U svijetu i vremenu kada se većina ljudi muči pokušavajući naći odgovor na važna, globalna pitanja, poput pandemije, ponašanja velikih vojnih sila i slično, ja sam svoje misli posvetio sasvim drugoj sferi.
Prije samo nekoliko dana gledao sam stablo izbeharale trešnje i divio se toj ljepoti. Savršenoj bjelini i nevinosti behara. Tome kako je svaka latica naizgled ista, a opet različita i lijepa na svoj način. Po ko zna koji put sam se čudio kako je moguće da na samo jednoj trešnji bude toliki broj cvjetića koji, mada su lijepi svaki za sebe, tek kao cjelina daju jednu novu, višu sliku ljepote? Ne samo da ih ima na mladim grančicama, gdje ih i očekujemo, nego na nekim mjestima izbijaju direktno iz debla, kao da im je malo prostora bilo na granama. I dok tako gledam trešnju čija se krošnja potpuno bijeli od cvata i ukrašava cijelu okolinu, razmišljam kako nema ljepše voćke u ovoj fazi života.
Ali jučer prolazim i vidim veliki kesten koji je upravo sada dostigao vrhunac u razvoju svojih presličastih cvjetova. On već ima i listove tako da oni čine zelenu podlogu koja još više naglašava ljepotu cvjetova, kojih ima toliko da mi se čini da su opterećenje za grane, a mogu zamisliti koliko će tek biti teški plodovi. Cijelo stablo izgleda tako moćno, ponosno i svečano, svjesno svoje ljepote, i kao da poručuje svima koji ga mogu vidjeti: „Samo me gledajte i divite se! Zavidite mi ako želite, slobodno, imate razloga za to!“ Pod dojmom takvog izgleda i sam već zaboravim šta sam do jučer razmišljao, zaboravim trešnju i pomislim kako je kesten najljepše drvo kad se pokrije svojim nenadmašnim cvatom.
A kad dalje nastavim razmišljati o toj temi, tak shvatim koliko sam prevrtljiv i nepouzdan u ocjeni ljepote drveća u cvatu. Sjetim se bagrema i njegovog ne samo izgleda, koji je baš impresivan, nego i omamljujućeg mirisa koji dušu liječi i vraća čovjeku snagu. Pa se sjetim bogate lipove krošnje koja osim ljepote i mirisa mami još i svojim hladom! Kad se skloniš u takav hlad, dok gledaš ljepotu krošnje i udišeš njene mirise, zaboraviš na sve probleme i samo uživaš i priželjkuješ da to što duže potraje. Pa se sjetim… Ih, ko bi sve nabrojao?!
Pomislim na pjesmu sevdalinku Sjetuje me majka, u kojoj sin majci govori: „Oprosti mi, majko, što ne pitam više da li ljepše zumbul od ruža miriše“ i vidim da je taj mladić imao slične „probleme“ kao ja. Istina, ni on ni ja svojim razmišljanjima o ljepoti nismo pomogli niti ćemo pomoći riješi ni jedan gorući svjetski problem. Ali istina je i da ne bismo bili uspješniji da smo samo o njima razmišljali umjesto što smo propitivali ljepotu pojava u prirodi.
Postoji samo mala razlika u posljedicama za one koji razmišljaju o navedenim temama. Oni koji više razmišljaju o prirodnim ljepotama, brže dobiju sitne bore pored uglova usana, a oni koji uglavnom misle o svjetskim problemima, dobiju duboke bore između obrva.
19 komentara
“Take a break, and smell the roses…”
Hvarska lavanda miriše najbolje.
Tko nije vidjeo japanske trešnje u cvatu, ne zna što je ljepota…i još u društvu patuljastih, crvenolisnih javora…vrtovi prepuni poezije…
Alex
Vi…znate simboliku trešnjinog cvijeta u Japanu…?😊
Hm. Jest da je prekrasno, naravno. Ali japanske trešnje nemaju plodova… A kad ja vidim i trešnju s plodovima…i to je čudo, zar ne?
Ali i onaj koji ne cijeni i samo ljepotu cvijeta…
Kako je trava zelenija u tuđem vrtu? Alex.
Cestitam sto ste uspjeli skrenuti misli. Naime ja nemogu jer brinem hoce li me prvo chipirat ko psa ili ucjeniti da moram primit nekakvo otrovno cjepivo koje ce kao fol za nas biti super ali ne i za Bilovu decu. U svakom slucaju, volio bi da ubuduce ne budem autist, mrtav ili kontroliran na daljinski pa da mogu mirisati svo cvijece. Meni eto Jasmin najbolji, a i svijeze sumske jagode
Emiliano Zapata A nemogu ni ja zamislit Kill Billa sa jorgovanon umisto šprice u ruci . . . 🙂
@Moreno :
Zamisli karantenu za Billa u septičkoj jami i pored jame zasadjeni red jor govana ?
hahaha, BRAVO
A sa cvićen smo i u demokraciju upali . . . govorili su nan neka cvita i vonja sto cvitova . . . neka sad niko ne misli kako je ovo neko crno razmišljanje jer smo subliminalu već popušili . . . stvarnost od njene inverzije dili samo tanka linija razlomka . . . da se nebi krivo razumili neman ništa protiv vonjanja cvića i gledanja u sunce napajajući se energijom . . . isto ka i sa spašavanjen maške sa stabla prikazanim na kraju dnevnika nakon slika razaranja, ubijanja i upravo pokupljenoga mozga rasutoga po asfaltu u prvome dilu dnevnika . . .
E, bas tako…
Gledajte cvijeće, a ne TV.
Divan clanak. Radujem se kafi i “meditiranju” ispod platana uz cvrkut ptica i bljestavo sarenilo koje pravi proljecnje sunce kroz olistale krosnje na povrsini vode. (povrsina vode se odnosi na vodi u casi, znate ono kafa i casa vode) ☀️
Onomu tko voli brinuti nikad neće nestati inspiracije. Stablo mu možda jest lijepo, ali na nj se može zmija popeti i što onda? Može doći nevrijeme pa slomiti grane i to baš kad je moj auto parkiran ispod? Može svojim korijenjem iščupati beton, srušiti zid. Od njegovog hlada ne može rasti povrće.
A cvjetovi? Ne mirišu samo ljudima, nego i pčelama, kukcima svih vrsta. A pčele su opasne. Kad te ubode, odmah zaboraviš je li došla sa zumbula ili s trešnje. Yebe ti se odakle je.
Trešnja još nekako, ali kesten? Bezvezni brašnasti plodovi, misliš li ih pojesti, najprije moraš izgoriti prste. Još i zima.
A onda ujesen, lišća k’o u priči. Svaki dan čisti. Stihlovka je zakon. Ako je novi lanac:)))
Orao nije oduvijek bio orao. Bio je Yucatangee, odnosno Veliko Kreštalo. Nije mogao letjeti i po cijele dane se gegao po zemlji i kreštao, tako glasno da nije čuo nikoga osim sebe. Jednoga dana kad je zaspao, prišao mu je gavran i šapnuo na uho: “Odi na uzvisinu iznad rijeke i šuti neko vrijeme.” Kad se orao probudio, bio je toliko pod utiskom tog čudnog sna da je odlučio otići na tu uzvisinu i zašutjeti. Tada je prvi puta u životu začuo vjetar kako mu lagano huči pored ušiju, instinktivno je raširio krila i vjetar ga je podigao u visinu. Tako je Yucatangee postao orao, i sad uživa u svojim visinama u tišini i samo ponekad zakriješti od ushićenja.
Kada ti u dzepu ostanu jos samo dva novcica, jedan daj prosjaku a za drugi kupi cvijet…
otpisani
Impresionirana sam.
Ja sam prilično loša za takve stvari ( ima i lošijih, ali nije bitno); takva znanja djeca bi trebala dobijati u vrtiću…mislim , prepoznavanje biljki …npr kako ću ja, gradski štakor, do one nekidan opisane – koprive…?
Znaš li Ivo da je tu sevdalinku napisao Jozo Penava ?
Tako je! I ne samo tu, nego mnoge za koje se zna, ali i koje se ne zna da je on autor nego ih svrstavaju u “narodne”, pjesme nepoznatog autora. Jozo je jedno od najvećih imena bosanske sevdalinke.