Kraj “kalifata”, kao što je poznato, ne znači i kraj ISIL-a i ove perverzne ideologije islama. No, uništenje teritorija kojeg je ISIL držao u Siriji i Iraku otvara mnoga sigurnosna pitanja.
Konkretno, postoji veliki rizik da će se u obrnutom smjeru aktivirati “autoput džihada”, od južnog dijela Turske, dokle su mnogi fundamentalisti doputovali 2012. godine da bi stigli do Sirije i Iraka, sada natrag prema Europi. Stoga se ozbiljno riskira mogućnost ponovnog izbijanja fenomena islamskog terorizma na Starom kontinentu.
Strahovi povezani s Kosovom
Zbog svoje geografske blizine i povijesnih i političkih posebnosti, Kosovo je ključno u ovoj priči. Iako se kao poligon za slanje stranih boraca u redove terorističkih skupina voli spominjati BiH, to nije istina, ili barem ne u onoj mjeri kako se prikazuje.
Točno je da je samo u Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine, od početka dvadeset i prvog stoljeća izgrađeno više od 100 novih džamija i više od 70 islamskih kulturnih centara, sve sa sredstvima petromonarhija Arapskog poluotoka, što je dozvolila i Albanija, ali se u sigurnosnim službama strahuje da bi Kosovo, mala samoproglašena NATO država nastala 2008. nakon jednostranog proglašenja neovisnosti od Srbije, mogla biti svojevrsni “most” islamističkog terorizma u Europi. Kosovo je veličine osrednje europske pokrajine, nema jake institucije ni sigurnosne snage dovoljno obučene za suočavanje s islamističkim militantnim skupinama.
Osim toga, Saudijska Arabija je uložila ogromna sredstva kako bi lokalnim muslimanima nametnula svoju verziju islama, vrlo blisku onoj koju je ISIL propagirao u pokojnom kalifatu.
Jedan aspekt koji je možda čak i ozbiljniji je činjenica da je na nešto manje od dva milijuna stanovnika Kosovo je dalo više od 350 stranih boraca ISIL-u, što je najveći postotak o odnosu na broj stanovnika. Srazmjerno broju građana, samo Tunis ima veći postotak stranih boraca u redovima “kalifata”.
Među njima ima i onih koji su ubijeni ili zarobljeni tijekom višemjesečnih borbi Sirijaca, Iračana i Kurda protiv “kalifata”, ali ima i onih koji su spremni za povratak.
Njihov povratak na Kosovo znači povratak u život u teško kontrolirane uvjete samo nekoliko koraka do srca Europe, što budi strahove u zemljama s jakom albanskom dijasporom. Tome treba dodati da islamizam sve više prožima stanovništvo Kosova, prije svega zato što su institucije koje su gradili priština i NATO vrlo krhke i ne samo da ne uspijevaju obuzdati terorističke skupine, nego je korupcija ponekad toliko visoka da je gotovo kao utopija izgleda mogućnost djelovanja Prištine u suzbijanju fenomena islamskog ekstremizma i fundamentalizma.
Osim toga, gospodarstvo Kosova je praktično u kolapsu i mnogi mladi u ekstremističkoj ideologiji ili pripadanju skupinama islamističkih korijena vide jedinu pravu alternativu životu u kojem nemaju nikakvih izgleda za uspjeh.
Drugo, uz gore opisane elemente je na Kosovu sve više džamija ili kulturnih instituta financiraju Saudijska Arabija, Turska i Katar. Istina je da između Saudijaca i dueta kojeg su osnovali Ankara i Doha traje svojevrsni derbi u borbi za kulturni utjecaj u malom balkanskom entitetu. Dok Saudijska Arabija širi vehabizam, Katar i Turska pokušavaju ljudima približiti ideje Muslimanskog bratstva. U oba slučaja govorimo o najradikalnijem islamu koji je na Kosovu našao plodno tlo.
Međutim, Europski parlament želi liberalizaciju viznog režima
Umjesto da politički intervenira na Kosovu, da podsjeti Prištinu na dužnost provođenja sigurnosnih planova nakon pružene potpore, čija se dobrota iz očiglednih razloga sada dovodi u pitanje, SAD i Europa kroz Bruxelles riskira da oslabi kosovske granične kontrole. Osobito se misli na sporazum s Kosovom kojem je cilj liberalizacija viznog režima. Projekt već vidi odobrenje Europskog parlamenta i važan je korak za Europu, ali i veliki “propust” kojeg mnogi u Bruxellesu i Strasbourgu kao da ne žele vidjeti.
U ovoj povijesnoj fazi, ako ništa drugo, Europa mora ojačati sigurnost na Kosovu i spriječiti potencijalne teroriste da imaju slobodu kretanja na Starom kontinentu. Drugo, europske institucije bi se u odnosu s Prištinom trebale usredotočiti sve što će ukloniti plodno tlo širenje radikalnog islama, inače će Kosovo zauvijek ostati “crna rupa” u srcu Balkana.
Neke vlade su već naznačile da namjeravaju blokirati projekt liberalizacije viznog režima s Kosovom. Od Njemačke do Francuske, prolazeći kroz Španjolsku, koja ne priznaje neovisnost Prištine, te Italije, brojne europske zemlje se protive projektu kojem je cilj lakše izdavanje viza za građane Kosova.
No, Bruxelles ni ovdje ne vodi računa o ostatku zemalja Zapadnog Balkana, baš kao što je slučaj s ilegalnim migrantima. Važno je blindirati granice Europske unije, ili samo Schengenskog prostora, a ostali neka se s problemima nose kako znaju.
