljene svađe, sumnje, strahovi. Klupe su protočne. I nisu glupe, to mogu biti samo misli nas koji povremeno sjedamo na njih. Kad bismo zbrajali svoje misli, tko zna kakav bi bio rezultat, možda – 70% strahova (bezrazložnih jer se ništa od onog što nas je strašilo nije nikad pokazalo), 20% briga (koje su se riješile ovako ili onako), 10% konfuzija – ili kakav drugačiji omjer?

Friedrich Dr.
Gost
Friedrich Dr.
1 godina prije

Slatko napisano, da ne kažem preslatko
Drago mi je da ne prolazis svaki dan pokraj neke vojne baze da ne bi i oružja dobila osobine ljudskih osjećaja i djecije radoznalosti
Veliki pozdrav

Ivo Kobaš
Gost
Ivo Kobaš
1 godina prije
Reply to  Friedrich Dr.

Ha, ha! Nećeš vjerovati, ali prolazim svaki dan pored velike vojne baze!

Friedrich Dr.
Gost
Friedrich Dr.
1 godina prije
Reply to  Ivo Kobaš

Hahahaha, samo nemoj o ruskom sustavu S 400 pisati, jer imam osjećaj da bi ga svako dijete htjelo za Božić imati ispod bora.
Majke i ocevi bi dizali kredite na temelju tvojih riječi.
Veliki pozdrav

Prvosvibanjski_grah
Gost
Prvosvibanjski_grah
1 godina prije

U novonastalim drzavama balkana nedostaje samo jedna vrsta klupa, one optuzenicke na kojima bi sjedili prije presuda ratni zlocinci, profiteri i kriminalci.Dok se ne popune te klupe nece nam pomoci ni bog a kamoli pametne klupe.

Zvrk
Gost
Zvrk
1 godina prije

Završila je ona utakmica pa ću izložiti jedan dio teksta.
“Tri godine poslije utakmice u Vukovaru, kada su po prvi put prijateljsku nogometnu utakmicu odigrali nogometne reprezentacije Hrvata iz Srbije i Srba iz Hrvatske uzvratna utakmica odigrana je jučer u Tavankutu, nedaleko od Subotice, a slavili su Hrvati s 4:1. Pred punim tribinama NK Tavankuta, kluba koji se natječe u Vojvođanskoj ligi, ponovno su na travnjak izašli igrači dvije reprezentacije sastavljene od amaterskih igrača. Reprezentaciju Hrvata iz Srbije većinom su činili igrači iz Tavankuta, Subotice, Sombora dok su reprezentaciju Srba iz Hrvatske činili igrači iz svih dijelova Hrvatske. I ova utakmica naišla je na veliki odjek, a u prilog tome govori i činjenica da su je organizacijski podržali HNS i FSS.”

POVEZANE VIJESTI

Izbornik